Prije 5 mjeseci predstavnici sindikata javnih službi potpisali su s premijerom Andrejem Plenkovićem Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Jedno je od važnijih prava iz spomenutog ugovora naknada za prijevoz. Zašto? Broj korisnika kojima pripada naknada za prijevoz broji se desetinama tisuća, a ukupan iznos koji se iz proračuna izdvaja za prijevoz radnika premašuje 0.5 mld. kuna.
Prihvaćanje sindikalnog zahtjeva da se umjesto 0.75kn/km radnicima koji ostvaruju pravo na korištenje osobnog automobila isplaćuje 1kn/km – najvažnija je promjena u odnosu na dosadašnje rješenje. Iako je ama baš svakom u trenutku potpisivanja moralo biti jasno da će ova promjena za posljedicu imati osiguravanje dodatnog proračunskog novca, odmah nakon potpisivanja predstavnici vlasti u pojedinim ministarstvima pokreću aktivnosti koje su za cilj imale anuliranje ugovorenog prava.Tako će iz Ministarstva obrazovanja na škole poslati jedan zbunjujući naputak kojim se ravnatelje poziva na umanjenje prava i kršenje kolektivnog ugovora.
Kako velik broj ravnatelja bespogovorno izvršava ono što od njih zahtijeva prosvjetna vlast, na terenu se kreće s otvorenim kršenjem TKU-a. Kada se predstavnicima vlasti pokuša ukazati na neminovne posljedice osobito dugotrajnog kršenja članka 66. kolektivnog ugovora, lakonski se odgovara kako će problem odgovarajućim tumačenjem biti riješen, a nakon toga će ili radnici vratiti državi preplaćeni novac ili će država to isto napraviti radnicima.
Mjeseci prolaze, tumačenja nema, a u pojedinim slučajevima dug prema radnicima premašuje 10 tisuća kuna. Radnici zovu sindikate, sindikati zovu ministarstva i tako u krug. I onda napokon stiže poziv na sastanak 25. travnja. Umjesto rješenja problema, ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić sindikatima nudi analizu kretanja troškova prijevoza po mjesecima i rješenje uočenog problema. Analizom se valjda sindikatima željelo pokazati porast troškova za prijevoz. Ako smo velikom broju radnika osigurali 25-postotni rast iznosa naknade, a ostalim radnicima nismo smanjivali postojeću naknadu, nikakva analiza nije potrebna da bi se saznalo kako se radi o porastu izdatka za prijevoz..
Najinteresantniji detalj sa sastanka bilo je predstavljanje rješenja kojim bi prvo Vlada „preveslala“ sindikate, a onda sindikati to isto napravili svojim članovima i svim radnicima. Vlada neće osporavati ono što je ugovoreno (pravo na prijevoz automobilom radnik ostvaruje uvijek kada ne postoji organizirani prijevoz koji radnicima omogućava redovit dolazak na posao i odlazak s posla), ako sindikati pristanu na nešto što se u ugovoru ne spominje, odnosno ako se sindikati slože s tim da je spomenuti iznos ugovoren u brutu, a ne u netu. Iako za vrijeme pregovora predstavnici vlasti nisu ni jednom trenutku spomenuli isplatu prijevoza u brutu, te se spomenuta naknada puna 2 desetljeće isplaćivala u neto iznosu, predstavnici vlasti su pred sindikate izašli s ovakvim nakaradnim rješenjem.
Osim želje za smanjenjem proračunskog troška, iza ovakvog prijedloga stoji omalovažavanje sindikalnih predstavnika i prevaljivanje važnoga troška na teret radnika. Ako Vlada kao neizravni poslodavac kolektivne pregovore koristi kako bi prevarila predstavnike radnika, ako je Vlada pregovarajući u „dobroj vjeri“ spremna u svakom trenutku izigrati povjerenje i korektan odnos sa sindikalne strane, samo se od sebe nameće suštinsko pitanje: Kakva je budućnost u ovoj zemlji partnerskog odnosa onih koji predstavljaju kapital, odnosno vlast i onih koji predstavljaju rad?
Vratimo se na kraju problemu koji je i bio povod današnje presice. U situaciji kada Vlada ne želi poštivati ono na što se obvezala, kada očito kroz institut tumačenja nije moguće doći do zadovoljavajućeg rješenja, sindikatima ne preostaje ništa drugo, kao i toliko puta do sada, nego uključivanje pravosuđa u rješavanje spora. Ako se uskoro u idućih 10-ak dana ne iznađe rješenje, odnosno ako Vlada ne počne isplaćivati naknadu za prijevoz na ugovoreni način, Sindikat Preporod kreće s podizanjem tužbi za svoje članove. Prvo za one koji su najviše oštećeni, a nakon toga i za sve ostale.
Zaključak
Svaki treći član sindikata zaposlen je ili u javnim ili državnim službama. Ako Vlada sa sindikatima javnih službi probleme rješava ucjenom, onda se zaista crno piše partnerstvu Vlade i sindikata i socijalnoj državi općenito. Umjesto pregovora „u dobroj vjeri“, Vlada sa sindikatima pregovara „s figom u džepu“, Vlada za vrijeme pregovora „ispod stola“ sklapa dogovore s većinskim sindikatima, Vlada pokušava na, štetu radnika, preinačiti ono što je u pregovorima dogovoreno… Nastavi li Vlada putem kojim je krenula, a ništa ne ukazuje na suprotno, slijedi joj otvaranje još jednog fronta – sukob sa školskim sindikatima sigurno, a vrlo vjerojatno i širi sukob sa sindikatima javnih službi.
UCJENA UMJESTO DIJALOGA
(Prvosvibanjska čestitka Vlade Andreja Plenkovića sindikatima javnih službi)
Dok se političari i ove godine, povodom Praznika rada, neumjesno hvale „dobrobitima“ učinjenim radnicima i unaprjeđenjem odnosa sa sindikatima, Sindikat Preporod spomenuti povod koristi kako bi ukazao na neodgovorno ponašanje države kao poslodavca. Naime, često isti predstavnici vlasti, koji opominju poslodavce u privatnom sektoru na nepoštivanje radničkih prava, sami prednjače u bezobzirnosti prema radnicima i kršenju prava iz kolektivnih ugovora.
Prije 5 mjeseci predstavnici sindikata javnih službi potpisali su s premijerom Andrejem Plenkovićem Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Jedno je od važnijih prava iz spomenutog ugovora naknada za prijevoz. Zašto? Broj korisnika kojima pripada naknada za prijevoz broji se desetinama tisuća, a ukupan iznos koji se iz proračuna izdvaja za prijevoz radnika premašuje 0.5 mld. kuna.
Prihvaćanje sindikalnog zahtjeva da se umjesto 0.75kn/km radnicima koji ostvaruju pravo na korištenje osobnog automobila isplaćuje 1kn/km – najvažnija je promjena u odnosu na dosadašnje rješenje. Iako je ama baš svakom u trenutku potpisivanja moralo biti jasno da će ova promjena za posljedicu imati osiguravanje dodatnog proračunskog novca, odmah nakon potpisivanja predstavnici vlasti u pojedinim ministarstvima pokreću aktivnosti koje su za cilj imale anuliranje ugovorenog prava.Tako će iz Ministarstva obrazovanja na škole poslati jedan zbunjujući naputak kojim se ravnatelje poziva na umanjenje prava i kršenje kolektivnog ugovora.
Kako velik broj ravnatelja bespogovorno izvršava ono što od njih zahtijeva prosvjetna vlast, na terenu se kreće s otvorenim kršenjem TKU-a. Kada se predstavnicima vlasti pokuša ukazati na neminovne posljedice osobito dugotrajnog kršenja članka 66. kolektivnog ugovora, lakonski se odgovara kako će problem odgovarajućim tumačenjem biti riješen, a nakon toga će ili radnici vratiti državi preplaćeni novac ili će država to isto napraviti radnicima.
Mjeseci prolaze, tumačenja nema, a u pojedinim slučajevima dug prema radnicima premašuje 10 tisuća kuna. Radnici zovu sindikate, sindikati zovu ministarstva i tako u krug. I onda napokon stiže poziv na sastanak 25. travnja. Umjesto rješenja problema, ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić sindikatima nudi analizu kretanja troškova prijevoza po mjesecima i rješenje uočenog problema. Analizom se valjda sindikatima željelo pokazati porast troškova za prijevoz. Ako smo velikom broju radnika osigurali 25-postotni rast iznosa naknade, a ostalim radnicima nismo smanjivali postojeću naknadu, nikakva analiza nije potrebna da bi se saznalo kako se radi o porastu izdatka za prijevoz..
Najinteresantniji detalj sa sastanka bilo je predstavljanje rješenja kojim bi prvo Vlada „preveslala“ sindikate, a onda sindikati to isto napravili svojim članovima i svim radnicima. Vlada neće osporavati ono što je ugovoreno (pravo na prijevoz automobilom radnik ostvaruje uvijek kada ne postoji organizirani prijevoz koji radnicima omogućava redovit dolazak na posao i odlazak s posla), ako sindikati pristanu na nešto što se u ugovoru ne spominje, odnosno ako se sindikati slože s tim da je spomenuti iznos ugovoren u brutu, a ne u netu. Iako za vrijeme pregovora predstavnici vlasti nisu ni jednom trenutku spomenuli isplatu prijevoza u brutu, te se spomenuta naknada puna 2 desetljeće isplaćivala u neto iznosu, predstavnici vlasti su pred sindikate izašli s ovakvim nakaradnim rješenjem.
Osim želje za smanjenjem proračunskog troška, iza ovakvog prijedloga stoji omalovažavanje sindikalnih predstavnika i prevaljivanje važnoga troška na teret radnika. Ako Vlada kao neizravni poslodavac kolektivne pregovore koristi kako bi prevarila predstavnike radnika, ako je Vlada pregovarajući u „dobroj vjeri“ spremna u svakom trenutku izigrati povjerenje i korektan odnos sa sindikalne strane, samo se od sebe nameće suštinsko pitanje: Kakva je budućnost u ovoj zemlji partnerskog odnosa onih koji predstavljaju kapital, odnosno vlast i onih koji predstavljaju rad?
Vratimo se na kraju problemu koji je i bio povod današnje presice. U situaciji kada Vlada ne želi poštivati ono na što se obvezala, kada očito kroz institut tumačenja nije moguće doći do zadovoljavajućeg rješenja, sindikatima ne preostaje ništa drugo, kao i toliko puta do sada, nego uključivanje pravosuđa u rješavanje spora. Ako se uskoro u idućih 10-ak dana ne iznađe rješenje, odnosno ako Vlada ne počne isplaćivati naknadu za prijevoz na ugovoreni način, Sindikat Preporod kreće s podizanjem tužbi za svoje članove. Prvo za one koji su najviše oštećeni, a nakon toga i za sve ostale.
Zaključak
Svaki treći član sindikata zaposlen je ili u javnim ili državnim službama. Ako Vlada sa sindikatima javnih službi probleme rješava ucjenom, onda se zaista crno piše partnerstvu Vlade i sindikata i socijalnoj državi općenito. Umjesto pregovora „u dobroj vjeri“, Vlada sa sindikatima pregovara „s figom u džepu“, Vlada za vrijeme pregovora „ispod stola“ sklapa dogovore s većinskim sindikatima, Vlada pokušava na, štetu radnika, preinačiti ono što je u pregovorima dogovoreno… Nastavi li Vlada putem kojim je krenula, a ništa ne ukazuje na suprotno, slijedi joj otvaranje još jednog fronta – sukob sa školskim sindikatima sigurno, a vrlo vjerojatno i širi sukob sa sindikatima javnih službi.
Prije 5 mjeseci predstavnici sindikata javnih službi potpisali su s premijerom Andrejem Plenkovićem Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Jedno je od važnijih prava iz spomenutog ugovora naknada za prijevoz. Zašto? Broj korisnika kojima pripada naknada za prijevoz broji se desetinama tisuća, a ukupan iznos koji se iz proračuna izdvaja za prijevoz radnika premašuje 0.5 mld. kuna.
Prihvaćanje sindikalnog zahtjeva da se umjesto 0.75kn/km radnicima koji ostvaruju pravo na korištenje osobnog automobila isplaćuje 1kn/km – najvažnija je promjena u odnosu na dosadašnje rješenje. Iako je ama baš svakom u trenutku potpisivanja moralo biti jasno da će ova promjena za posljedicu imati osiguravanje dodatnog proračunskog novca, odmah nakon potpisivanja predstavnici vlasti u pojedinim ministarstvima pokreću aktivnosti koje su za cilj imale anuliranje ugovorenog prava.Tako će iz Ministarstva obrazovanja na škole poslati jedan zbunjujući naputak kojim se ravnatelje poziva na umanjenje prava i kršenje kolektivnog ugovora.
Kako velik broj ravnatelja bespogovorno izvršava ono što od njih zahtijeva prosvjetna vlast, na terenu se kreće s otvorenim kršenjem TKU-a. Kada se predstavnicima vlasti pokuša ukazati na neminovne posljedice osobito dugotrajnog kršenja članka 66. kolektivnog ugovora, lakonski se odgovara kako će problem odgovarajućim tumačenjem biti riješen, a nakon toga će ili radnici vratiti državi preplaćeni novac ili će država to isto napraviti radnicima.
Mjeseci prolaze, tumačenja nema, a u pojedinim slučajevima dug prema radnicima premašuje 10 tisuća kuna. Radnici zovu sindikate, sindikati zovu ministarstva i tako u krug. I onda napokon stiže poziv na sastanak 25. travnja. Umjesto rješenja problema, ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić sindikatima nudi analizu kretanja troškova prijevoza po mjesecima i rješenje uočenog problema. Analizom se valjda sindikatima željelo pokazati porast troškova za prijevoz. Ako smo velikom broju radnika osigurali 25-postotni rast iznosa naknade, a ostalim radnicima nismo smanjivali postojeću naknadu, nikakva analiza nije potrebna da bi se saznalo kako se radi o porastu izdatka za prijevoz..
Najinteresantniji detalj sa sastanka bilo je predstavljanje rješenja kojim bi prvo Vlada „preveslala“ sindikate, a onda sindikati to isto napravili svojim članovima i svim radnicima. Vlada neće osporavati ono što je ugovoreno (pravo na prijevoz automobilom radnik ostvaruje uvijek kada ne postoji organizirani prijevoz koji radnicima omogućava redovit dolazak na posao i odlazak s posla), ako sindikati pristanu na nešto što se u ugovoru ne spominje, odnosno ako se sindikati slože s tim da je spomenuti iznos ugovoren u brutu, a ne u netu. Iako za vrijeme pregovora predstavnici vlasti nisu ni jednom trenutku spomenuli isplatu prijevoza u brutu, te se spomenuta naknada puna 2 desetljeće isplaćivala u neto iznosu, predstavnici vlasti su pred sindikate izašli s ovakvim nakaradnim rješenjem.
Osim želje za smanjenjem proračunskog troška, iza ovakvog prijedloga stoji omalovažavanje sindikalnih predstavnika i prevaljivanje važnoga troška na teret radnika. Ako Vlada kao neizravni poslodavac kolektivne pregovore koristi kako bi prevarila predstavnike radnika, ako je Vlada pregovarajući u „dobroj vjeri“ spremna u svakom trenutku izigrati povjerenje i korektan odnos sa sindikalne strane, samo se od sebe nameće suštinsko pitanje: Kakva je budućnost u ovoj zemlji partnerskog odnosa onih koji predstavljaju kapital, odnosno vlast i onih koji predstavljaju rad?
Vratimo se na kraju problemu koji je i bio povod današnje presice. U situaciji kada Vlada ne želi poštivati ono na što se obvezala, kada očito kroz institut tumačenja nije moguće doći do zadovoljavajućeg rješenja, sindikatima ne preostaje ništa drugo, kao i toliko puta do sada, nego uključivanje pravosuđa u rješavanje spora. Ako se uskoro u idućih 10-ak dana ne iznađe rješenje, odnosno ako Vlada ne počne isplaćivati naknadu za prijevoz na ugovoreni način, Sindikat Preporod kreće s podizanjem tužbi za svoje članove. Prvo za one koji su najviše oštećeni, a nakon toga i za sve ostale.
Zaključak
Svaki treći član sindikata zaposlen je ili u javnim ili državnim službama. Ako Vlada sa sindikatima javnih službi probleme rješava ucjenom, onda se zaista crno piše partnerstvu Vlade i sindikata i socijalnoj državi općenito. Umjesto pregovora „u dobroj vjeri“, Vlada sa sindikatima pregovara „s figom u džepu“, Vlada za vrijeme pregovora „ispod stola“ sklapa dogovore s većinskim sindikatima, Vlada pokušava na, štetu radnika, preinačiti ono što je u pregovorima dogovoreno… Nastavi li Vlada putem kojim je krenula, a ništa ne ukazuje na suprotno, slijedi joj otvaranje još jednog fronta – sukob sa školskim sindikatima sigurno, a vrlo vjerojatno i širi sukob sa sindikatima javnih službi.