"Najlakše je svu krivnju prevaliti na jednu stranu, no time nećemo biti bliže istini ni rješenju problema" O stanju u našem školstvu i pitanju sigurnosti razgovarali smo sa Željkom Stipićem, predsjednikom školskog sindikata Preporod. Kakvo je stanje sigurnosti u našim školama? Nažalost, stanje sigurnosti je sve lošije i lošije. To i ne čudi jer mi ništa konkretno i ne radimo da se to stanje unaprijedi, a očekujemo da, valjda, po Duhu Svetom ono samo od sebe postane bolje. Godinama o unapređenju sigurnosti u školama puno govorimo, a svi skupa malo na tome radimo. Štoviše, po nekim pitanjima, umjesto da idemo naprijed, mi idemo unatrag. Ukidanje prenošenja pedagoških mjera, što se dogodilo ovog ljeta, bio je korak-dva unatrag u odnosu na ono što smo imali prije. Kada bismo imali jedno rješenje, bilo bi to lako, no školstvo nije otok i sve što se događa u društvu preslikava se i u škole. Čim nasilja u društvu ima sve više i više te ga se sve blaže i blaže sankcionira, odnosno tolerira ga se, onda ne možemo očekivati ni da u školama bude drugačije. Tko se danas više boji – učenici profesora ili profesori učenika? U školama se nitko nikoga ne bi trebao bojati - ni učenici nastavnika, ni nastavnici učenika, ni nastavnici ravnatelja, ni ravnatelji ministara. Trebali bismo u školama stvoriti ozračje gdje će uvijek biti mjesta za svakoga tko drukčije razmišlja. Znači, u školama bi trebalo njegovati duh tolerancije i razumijevanja svih prema svima. Naravno, to je lako reći, ali nije lako postići. Kolika je odgovornost roditelja, a kolika cijelog društva za to što su učitelji, nastavnici izvrgnuti ponižavanju i napadima učenika? Najlakše je svu krivnju prevaliti na jednu stranu, no time nećemo biti bliže istini ni rješenju problema. Roditelji, s jedne strane, imaju sve manje i manje vremena za odgajanje svoje djece i u toj situaciji oni očekuju da će škola napraviti i ono što je njihova uloga. S druge pak strane, mi nastavnici često očekujemo da će roditelji napraviti naš posao za koji roditelji, objektivno, nemaju ni vremena, a često ni potrebna znanja. Odgojna komponenta u školama je zanemarena. Mi sve manje i manje odgajamo, jer za to nemamo vremena, jer su nastavni planovi pretrpani zato što ima puno novih i nepotrebnih sadržaja pa na red ne dolaze oni odgojni. Škola se pretvorila u isključivo obrazovnu instituciju pa su, u odgojnom smislu, djeca prepuštena sama sebi, ulici, medijima, i rezultat je ovo što imamo.