Četiri godine kasnije – ista meta, isto odstojanje. Na pokazatelje o gospodarskom oporavku, porastu potrošnje, izvoza i sličnim koještarijama, ministar je Ćorić reagirao poput vraga suočenog s mirisom tamjana. Štoviše, pri pokušaju bijega omakla mu se jedna rečenica nad kojom bi se trebao zabrinuti, mišljenja sam, svaki medicinar ili prosvjetar. Novac koji odlazi na isplatu materijalnih prava valjalo bi preusmjeriti prema povećanju osnovice – tako je nekako ustvrdio ministar Ćorić. Drugim riječima, ne mislimo mi u proračunu više novca izdvajati za zaposlenike, nego ćemo mi novac tek drukčije raspodijeliti. Kad novca nema, onda ga prvo nema za nas. Kad novca ima, onda ga ima za sve, osim za nas.
Toliko o ministrima i vlasti. A kako stvari stoje na sindikalnoj strani. Nemoj ništa tražiti i onda ćeš sigurno dobiti ono što tražiš! – davno je ustvrdio jedan moj kolega iz zbornice. Nitko u ovoj zemlji ne zna, osim 13. plaće, što su od ovih pregovora očekivali sindikati koji su u njih ušli. Odmah im se na početku priprijetilo pravilnicima o radu. Manje-više, na tome je i ostalo. Neke druge prijetnje nisu ni došle na red, jer je prva prijetnja upalila. Jedan za drugim sindikalisti, među njima i onaj koji predstavlja radnike koji godinama već umjesto kolektivnog ugovora imaju pravilnike, pripetavali su se u iznošenju apokaliptičnih scenarija koji će nastupiti zahvaljujući pravilnicima. Čak bi se i najmaštovitiji zagovornici „milenijskog buga“ posramili, suočeni sa svim strahotama koje su se najavljivale za 13. ožujka. I upalilo je. Ministar koji je više puta isticao kako se neće dati ucijeniti uplašio se pucnja iz prazne, štoviše, hrđave puške. Traženo on je objeručke prihvatio i priča je završila prije nego je i počela. Sindikati su dobili novi stari kolektivni ugovor, ministar, eliminiravši mogućnost sindikalnih akcija u vrijeme predizborne kampanje, možda dobije kakvo promaknuće.
A u pozadini, iza zatvorenih vrata ovih dvotjednih razgovora, koji su završili i prije nego su postali pregovorima, veće su izglede za preživljavanjem imali čak i Ćorićevi pravilnici nego Glas razuma. A Glas razuma, kojeg nitko na sindikalnoj strani nije želio čuti, stalno je ponavljao kako je kolektivni ugovor istekao u, za sindikate, najboljem mogućem trenutku. Svaka je vlast u predizborno vrijeme popustljiva. Umjesto da se pozitivnim pokazateljima okoriste sindikati i radništvo, njima će se okoristiti vladajući u predstojećem odmjeravanju snaga s nikad slabijom oporbom. Vladajući su dobili višemjesečni time-out sa sindikatima, a kad izbori prođu onda jao si ga tada sindikatima. Kad već nisu sindikati znali što će s Kairosom, političari će se sigurno znati okoristiti njegovim uslugama
Na kraju se samo od sebe nameće pitanje je li moguće da sve ovo nije jasno sindikalistima? Jednom dijelu jest, drugom baš i nije. Oni kojima je sve jasno znaju i zašto su to uradili. Njima je najvažnije ukloniti, kako to oni kažu, „uljeza“ iz pregovora. Nema te cijene koju nisu zato bili spremni platiti. Uostalom, sindikalna vrhuška i kad plaća čini to tuđim novcem. Plaćaju samo i jedino oni koji plaćaju tu sindikalnu vrhušku. A oni koji nju plaćaju nekoliko će dana tek mrmljati, negodovati… Kao što su mrmljali i negodovali i 2006. i 2009. i 2011 i 2015. Nakon toga sve će opet biti po starom. Do neke nove prevare u režiji prekaljenih, svim mastima premazanih, smutljivaca i mutikaša.
Umjesto radnika, pozitivnim pokazateljima u gospodarstvu opet će se okoristiti vladajući
Piše: Željko Stipić
Vlast je dobila višemjesečni time-out, a kad izbori prođu, jao si ga sindikatima
Javno iznošenje podatka o porastu gospodarstva od 3.4% u posljednjem lanjskom kvartalu podudarilo se s početkom i brzopoteznim završetkom pregovora Vlade i sindikata javnih službi. I dok se ovih dana u izjavama o završetku još jednih uspješnih „pregovora“ budu nadmetali ministri i sindikalisti, valja nam se prisjetiti 2012. godine, pregovaračkog dvojca bez kormilara Mrsić-Linić i okolnosti u kojima je tada sklopljen još uvijek važeći kolektivni ugovor. Obrazlažući proračunsku besparicu, više se puta tada u Banskim dvorima čulo da pored pada bruto-društvenog proizvoda od 2% nije moguće ni zadržati, a kamoli poboljšati postojeća prava.
Četiri godine kasnije – ista meta, isto odstojanje. Na pokazatelje o gospodarskom oporavku, porastu potrošnje, izvoza i sličnim koještarijama, ministar je Ćorić reagirao poput vraga suočenog s mirisom tamjana. Štoviše, pri pokušaju bijega omakla mu se jedna rečenica nad kojom bi se trebao zabrinuti, mišljenja sam, svaki medicinar ili prosvjetar. Novac koji odlazi na isplatu materijalnih prava valjalo bi preusmjeriti prema povećanju osnovice – tako je nekako ustvrdio ministar Ćorić. Drugim riječima, ne mislimo mi u proračunu više novca izdvajati za zaposlenike, nego ćemo mi novac tek drukčije raspodijeliti. Kad novca nema, onda ga prvo nema za nas. Kad novca ima, onda ga ima za sve, osim za nas.
Toliko o ministrima i vlasti. A kako stvari stoje na sindikalnoj strani. Nemoj ništa tražiti i onda ćeš sigurno dobiti ono što tražiš! – davno je ustvrdio jedan moj kolega iz zbornice. Nitko u ovoj zemlji ne zna, osim 13. plaće, što su od ovih pregovora očekivali sindikati koji su u njih ušli. Odmah im se na početku priprijetilo pravilnicima o radu. Manje-više, na tome je i ostalo. Neke druge prijetnje nisu ni došle na red, jer je prva prijetnja upalila. Jedan za drugim sindikalisti, među njima i onaj koji predstavlja radnike koji godinama već umjesto kolektivnog ugovora imaju pravilnike, pripetavali su se u iznošenju apokaliptičnih scenarija koji će nastupiti zahvaljujući pravilnicima. Čak bi se i najmaštovitiji zagovornici „milenijskog buga“ posramili, suočeni sa svim strahotama koje su se najavljivale za 13. ožujka. I upalilo je. Ministar koji je više puta isticao kako se neće dati ucijeniti uplašio se pucnja iz prazne, štoviše, hrđave puške. Traženo on je objeručke prihvatio i priča je završila prije nego je i počela. Sindikati su dobili novi stari kolektivni ugovor, ministar, eliminiravši mogućnost sindikalnih akcija u vrijeme predizborne kampanje, možda dobije kakvo promaknuće.
A u pozadini, iza zatvorenih vrata ovih dvotjednih razgovora, koji su završili i prije nego su postali pregovorima, veće su izglede za preživljavanjem imali čak i Ćorićevi pravilnici nego Glas razuma. A Glas razuma, kojeg nitko na sindikalnoj strani nije želio čuti, stalno je ponavljao kako je kolektivni ugovor istekao u, za sindikate, najboljem mogućem trenutku. Svaka je vlast u predizborno vrijeme popustljiva. Umjesto da se pozitivnim pokazateljima okoriste sindikati i radništvo, njima će se okoristiti vladajući u predstojećem odmjeravanju snaga s nikad slabijom oporbom. Vladajući su dobili višemjesečni time-out sa sindikatima, a kad izbori prođu onda jao si ga tada sindikatima. Kad već nisu sindikati znali što će s Kairosom, političari će se sigurno znati okoristiti njegovim uslugama
Na kraju se samo od sebe nameće pitanje je li moguće da sve ovo nije jasno sindikalistima? Jednom dijelu jest, drugom baš i nije. Oni kojima je sve jasno znaju i zašto su to uradili. Njima je najvažnije ukloniti, kako to oni kažu, „uljeza“ iz pregovora. Nema te cijene koju nisu zato bili spremni platiti. Uostalom, sindikalna vrhuška i kad plaća čini to tuđim novcem. Plaćaju samo i jedino oni koji plaćaju tu sindikalnu vrhušku. A oni koji nju plaćaju nekoliko će dana tek mrmljati, negodovati… Kao što su mrmljali i negodovali i 2006. i 2009. i 2011 i 2015. Nakon toga sve će opet biti po starom. Do neke nove prevare u režiji prekaljenih, svim mastima premazanih, smutljivaca i mutikaša.
Četiri godine kasnije – ista meta, isto odstojanje. Na pokazatelje o gospodarskom oporavku, porastu potrošnje, izvoza i sličnim koještarijama, ministar je Ćorić reagirao poput vraga suočenog s mirisom tamjana. Štoviše, pri pokušaju bijega omakla mu se jedna rečenica nad kojom bi se trebao zabrinuti, mišljenja sam, svaki medicinar ili prosvjetar. Novac koji odlazi na isplatu materijalnih prava valjalo bi preusmjeriti prema povećanju osnovice – tako je nekako ustvrdio ministar Ćorić. Drugim riječima, ne mislimo mi u proračunu više novca izdvajati za zaposlenike, nego ćemo mi novac tek drukčije raspodijeliti. Kad novca nema, onda ga prvo nema za nas. Kad novca ima, onda ga ima za sve, osim za nas.
Toliko o ministrima i vlasti. A kako stvari stoje na sindikalnoj strani. Nemoj ništa tražiti i onda ćeš sigurno dobiti ono što tražiš! – davno je ustvrdio jedan moj kolega iz zbornice. Nitko u ovoj zemlji ne zna, osim 13. plaće, što su od ovih pregovora očekivali sindikati koji su u njih ušli. Odmah im se na početku priprijetilo pravilnicima o radu. Manje-više, na tome je i ostalo. Neke druge prijetnje nisu ni došle na red, jer je prva prijetnja upalila. Jedan za drugim sindikalisti, među njima i onaj koji predstavlja radnike koji godinama već umjesto kolektivnog ugovora imaju pravilnike, pripetavali su se u iznošenju apokaliptičnih scenarija koji će nastupiti zahvaljujući pravilnicima. Čak bi se i najmaštovitiji zagovornici „milenijskog buga“ posramili, suočeni sa svim strahotama koje su se najavljivale za 13. ožujka. I upalilo je. Ministar koji je više puta isticao kako se neće dati ucijeniti uplašio se pucnja iz prazne, štoviše, hrđave puške. Traženo on je objeručke prihvatio i priča je završila prije nego je i počela. Sindikati su dobili novi stari kolektivni ugovor, ministar, eliminiravši mogućnost sindikalnih akcija u vrijeme predizborne kampanje, možda dobije kakvo promaknuće.
A u pozadini, iza zatvorenih vrata ovih dvotjednih razgovora, koji su završili i prije nego su postali pregovorima, veće su izglede za preživljavanjem imali čak i Ćorićevi pravilnici nego Glas razuma. A Glas razuma, kojeg nitko na sindikalnoj strani nije želio čuti, stalno je ponavljao kako je kolektivni ugovor istekao u, za sindikate, najboljem mogućem trenutku. Svaka je vlast u predizborno vrijeme popustljiva. Umjesto da se pozitivnim pokazateljima okoriste sindikati i radništvo, njima će se okoristiti vladajući u predstojećem odmjeravanju snaga s nikad slabijom oporbom. Vladajući su dobili višemjesečni time-out sa sindikatima, a kad izbori prođu onda jao si ga tada sindikatima. Kad već nisu sindikati znali što će s Kairosom, političari će se sigurno znati okoristiti njegovim uslugama
Na kraju se samo od sebe nameće pitanje je li moguće da sve ovo nije jasno sindikalistima? Jednom dijelu jest, drugom baš i nije. Oni kojima je sve jasno znaju i zašto su to uradili. Njima je najvažnije ukloniti, kako to oni kažu, „uljeza“ iz pregovora. Nema te cijene koju nisu zato bili spremni platiti. Uostalom, sindikalna vrhuška i kad plaća čini to tuđim novcem. Plaćaju samo i jedino oni koji plaćaju tu sindikalnu vrhušku. A oni koji nju plaćaju nekoliko će dana tek mrmljati, negodovati… Kao što su mrmljali i negodovali i 2006. i 2009. i 2011 i 2015. Nakon toga sve će opet biti po starom. Do neke nove prevare u režiji prekaljenih, svim mastima premazanih, smutljivaca i mutikaša.