08.03.2020. Jutarnji list, Tanja Mravak
Upravo je javni istup, imenom i prezimenom, dokaz zrelosti i vještine komunikacije. Anonimnost, pak, često umanjuje ozbiljnost prijave i narušava njezinu temeljnu svrhu. Narušava, u konačnici, i opći odnos učitelja i roditelja
Prošlogodišnji štrajk učitelja bio je jedan od ozbiljnijih i uspješnijih štrajkova u našoj zemlji. Ujedinjeni u svojem nastojanju da vrate dostojanstvo profesiji i da ih se čuje na svim društvenim razinama, uspjeli su se izboriti za povećanje, odnosno izjednačavanje koeficijenata složenosti poslova. Osim koeficijenata, na vidjelo su izašli i mnogi drugi problemi s kojima se učitelji nose. Iako otprije poznata, mogućnost anonimnih prijava tada je, na valu nezadovoljstva, istaknuta kao dodatni element degradacije ove profesije.
Nisu anonimne prijave rezervirane samo za školstvo, ali tu su posebno upitne zbog žive i svakodnevne povezanosti učitelja, djece i njihovih roditelja. Prijava, bila ona anonimna ili potpisana, posljednji je korak u izražavanju nezadovoljstva radom učitelja ili bi bar to trebala biti nakon što se iscrpe sve druge mogućnosti. U praksi je, međutim, to postala prečica u kojoj anonimni prijavitelj može, opravdano ili neopravdano, bez ikakvih prethodnih poduzetih koraka, prijaviti bilo koga, u školi. Učitelja, stručnog suradnika, ravnatelja, kako mu se tko učini krivim. Kad radite s nečijim djetetom, jasno vam je od prvog dana da se bavite i roditeljskim emocijama. Suradnja roditelja i učitelja trebala bi voditi optimalnom razvoju djetetovih potencijala u okvirima odgojno-obrazovnih programa, počivati na načelima uvažavanja, ravnopravnosti, poštovanja i transparentnosti. Dobre komunikacijske vještine trebali bi posjedovati jedni i drugi, a one nisu svima vrlina. Takve se vještine stječu, uče i grade i vjerujem da bi svima dobro došlo povremeno prisjećanje i podsjećanje na važnost tog ključnog elementa odnosa.
No, dok je rad učitelja javan i u njega je u svakom trenutku moguće dobiti uvid, prema važećem pravilniku, nezadovoljstvo njime može se izraziti anonimno. Ne morate biti nezadovoljan roditelj da biste podnijeli anonimnu prijavu. Možete biti bilo tko, takva je priroda anonimnosti. Ja sada mogu podnijeti prijavu, čak je i autentično sročiti, protiv bilo kojeg učitelja, ravnatelj a, stručnog suradnika, pomoćnika u, nastavi ili protiv svih zajedno. Može vam zasmetati kolega u zbornici, pa mu malo anonimno zagorčate život stručnim nadzorom i prosvjetnom inspekcijom. Ta je mogućnost, vjerujem, ostavljena roditeljima da u kakvom krajnjem slučaju nagomilanih problema izraze svoje neslaganje s radom učitelja, a da se to ne odrazi na odnos učitelja prema njegovu djetetu.
“Ja ću to odmah anonimno, da se ne bih s tom luđakinjom raspravljala, ne pada mi na pamet. Nego eno joj inspekcija, pa nek’ misli”, takve sam riječi nekidan čula u razgovoru dviju mama, a druga je rekla: “Nego šta”.
Anonimnost ljudima daje moć kakvu u realnom odnosu snaga nemaju. I u tome je njezin problem. Roditelji imaju pravo i trebaju biti aktivni sudionici obrazovanja svojeg djeteta, to je, na kraju krajeva i njihova dužnost. Učiteljska je dužnost održavati komunikaciju s roditeljima, pružati im relevantne, pravodobne i korisne informacije, napose za djecu koja imaju teškoće u školskom životu. Da i jedni i drugi mogu u tom procesu zakazati, neosporna je činjenica. Ali, anonimnost samo stvara dodatnu napetost i iako se nekome može učiniti da će tako na brzinu riješiti problem, upravo je javni istup, imenom i prezimenom, dokaz zrelosti i vještine komunikacije. Anonimnost, pak, često umanjuje ozbiljnost prijave i narušava njezinu temeljnu svrhu. Narušava, u konačnici, i opći odnos učitelja i roditelja koji, ma kako loš bio, ipak ima neke šanse kad se, makar i posredovanjem, jedna nasuprot druge stave dvije osobe s imenom i prezimenom. I dok se oni tako prijavljuju i pravdaju, to sve gledaju djeca. Gledaju i uče. Uče da se mogu sakriti iza bezlične maske i da njihove riječi ne trebaju nužno imati njihovo ime i prezime.
