točno ni koje, 82.ili 83. profesor je bio, čini mi se, na studijskoj godini, i mojoj generacija jugoslavista nije predavao. Na svaki drugi način profesor Rosandić je bio i moj učitelj. Uz pomoć njegovih udžbenika generacije sam srednjoškolaca uvodio u svijet umjetnosti riječi, prema njegovim sam priručnicima pripremio nebrojene nastavne sate. O profesoru Rosandiću i njegovu impozantnom utjecaju, ponajprije na tisuće profesora hrvatskoga jezika, pisati će pozvaniji od mene. Ja ću se profesorovom smrću, (Profesore, nemojte mi to zamjeriti!) poslužiti kao povodom za još jedno promišljanje o položaju pedagoške struke i stručnjaka danas i ovdje.
Zadnji put, a ima tome sigurno pet ili šest godina, u iznenadnom susretu s Profesorom u prostorijama Školskih novina, razmijenili smo nekoliko rečenica baš na ovu temu. Profesor mi se pojadao kako, koliko stigne, još uvijek prati sve što se u školstvu i oko školstva događa, no kako, na žalost, u Ministarstvu nemaju sluha za njegova promišljanja i prijedloge. Razgovor je završio mojom rečenicom „Bit će bolje, profesore!“ i uljuđenim smiješkom vremešnog Profesora. Taj smiješak posljednje je što ću pamtiti od profesora Rosandića.
Danas, kada su hrvatska kultura i napose pedagogijska znanost ostale bez još jednog neupitnog autoriteta, osjećam potrebnim progovoriti o tome kako i koliko danas držimo do neupitnih autoriteta, te do mišljenja struke općenito. Podloga za ovo promišljanje su izjave dekanica učiteljskih akademija koje su se nedavno (Školske novine, 19. ožujka 2019.) požalile da o promjenama koje se od jeseni najavljuju u obrazovanju doznaju samo posredstvom medija. Dva sam puta u nevjerici pročitao tekst jer nisam mogao vjerovati u pročitano. Zar je moguće da do suštinskih promjena u obrazovanju može doći, a da pri tom nitko ništa ne pita one koji, s jedne strane, o obrazovanju, po prirodi svoga posla znaju više od drugih i, s druge strane, ništa ne pita pita one koji izravno „proizvode“ buduće provoditelje tih promjena?
Pod egidom davanja prednosti „praktičarima“ pred „teoretičarima“, kao da ovo dvoje mora biti podijeljeno, u Hrvatskoj se podjednako zanemaruje ona pedagoška pamet koja se ili prethodno dokazala (Npr. prof. Milan Matijević) ili ona pamet koja je u naponu stvaralačke snage ( Prof. Lidija Vujičić, prof. Vladimira Velički, prof. Dunja Pavličević- Franić). Zašto se ovo događa? Jedini odgovor na ovo pitanje nalazi se u izvjesnoj argumentiranoj kritici koju bi pedagoška struka zasigurno uputila Onome što se ustrajno pokušava proturiti kao Cjelovita kurikularna reforma. A kada se politika i političari prihvate nečega, onda struka i stručnjaci postaju suvišni.
Autoritet se ne rađa, autoritetom se postaje radom, prepoznatim rezultatima. Put je to koji traje desetljećima i na kojem pojedinci svladavaju razne zapreke. Kada u nekom području netko postane neosporan autoritet, njegovo bi znanje i njegovo iskustvo, odgovorna politika na sve moguće načine trebala koristiti. Neprihvaćanjem kritike i ignoriranjem prijedloga koji na račun CKR-a dolaze iz akademske zajednice, protagonisti aktualne prosvjetne vlasti pucaju sami sebi u noge, a stotinama tisuća školaraca nanose nesagledivu štetu. Šuteći ili tek potiho govoreći o ovome i sami pridonosimo stvaranju svijeta u kome će zaista biti „jednako mal piramida rt ko rov što neznan izbaci ga krt“. Siguran sam svijet u kome će mjera uspjeha biti krtičnjaci nije i ne može biti nešto dobro. Jednako sam posve siguran da u izgradnji takova svijeta ne želim sudjelovati. Neka je laka zemlja „pedagoškoj piramidi“ prof. Dragutinu Rosandiću, „učitelju učitelja“.
„Učitelj učitelja“
Prenosimo s portalaPromise, 08.05.2019.
Piše: Željko Stipić
Na žalost, Dragutin Rosandić (1930 – 2019.) nije bio, barem ne na način da sam slušao njegova predavanja ili polagao kod njega ispit, moj učitelj. Te godine, ne sjećam se više točno ni koje, 82.ili 83. profesor je bio, čini mi se, na studijskoj godini, i mojoj generacija jugoslavista nije predavao. Na svaki drugi način profesor Rosandić je bio i moj učitelj. Uz pomoć njegovih udžbenika generacije sam srednjoškolaca uvodio u svijet umjetnosti riječi, prema njegovim sam priručnicima pripremio nebrojene nastavne sate. O profesoru Rosandiću i njegovu impozantnom utjecaju, ponajprije na tisuće profesora hrvatskoga jezika, pisati će pozvaniji od mene. Ja ću se profesorovom smrću, (Profesore, nemojte mi to zamjeriti!) poslužiti kao povodom za još jedno promišljanje o položaju pedagoške struke i stručnjaka danas i ovdje.
Zadnji put, a ima tome sigurno pet ili šest godina, u iznenadnom susretu s Profesorom u prostorijama Školskih novina, razmijenili smo nekoliko rečenica baš na ovu temu. Profesor mi se pojadao kako, koliko stigne, još uvijek prati sve što se u školstvu i oko školstva događa, no kako, na žalost, u Ministarstvu nemaju sluha za njegova promišljanja i prijedloge. Razgovor je završio mojom rečenicom „Bit će bolje, profesore!“ i uljuđenim smiješkom vremešnog Profesora. Taj smiješak posljednje je što ću pamtiti od profesora Rosandića.
Danas, kada su hrvatska kultura i napose pedagogijska znanost ostale bez još jednog neupitnog autoriteta, osjećam potrebnim progovoriti o tome kako i koliko danas držimo do neupitnih autoriteta, te do mišljenja struke općenito. Podloga za ovo promišljanje su izjave dekanica učiteljskih akademija koje su se nedavno (Školske novine, 19. ožujka 2019.) požalile da o promjenama koje se od jeseni najavljuju u obrazovanju doznaju samo posredstvom medija. Dva sam puta u nevjerici pročitao tekst jer nisam mogao vjerovati u pročitano. Zar je moguće da do suštinskih promjena u obrazovanju može doći, a da pri tom nitko ništa ne pita one koji, s jedne strane, o obrazovanju, po prirodi svoga posla znaju više od drugih i, s druge strane, ništa ne pita pita one koji izravno „proizvode“ buduće provoditelje tih promjena?
Pod egidom davanja prednosti „praktičarima“ pred „teoretičarima“, kao da ovo dvoje mora biti podijeljeno, u Hrvatskoj se podjednako zanemaruje ona pedagoška pamet koja se ili prethodno dokazala (Npr. prof. Milan Matijević) ili ona pamet koja je u naponu stvaralačke snage ( Prof. Lidija Vujičić, prof. Vladimira Velički, prof. Dunja Pavličević- Franić). Zašto se ovo događa? Jedini odgovor na ovo pitanje nalazi se u izvjesnoj argumentiranoj kritici koju bi pedagoška struka zasigurno uputila Onome što se ustrajno pokušava proturiti kao Cjelovita kurikularna reforma. A kada se politika i političari prihvate nečega, onda struka i stručnjaci postaju suvišni.
Autoritet se ne rađa, autoritetom se postaje radom, prepoznatim rezultatima. Put je to koji traje desetljećima i na kojem pojedinci svladavaju razne zapreke. Kada u nekom području netko postane neosporan autoritet, njegovo bi znanje i njegovo iskustvo, odgovorna politika na sve moguće načine trebala koristiti. Neprihvaćanjem kritike i ignoriranjem prijedloga koji na račun CKR-a dolaze iz akademske zajednice, protagonisti aktualne prosvjetne vlasti pucaju sami sebi u noge, a stotinama tisuća školaraca nanose nesagledivu štetu. Šuteći ili tek potiho govoreći o ovome i sami pridonosimo stvaranju svijeta u kome će zaista biti „jednako mal piramida rt ko rov što neznan izbaci ga krt“. Siguran sam svijet u kome će mjera uspjeha biti krtičnjaci nije i ne može biti nešto dobro. Jednako sam posve siguran da u izgradnji takova svijeta ne želim sudjelovati. Neka je laka zemlja „pedagoškoj piramidi“ prof. Dragutinu Rosandiću, „učitelju učitelja“.
točno ni koje, 82.ili 83. profesor je bio, čini mi se, na studijskoj godini, i mojoj generacija jugoslavista nije predavao. Na svaki drugi način profesor Rosandić je bio i moj učitelj. Uz pomoć njegovih udžbenika generacije sam srednjoškolaca uvodio u svijet umjetnosti riječi, prema njegovim sam priručnicima pripremio nebrojene nastavne sate. O profesoru Rosandiću i njegovu impozantnom utjecaju, ponajprije na tisuće profesora hrvatskoga jezika, pisati će pozvaniji od mene. Ja ću se profesorovom smrću, (Profesore, nemojte mi to zamjeriti!) poslužiti kao povodom za još jedno promišljanje o položaju pedagoške struke i stručnjaka danas i ovdje.
Zadnji put, a ima tome sigurno pet ili šest godina, u iznenadnom susretu s Profesorom u prostorijama Školskih novina, razmijenili smo nekoliko rečenica baš na ovu temu. Profesor mi se pojadao kako, koliko stigne, još uvijek prati sve što se u školstvu i oko školstva događa, no kako, na žalost, u Ministarstvu nemaju sluha za njegova promišljanja i prijedloge. Razgovor je završio mojom rečenicom „Bit će bolje, profesore!“ i uljuđenim smiješkom vremešnog Profesora. Taj smiješak posljednje je što ću pamtiti od profesora Rosandića.
Danas, kada su hrvatska kultura i napose pedagogijska znanost ostale bez još jednog neupitnog autoriteta, osjećam potrebnim progovoriti o tome kako i koliko danas držimo do neupitnih autoriteta, te do mišljenja struke općenito. Podloga za ovo promišljanje su izjave dekanica učiteljskih akademija koje su se nedavno (Školske novine, 19. ožujka 2019.) požalile da o promjenama koje se od jeseni najavljuju u obrazovanju doznaju samo posredstvom medija. Dva sam puta u nevjerici pročitao tekst jer nisam mogao vjerovati u pročitano. Zar je moguće da do suštinskih promjena u obrazovanju može doći, a da pri tom nitko ništa ne pita one koji, s jedne strane, o obrazovanju, po prirodi svoga posla znaju više od drugih i, s druge strane, ništa ne pita pita one koji izravno „proizvode“ buduće provoditelje tih promjena?
Pod egidom davanja prednosti „praktičarima“ pred „teoretičarima“, kao da ovo dvoje mora biti podijeljeno, u Hrvatskoj se podjednako zanemaruje ona pedagoška pamet koja se ili prethodno dokazala (Npr. prof. Milan Matijević) ili ona pamet koja je u naponu stvaralačke snage ( Prof. Lidija Vujičić, prof. Vladimira Velički, prof. Dunja Pavličević- Franić). Zašto se ovo događa? Jedini odgovor na ovo pitanje nalazi se u izvjesnoj argumentiranoj kritici koju bi pedagoška struka zasigurno uputila Onome što se ustrajno pokušava proturiti kao Cjelovita kurikularna reforma. A kada se politika i političari prihvate nečega, onda struka i stručnjaci postaju suvišni.
Autoritet se ne rađa, autoritetom se postaje radom, prepoznatim rezultatima. Put je to koji traje desetljećima i na kojem pojedinci svladavaju razne zapreke. Kada u nekom području netko postane neosporan autoritet, njegovo bi znanje i njegovo iskustvo, odgovorna politika na sve moguće načine trebala koristiti. Neprihvaćanjem kritike i ignoriranjem prijedloga koji na račun CKR-a dolaze iz akademske zajednice, protagonisti aktualne prosvjetne vlasti pucaju sami sebi u noge, a stotinama tisuća školaraca nanose nesagledivu štetu. Šuteći ili tek potiho govoreći o ovome i sami pridonosimo stvaranju svijeta u kome će zaista biti „jednako mal piramida rt ko rov što neznan izbaci ga krt“. Siguran sam svijet u kome će mjera uspjeha biti krtičnjaci nije i ne može biti nešto dobro. Jednako sam posve siguran da u izgradnji takova svijeta ne želim sudjelovati. Neka je laka zemlja „pedagoškoj piramidi“ prof. Dragutinu Rosandiću, „učitelju učitelja“.