Vikend je. Rano jutro. Budna sam. Noć nije mogla umiriti um.

Jedan potpuno drugačiji vikend. Vikend koji po prvi put ne donosi vrijeme opuštanja. Potpuno suprotno.

Kako vrijeme teče osjećam da mi ni sunce ne može razbiti oblake koji od nedavno zaklanjaju moje vidike. Ipak osjećam da vrijeme teče. Prošlo je vrijeme u kojem su se smjenjivale aktivnosti vezane uz prebrojavanje članstva. Preda mnom bi trebalo biti vrijeme prikupljanja primjedbi i prijedloga s terena vezanih uz pregovore za kolektivne ugovore. A ja se pitam hoću li biti u prilici konzumirati prava iz istih kolektivnih ugovora. Danas po prvi puta osjećam da živim po navici.

I ne vidim pred sobom neka lijepa vremena. Bliži se utorak. Početak jednog sasvim sigurno drugačijeg vremena. Vremena u kojima će najviše posla imati političari, liječnici, ljekarnici, psiholozi, psihijatri, pravnici, odvjetnici. Vrijeme podjela  na cijepljene i necijepljene, na one s potvrdama da su cijepljeni ili su se testirali i onih koje to nemaju i nisu,  na one koji vjeruju Stožeru i one koji ne vjeruju, na one koji vjeruju Vladi i one koji ne vjeruju. Vidim  vrijeme u kojima se dojučerašnji prijatelji pretvaraju u neprijatelji, na one koji bi ti htjeli biti prijatelji ali više ne smiju, na one koji vide ljepšu budućnost i one koju ju ne vide, na one koji još uvijek pronalaze razloge da ujutro ustanu i oni koji to više ne vide.

Vidim vremena u kojima se zdravim radnicima ne dopušta  da rade. Vremena u kojima moguće bolesne nitko ne provjerava jesu li zdravi. Vremena u kojima se zdrave tjera da daju otkaze ili im otkaze daju sami poslodavci.

Vidim vrijeme apatije, depresije, bespomoćnosti, rezignacije.  Sve u jedno.

Vremena u kojima ne naslućuješ budućnost. Ona koju neki i vide, nije  lijepa.

Vidim vrijeme ucjena i prisila. Iz razloga koji su običnom puku nerazumljivi.

Vrijeme potpuno poremećenih vrijednosti. Vrijeme u kojem velik broj nas ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Vrijeme bez socijalnih kontakata. Ili ih je toliko malo da se zovu sjećanja na njih.

Vrijeme ekrana kao jedinih prijatelja. Istih onih ekrana koje smo do jučer proglašavali neprijateljima.

Vrijeme sveopćeg nepovjerenja.

Vrijeme u kojima se zakoni mijenjaju ili donose neke nove odluke ukoliko se neka zamišljena odluka, važna trenutnim predstavnicima vlasti ne može realizirati.

Vrijeme kada ništa što je tebi važno, više nije sigurno i ne možeš zaštititi.

Vrijeme u kojima sindikalno članstvo ne brine o pregovorima za kolektivne ugovore jer više nisu sigurni da će ih prava iz ugovora moći zaštititi ili da će ih biti u prilici i koristiti.

Vrijeme straha.

Vrijeme vegetiranja.

Vidim vremena potpunog gubitka zdravog razuma.

Opasna vremena, prijatelju moj!

14. studeni 2021.                                                                                       

Gordana Kovač Bluha