Piše: Josip Kregar Originalni link: Autograf.hr Pred školom na zidiću sjede loši đaci i pričaju o školi. Jedan grančicom kopa rupe. Jedan gricka travčicu, a dva problematična puše. Školu treba zapaliti. Barem imenik i ocjene. Učiteljice treba namazati smolom i uvaljati u perje, kaže jedan, koji je negdje pokupio tu frazu. Jedan, manje inteligentan, tvrdi da ih treba zarobiti i odvući u močvaru, pa zavezane prepustiti komarcima. Svi se tome smiju zamišljajući takve grozne muke. Jedan od onih koji puše jednostavno kaže: Bagru treba pobiti; pa ne može nama kemiju predavati kćerka rezervnog oficira JNA. Školu politi benzinom i zapaliti. Padaju i dramatični prijedlozi groznih mučenja ravnatelja, pa čak i čistačice koja ne da pušiti u zahodu. Sve je bez veze. Učenje nije učenje života, već biflanje teorije, matematike, hrvatskog. Kolut naprijed i natrag, zvijezda, to je za tetkice, zašto ne uvesti borbe u kavezu. Udžbenici su boljševička sranja, a boljševici su, pardon, budisti neka indijska sekta koja ne jede krave. Bilo bi praktično napraviti popis nepoželjnih nastavnika i na vrh staviti onu tupež koja traži da se znaju nepravilni glagoli u francuskom. Loši đaci prerastu zidiće. Intimno bi još uvijek rado zapalili školu da uklone svaki znak svojih ocjena. Ne vjeruju da će netko baš tražiti srednjoškolske ocjene ministra ili zastupnika, ali nikad se ne zna, anarholiberali mogu doći na tu ideju. Ne znaš nikad ni s novinarima. Taman ih lijepo kupiš i pozoveš na ručak, a oni objave (”iz pouzdanih izvora”) laprdanja koja si prigodno izmislio, tračeve, pa čak i jelovnik. Loši đaci ne znaju ni tekst himne, a kamoli budnica i davorija, ali promuklog pivom natopljenog glasa znaju tri kitice navijačke himne. Naravno da su spremni. Ne samo za dom, spremni su za sve. Poneki misle da je rečenica ”U se, na se i poda se” neka rečenica iz narodne predaje, no svakako to smatraju svojim životnim motom. Vole Thompsona, ali i Zdravkovića i Halida Bešlića. U tim pjesmama ima emocija, a ne u onoj mačjoj deračini Bijenala. Zapravo su u prvom redu i najglasniji kada se dijele medalje, stanovi automobili ili pak dionice. Usput, zašto se dionice HEP-a ne bi besplatno dijelile učiteljima? Oni su pravi heroji mira, svaki dan ulaze u razred pun loših đaka. Zašto se ne bi dijelile pobjednicima učeničkih olimpijada i natjecanja u fizici i kemiji. Oni su naša budućnost i bez njih nema Hrvatske. Podjela gratifikacija (sviđa mi se ovaj izraz) treba biti poticaj za buduće heroje rada. Loši đaci ne vjeruju ni u što i ne vjeruju nikome. Zato su predodređeni za borbu u političkoj džungli. Oni su onaj zaostali dio evolucijskog stabla u ratu svih protiv sviju, survival of the fittest, iz kojih će nastati možda nove kvrgave grane evolucije. Fraza koju vole loši đaci je: znanje je relativno. Zato je za njih sasvim razumljivo da se zapravo ne zna tko je dobio Drugi svjetski rat, tko su bili dobri, a tko loši momci. Loši đaci vole deficit proračuna jer se više dijeli nego stvara, oni uzimaju sada, a tko će vraćati dug baš ih nije briga. Oni zamišljaju intelektualce koji su skloni kritici kao grbavce s debelim staklima naočala koji zavide onima na vlasti. Zato bjesne kad čuju kritiku. Kritizeri su bolesni ljudi, izgubljeni i frustrirani jer nemaju moć ili novac (uglavnom je puno takvih). Kritika je rezultat neke ljudske mane, pa vole na argument ili stav odgovarati osobnom diskvalifikacijom ili općom uvredom. Za njih je izdaja reći istinu stranim medijima, misle da  je opravdano patriotski lagati. Za stvarno, pak, zaštićeni nadimcima, sve koji misle drukčije nazivaju smećem, slugama stranih centara moći, gnjidama, komunjarama i sumnjivim odrodima. I tako se desi da loši đaci dođu na vlast. Ne baš slučajem. Oni su uvijek negdje gdje treba ulijevati vodu u gemište ili bevandu, uvijek su na pravom mjestu u pravom trenutku, jer su uvijek s pravim ljudima. Znaju kako se rade šalabahteri i kako se uz njihovu pomoć lakše glasuje. Jednom na vlasti, spadaju u strukture koje je nemoguće zamijeniti i nemoguće promijeniti. Razmnožavaju se brzo i bez mjera demografske obnove, u svoje redove privlače sve intelektualno lijene, a gramzljive, sklone moći i bogatstvu. Počinje se činiti da su to prirodna svojstva ljudi, da su svi takvi. Nisu. A ako i zamislimo za trenutak da je tako, još uvijek ostaje podjela prema inteligenciji. Ako su naši lopovi ipak naši lopovi, neka bar budale budu njihove budale. Možda ne znam povući jasnu granicu između budala i loših đaka, možda je i nema; treba im pokazati zube. Zubi se mogu pokazati i osmijehom. Kad vidite budalu na vlasti, nasmiješite se. I tako će Hrvatska postati zemlja osmijeha. Na drugom zidiću sjede štreberi. Tu su razgovori manje drski, no blazirani i usmjereni na izmišljanje vlastite važnosti. Razgovara se mobitelima, šalju slike i šire tračevi. Roditelji su zadovoljni jer su na djecu uspjeli prenijeti životnu strategiju bubanja napamet. Naročito je važno u pravom momentu isključiti mozak i razmišljati o banalnim stvarima. Što se u životu događa sa štreberima? Budući da su pristojni i da više od prosjeka vjeruju u red i pravila, oni čekaju svoj trenutak. Pomalo izgubljeni, kad prestanu biti favoriti sredovječnih nastavnika, s nevjericom primjećuju da se nitko ne sjeća njihovih uspjeha na natjecanjima, da sve manje ljudi impresionira znanje o seljačkim ustancima, a da uspjeh u kvizu ”Tito, revolucija, Partija” nije bonus, već mrlja na njihovoj biografiji. Nekako se nadaju da će netko prepoznati njihov napor da nauče španjolski i portugalski, da se redovito šišaju i koriste aftershave. Vjeruju da je njihova glavna preporuka zapravo jasan i čist rukopis, a ne znanje o datumima punskih ratova i recitiranje Rilkeove pjesme. Oni se nadaju karijeri, osjećaju se bolji od svojih konkurenata na natječajima i polagano uče da je važnije tko ti je mentor, nego što piše u tvojoj disertaciji. Čak i kada dijelom uspiju, nikad za njih nisu najbolja mjesta, pa im se gadi i politika i društvo. Idu redovito na misu, iako ne vjeruju u bezgrešno začeće ni u to da je Isus hodao po vodi. Božićno drvce demonstrativno bacaju preko balkona na ispravan datum, redovito prate Twitter i Facebook i ponekad, naravno anonimno, napišu prostački komentar. S vremenom, ispranog mozga, zaboravljaju školske pouke. Uostalom, što štreberu i ostaje u glavi nakon ispiranja mozga? Štreberi vjeruju u romantičnu ljubav i pišu pjesme. Vjeruju i u društvenu pravednost i imaju povjerenja u institucije. Štreberi idu u rat kao dragovoljci, loši đaci lože peć u štabu u Letovaniću; zato njihov ideal nije rad već renta. Žao mi je zemlje u kojoj se sustavno uništavaju štreberi, a na vlast dolaze loši đaci. Štreberi zapravo i ne vjeruju svojem iskustvu, već školskim parolama i u promjenama opstaju samo mimikrijom, šutnjom i kamuflažom. Oni štreberi koji vjeruju u neke ideale, plemenitost i nadmoć znanja glinene su patke na političkoj streljani. Ako ih se ne doživi kao nekakve egzotične romantike koje treba sačuvati iz sažaljenja, onda nastradaju od direktnog hica. Vrijeme sve liječi. Na vlasti se ipak izmiješaju i jedni i drugi. No kao u posebnoj varijanti Greshamovog zakona loši istiskuju dobre. Loši đaci nešto nauče, štreberi izgube ideale. Neki štreberi uspiju ne tako što su se pravili mudri, nego tako što su se pravili blesavi. Ideal učiteljice zamijenili su idealom voljenog vođe, zažmirili na krađu i mito, stišali glas kad govore svojima. Nekadašnji loši đaci nauče i šire nove fraze koje im daju izgled učenosti i važnosti. Probija se novogovor, izmišljaju riječi bez značenja, pojmovi koji nisu bit onoga o čemu se misli (jedini izuzetak koji sam odmah i rado prihvatio je izraz ”uhljeb” koji sjajno opisuje taj novi sloj u kojem se loši đaci osjećaju sjajno. Volio bih se vratiti u doba kad sam sjedio na zidiću i maštao o budućnosti, sadio drveće ispred crkve na Krasi i vjerovao da će odlikaši biti kapetani, kormilari i vođe te da je pušenje u zakutku prolazna mladenačka slabost. Nema više zidića, uskoro neće biti ni škole. Loši đaci, pod parolom da je znanje relativno, vladat će vječno. Takva je ta naša zemlja. Loši đaci paradiraju Saborom, gosti su ”Teme dana” i raspravljaju ravnopravno s ekonomskim stručnjacima. Hrvatska je zemlja smiješka.