Pismo predsjedniku Republike Hrvatske

Piše: Sanja Brajević, 19.05.2020. Dragi moj predsjedniče, Šaljem vam divne vijesti… Naša vlada i ministri donijeli su odluku o otvaranju škola za nastavu. Vjerujem da to već znate. Pokazali ste da Vam je obrazovanje važno, odabrali ste savjetnicu. To nije imala bivša predsjednica. Baš ste mi dragi zbog toga, stvarno. Da nastavim, nastava se ima odvijati u prostorima škole za učenike nižih razreda osnovne škole i za one učenike koji su zbog posebnih potreba zaglavili s asistentom (to je jedna divna priča za neka druga vremena). Divne vijesti za sve mališane kojima se konačno omogućilo pravo na školovanje. Vjerujte mi, zadnjih šest tjedana to pravo nisu imali. Nastava na daljinu, kako je spretno nazivaju, sve je samo ne nastava. Govorim kao majka, prvenstveno, a zatim i kao učiteljica. Onaj koji kaže drugačije, laže ili nema djecu ili nema pojma što nastavu čini nastavom ili se preziva Divjak ili Capak (bez uvrede, ali samo navedene osobe to javno iznose, ništa osobno). Da malo pojasnim kako izgleda ta nastava na daljinu. Mnogi sigurno misle da je to još jedan godišnji za učitelje dok naša dječica gledaju tamo neku Sanjušku i hrt3. Mnogi su zasigurno u pravu. U pravu jer ima takvih učitelja. Važno je da ih nema puno. Oni drugi, moje nade umiru zadnje, većinu budnog stanja provode u pripremi (to nije ona ista priprema za sat u učionici), u provedbi (to nije 45 min jednog sata) , u ispravljanju zadaća (to je najmanje oko 200 zadaća po obrađenom satu – nastavnoj jedinici ako je suditi po prosječnom broju učenika u razredu i predmetu koji se predaje, sada na raznim ekranima u raznim formatima u vremenu od 0-24) u čitanju raznih naputaka, prijedloga i ostale promidžbe ministarstva i tamo nekih savjetnika, da ne spominjem dokumentaciju i vrednovanje. Što je sada problem ako tako puno učitelji rade? E pa nije problem u tome. Problem je jer to nije dovoljno…Problem je u daljini… problem je kad nema učiteljice koja u oku svoga učenika (istog trena) vidi upitnik i koja prije pitanja da odgovor, koja je uvijek tu i koja će spasiti svijet. Nema tog digitalnog alata i videa koji može postati nastava. Nema te platforme koja je prenijela ne samo znanje već i emociju. Nema tog hrt3 koji može mog prvaša naučiti čitati. Nema te animacije koja mojem srednjoškolcu može objasniti potencijalnu i kinetičku energiju. Nema te igrice koja uči bolje od učiteljice. Zbog svih ovih razloga mene vijest o povratku u škole neizmjerno razveselila. Veseli me taj privid povratka u normalan život. Vama možda to nije slamka spasa, mojoj obitelji i mojim učenicima jest. Sve to vam sigurno može potvrditi i Vaša savjetnica, čitam da je stručnjakinja u psihologiji. To uvijek može pomoći (iako se nije pokazalo takvim u radu AZOO). Zato danas, nakon divne vijesti slušam prepucavanje na liniji GU i ministarstvo. Zbunjeni ravnatelji šalju upitnike roditeljima hoće li poslati dijete u školu 11.5. Nakon brojnih upita zbunjenih roditelja u kakvim uvjetima šalju dijete u škole, nema dogovora niti od jedne strane. U našem Zagrebu ima onih koji se više boje potresa nego virusa (meni realniji strah) i mnoge su škole oštećene, neke neuporabljive. Gdje ćemo slati tu našu djecu? Je li bolje da mu padne strop na glavu ili tuđi šmrklji? Što je manja opasnost? I tako, dok mnogi roditelji razmišljaju jer su konačno dobili mogućnost odluke, važnu za napredak djeteta, mnogi se pitaju što im je činiti. Ja se jedino pitam što ti svi ljudi rade?! Pa opet nam serviraju svoje gluposti. Virusni znalci nam zapravo ne bi dozvolili nastavu u školama, vladajući moraju pronaći dadilje za djecu roditelja koji jedva čekaju na posao. Ne zato jer im nedostaje već će biti gladni sljedeći mjesec. Ovdje nije pitanje obrazovanja učenika niti njihovo pravo na to. Ovo je pitanje samo kako pokrenuti novac. Kako puniti novčanike i kase, kako isplatiti plaće i kako preživjeti. Zato roditelji dragi, što god zaokružili, moje dijete ide ili ne ide, sigurno ćete pogriješiti… To im je i cilj, baciti nam lopticu. Još gore, tom lopticom se ne igra utakmica. Pitaju se ravnatelji, kako ćemo to organizirati, kako ćemo omogućiti djeci distancu i potrebne mjere, tko će snositi odgovornost u najgorem slučaju. Hej moji ravnatelji, gdje ste bili početkom godine kada su nam u razredu sjedila dva učenika. Nije li onda trebalo obavijestiti javno zdravstvo i ostale stručnjake. Ne, tada su to bile viroze i gripe. Ništa opasno, jel da? Svi su bili bolesni, djeca, učitelji. Mjesec dana je škola bila u virusima i bakterijama. Nitko nije nosio maskicu, nitko nije dezinficirao kvake i pričao o zaštiti naše djece. Dajte nas sve testirajte na ta antitijela. Rezultati bi vas iznenadili, zasigurno. Ovo sad je opasno, pričam gluposti, to su samo teorije zavjere. To će vam moći potvrditi i vaša gospođa, liječnica. Liječnici znaju kako izgleda taj virus, odakle je došao, živi li na površinama, prenosi li se zrakom, kihanjem, u domovima, na zraku i u prirodi, oni znaju testirati pouzdanim testovima, oni znaju kako se manifestira bolest, koji su simptomi bolesti, oni znaju koji su protokoli liječenja, znaju tko je rizičan, kako izgledaju prenositelji, kako se štiti od njega, znaju koliko nas je već oboljelo, tko ide na respirator, tko će ga dobiti, tko će preživjeti, kada će nestati, kada će vratiti. Uglavnom, pojma nemaju, samo prepisuju protokole od nekih važnijih (WHO - to je tema za kavicu s predsjednikom, ako to uopće postoji). Nas su učili da kritički razmišljamo i da propitkujemo, da tražimo informacije i ne donosimo zaključke na prvu. To je ta škola za život. Danas se ništa ne pitam, ništa ne propitkujem, danas samo pozorno slušam i radim što mi kažu. Danas se bojim. Kada je strah u kostima samo lud razmišlja. Zato pozorno slušam, jako se bojim i pognem glavu (bez maskice, to je jedini moj inat). Kada je umrlo 50 starijih i bolesnih ljudi, kada je gospodarstvo jedne države odgurano u propast, tada nije vrijeme za moje mišljenje. Ne mislim da je život starog i bolesnog manje vrijedan. Samo vas pitam, koliko smo života izgubili zbog odgođenih operacija, od neliječenih bolesti, od onih koji su si ih sami oduzeli, od onih koji su odumrli u kućnom pritvoru, od onih koji će tek to napraviti zbog osobne propasti. Koliko djece će tada ostati bez roditelja i u kakvim uvjetima će živjeti? Dobro da smo spasili nebrojene živote ljudi ovim kućnim zatvorom. Gdje su sada crkve, flanderice, markićke i ostali dušebrižnici?! Svi se jednako boje. Sigurno je i vaša savjetnica za prava ljudi zatrpana poslom. Sigurno traži pod mikroskopom kakva prava su nam uopće ostala… Kada su nam već uzeli slobodu, kada su nas već stavili u kućne pritvore, kada nas truju strahom i panikom, kada nam djeci oduzimaju kruh iz usta, kada nam zatvaraju usta maskicama i ne puštaju blizu baka i djedova, kada se bojimo tuđe ruke i zagrljaja, kada je sve sranje (oprostite, nemam eufemizma),… dajte mi onda barem dobar razlog zašto im dopuštate da se šale s odlukama o povratku u škole, dok moje dijete sanja o povratku u klupu i školu koju još jako voli…to neće dugo potrajati (opet neka druga tema, možda na drugoj kavici) . Zašto Vama pišem, ne znam. Činite mi se dovoljan frajer da možete barem nešto reći. Usto i predsjednik ste. Kako živim tu gdje živim, onda ste i moj predsjednik. Zato Vas molim, dragi moj predsjedniče, dajte recite toj vladi i ministrantima da nas ne zaje…. više. Neka nas puste da se vratimo u privid normalnog života. To je jedino što može spasiti ostatke zdravog razuma. Moje isprike na neprimjerenom rječniku, nemam opravdanja, samo izgovori… Želim Vam blistavu budućnost, kad ćete imati vremena možemo i tu kavicu popiti… Hvala na pažnji…. Sanja Brajević (majka, žena, nevjernica, učiteljica, suvlasnica psa, ljubiteljica knjiga, pacifist)