“Hrvatska može bolje”, bilo je ime inicijative koja je organizirala prosvjed za podršku kurikularnoj reformi Borisa Jokića 1. lipnja 2016. godine. Na Trgu bana Jelačića to se poslijepodne okupilo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Petnaest dana poslije, u Saboru je pala tadašnja Vlada Tihomira Oreškovića. “Hrvatska mora bolje”, ime je pod kojim je danas održan prosvjed djelatnika u obrazovanju potaknut zahtjevom sindikata za povišenjem koeficijenta u toj djelatnosti za 6,11 posto. Na Trgu bana Jelačića pet minuta iza podne okupilo se nekoliko desetaka tisuća ljudi. Sličnosti, međutim, tu prestaju. Hipnotički imperativ umjesto dječjeg zbora Za početak, ova Vlada sigurno neće pasti (i pad Oreškovićeve dva tjedna iza prosvjeda bio je slučajan slijed okolnosti koje nisu imale veze sa zaustavljanjem kurikularne reforme), jer je vezana interesom mnogo čvršćim od puke političke suradnje. Nadalje, razlika između riječi “može” i “mora” se na Trgu bana Jelačića danas mogla gotovo opipati. Prije tri godine pjevalo se “Kad bi svi ljudi na svijetu”, danas je sa zvučnika treštao Baretov hipnotički imperativ – “Budi ponosan”. Tad, kad je Hrvatska mogla bolje, prosvjednici su bili nezadovoljni i zabrinuti. Danas su trg napunili – bijesni ljudi. No, gorčinu koja je sipala s govornica, transparenata i iz svakog zvižduka, mijenjali su i osmjesi koji su pratili svako osvrtanje – broj ljudi koji se okupio usred radnog dana više je nego ispunio sva očekivanja štrajkaša i onih kojih ih podržavaju. Gužvu koja je vladala bolje će od licitiranja s točnom brojkom prosvjednika pokazati činjenica da se povremeno gubio mobilni signal i da je slanje poruka s videom trajalo kao da smo se odjednom obreli u prošlom desetljeću. “Sad će na HRT-u javiti da je na prosvjedu bilo tisuću ljudi”, dovikuje cinično jedna od prosvjednica kroz zaglušujuću, stadionsku buku zviždaljki i huka mase. Fuchs this Prosvjednici su došli doista iz cijele Hrvatske. Primjerice, susreli smo ekipu od četvero obrazovnih djelatnika s otoka Visa, koji su do Zagreba došli još u nedjelju navečer. “Plenky, moja mater te traži”, sadržaj je jednog od transparenata koji su donijeli na Trg bana Jelačića. Bude li se i po čemu, osim po temeljnoj emociji bijesa (pritom vrlo pažljivo kanaliziranoj, tako da nije bilo niti jednog jedinog incidenta, čak ni u naznakama) pamtio ovaj prosvjed, to će biti upravo transparenti, kojih je stotine, vjerojatno i više tisuća prekrilo glavni zagrebački trg. Glavni junak svih mogućih gorkih šala i podbadanja, spominjan na valjda barem dva od tri transparenta bio premijer Andrej Plenković. “Vjerodostojno si nas izdao”, jedna je od poruka upućenih premijeru, a razne inačice Plenkovića u obličju Grincha (kreature koja je ukrala Božić) je brzo postalo besmisleno brojati. Nisu ostali neokrznuti ni ostali vinovnici ove priče – od resorne ministrice Blaženke Divjak (“Bla(ma)ža”), do posebnog savjetnika premijera za reformu obrazovanja Radovana Fuchsa (“Fuchs this”). Pojavio se i transparent s pravim pravcatim tabletićem, ne kineskim kakve se kao navodno nepouzdane prozivalo s govornice, već onim kakvim se nekad stavljao na televizore. Uz natpis: “Sekirate mi baku”. Došli su i učenici uz poruku “Ne zato što moramo, nego zato što hoćemo”, a spominjala se i poznata fraza, samo u novom ruhu: “Gdje si bio 25.11.19.”. Ništa politika, samo populizam Masa je na ukupno malo više od sat vremena govora s bine na istočnoj strani Trga bana Jelačića reagirala entuzijastično, pogotovo u prvoj polovici prosvjeda. Najveće oduševljenje izazvala je parola “Dosta krivoj politici”, a negodovanje na spomen premijera (zanimljivo, Plenkovića se nije spominjalo imenom, samo funkcijom). Svi sindikalni govornici ograđivali su se od politike, a stvar je povremeno zalazila u vode klasičnog populističkog diskursa, kad se političare oslovljavalo sa “vi, gospodo političari”, a za probleme krivilo “sve politike”. Ili, kako je to rekao predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec, prvo lice cijele priče ovog štrajka: “Mi kreiramo budućnost Hrvatske, političari su kočničari”. Vrlo brzo je i uz odobravanje okupljenih postalo jasno da razlog nezadovoljstva nije samo želja za višim koeficijentom i izjednačavanjem plaća s drugim javnim službama, već duboko, duboko nezadovoljstvo općim stanjem u školstvu. Kako je u uvjerljivo najupečatljivijem govoru dana kazao učitelj Luka Žužul: “Teško je preživjeti nemir koji proizlazi iz činjenice da se osjećamo kao drugorazredni građani, koji radimo drugorazredan posao, a drugorazredan sam zbog toga što sam učitelj, što me svaka budala može pljuvati i zvati me uhljebom”. Žužul je dodao i da je on nakon 13 godina rada u obrazovanju “mrtav čovjek, iscrpljen” i to “ne zbog svojih učenika. Oni su jedino zbog čega nabacim osmijeh u razredu”. No, poručio je, uz burno odobravanje, kako je “ovo škola za život – ovo je lekcija našoj djeci”. Ovo mu je škola? Not. A da je baš ovo što se danas dogodilo na Trgu bana Jelačića škola, govorio je i Saša Ceci s Instituta Ruđer Bošković, koji je odaslao poruku premijeru Plenkoviću: “Ovo ti je škola, drugi put ćeš pametnije. Ako će biti drugog puta”. Ceci je, očito, bio previše optimističan. Naime, neposredno nakon prosvjeda, premijer je bio poslovično skroman i samokritičan: “Nije bilo nijedne riječi s naše strane koja je bila kriva, ni jedne jedine, ni od koga, ni od ministara ili bilo koga u Vladi, ni jedna riječ, a kamoli potez”, kazao je Plenković o prosvjedu i nezadovoljstvu koje je napunilo glavni zagrebački trg. Pa još dodao malo benzina: “Ultimatum nije dobar ni u kojem aspektu života, a pogotovo ne onima koji vam dižu plaću”. Ukratko, ako mu je ovo danas bila škola, miriše na – popravni.