Piše: Željko Stipić/ Komentar: Jutarnji list Nakon dvije godine u Hrvatskoj se opet sve glasnije priča o referendumu. Kupovina borbenih aviona i najava uvođenja poreza na nekretnine - neki su od povoda koji su ponovno aktualizirali najvažniji instrument neposredne demokracije. Unatoč tome što su dosad tek jednom prikupljeni potpisi doveli do raspisivanja referenduma, očito nisu zaboravljeni učinci građanskih inicijativa koje su se pokazale djelotvornima čak i u situaciji kada nije prikupljen potreban broj potpisa (npr. Zakon o referendumu) ili kada je Ustavni sud onemogućio raspisivanje referenduma (npr. Outsourcing ili monetizacija autocesta). Prethodna iskustva s prikupljanjem potpisa građana pokazala su kako vlast ipak uvažava činjenicu velikog broja prikupljenih potpisa. Posebno je zanimljivo promatrati obrate u stavovima o referendumu najjačih političkih stranaka. HDZ je 2014. javno podržao obje referendumske inicijative. Kad je prikupljen dovoljan broj potpisa i kad se vidjelo da je vrag odnio šalu, pojedini su suci Ustavnoga suda iz kvote HDZ-a ipak podržali zabranu izjašnjavanja građana i o Zakonu o izdvajanju pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru i o monetizaciji autocesta. SDP je tada, i javno i iza kulisa (izjašnjavanje ustavnih sudaca pod njihovim nadzorom), imao prema referendumima neprijateljski stav. Oni su, nakon što su dvije inicijative prikupile dovoljan broj potpisa, čak i pokušali donijeti zakon kojim bi se značajno otežalo svako raspisivanje referenduma u budućnosti. Naime, nemoguće je u samo 15 dana prikupiti čak 400 tisuća potpisa u uredima državne uprave. Baš na primjeru prikupljanja potpisa za donošenje Zakona o referendumu 2015., kojim bi se značajno olakšalo prikupljanje dovoljnog broja potpisa za raspisivanje referenduma, na vidjelo je izašao stav HDZ-a o izravnom utjecaju građana na donošenje važnih političkih odluka. U danas vladajućoj, a tada najjačoj oporbenoj stranci, nakon prvotne javno izražene potpore organizatorima, naglo su stali na loptu i izbjegavali na terenu pridonijeti prikupljanju dovoljnog broja potpisa. Ukratko, unatoč tome što su se javno protivili donošenju Milanovićeva antireferendumskog zakona, u HDZ-u su priželjkivali njegovo donošenje. Razlog što sporni zakon ipak nije ugledao svjetlo dana nije u tome što je SDP u zadnji čas progledao, odnosno promijenio stav, nego u tome što su u vladajućoj stranci krivo procijenili da su organizatori prikupili dovoljno potpisa. Također, u SDP-u su se vodili i time kako im u predstojećem predizbornom vremenu nikako ne odgovara još jedna gungula oko provjere broja potpisa i provjere ustavnosti referendumskih pitanja. Dakle, sudbini SDP-ova Zakona o referendumu presudila je kriva procjena u kombinaciji s političkom pragmom. I dok se za HDZ može reći da su po pitanju referendumskog izjašnjavanja građana godinama pokazivali dosljednu nedosljednost, sve do ovih dana, SDP je po ovom pitanju bio prilično dosljedan. Ipak, nakon najava pojedinih visokopozicioniranih SDP-ovih političara o potrebi raspisivanja referenduma u svezi sa Zakonom o porezu na nekretnine, u pitanje je došla i njihova dosljednost. Isti oni koji su, vidljivo i nevidljivo, unatrag nekoliko godina činili sve kako bi se zasvagda zatrlo sjeme neposredne demokracije u Hrvata, sada odjednom u referendumu vide moćno sredstvo za osporavanje važne Vladine namjere. Nakon ovakvog obrata, iznenađenje ne bi bilo čak ni da u SDP-u moguće saveznike pokušaju pronaći upravo među onima kojima su 2014. i 2015. svesrdno otežavali djelovanje. Kako se god dalje odvijale stvari po pitanju referenduma, važno je znati kako u ovoj zemlji ipak još postoji, zahvaljujući prikupljenih nešto više od 300 tisuća potpisa 2015. godine, stvarna mogućnost njegova raspisivanja. Tada se zajedničkom akcijom sindikata i nevladinih udruga usmjerilo SDP-ovu vlast na odustajanje od donošenja rigidnog Zakona o referendumu. Time je sačuvana mogućnost prikupljanja potpisa na javnim mjestima. Tako je institut referenduma očuvan i za one koji su mu se žestoko protivili, a koji ga sada, podjednako žestoko, prizivaju. Unatoč tome što je, spletom okolnosti, prije dvije godine, institut referenduma spašen, u svezi s njegovom provedbom ostale su i dalje neke teško savladive prepreke. Npr. organizatori unaprijed ne znaju koliko točno potpisa trebaju prikupiti. Broj potrebnih potpisa varira između 360 i čak 440 tisuća. Kad se tome doda i prekratak vremenski rok (samo dva tjedna) čitav ovaj posao postaje Mission: Impossible. Zbog ovih teško premostivih zapreka, svi oni koji o organizaciji referenduma razmišljaju, ne bi s uma smjeli smetnuti kako je do cilja jako teško doći bez široke, vrlo široke, organizacijske platforme. Platforme u kojoj teško da ima mjesta za one političke aktere koji su se, kada je referendum u pitanju, prethodno ozbiljno kompromitirali.