– Ako usporedimo položaj zaposlenih u školama prije godinu dana i danas, teško je izbjeći ocjenu kako je iza nas još jedna izgubljena godina, godina u kojoj se o školstvu govorilo u javnom prostoru možda više no ikada, a da pri tom samim učiteljima ni po čemu nije bilo bolje. Štoviše, lani u listopadu, među prosvjetarima je bilo kakvih-takvih očekivanja, dok je, godinu dana kasnije, u zbornicama sve teže pronaći nekoga tko još uopće vjeruje u pozitivne promjene – kaže Željko Stipić, predsjednik Sindikata Preporod, i nastavlja:
– Što je razlog nestanku ostatka ostataka optimizma među učiteljima i nastavnicima, ali i svima drugima koji u školama zarađuju za kruh svoj svagdašnji? Prije godinu dana, s jedne strane, najavljivao se početak reformskih promjena, a s druge strane očekivalo se da će novi kolektivni ugovori, prvo Temeljni, a potom i granski, napokon donijeti i nekakve pomake po pitanju poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih.
Kako je školska godina odmicala, svakim su danom bile sve očitije slabosti projekta pretenciozno nazvanog kao Škola za život. Kašnjenje svega vezanoga uz sam projekt, prosvjetne su vlasti prikrivale agresivnom promidžbom. Ako se u početku još moglo i žaliti zbog toga što u promjenama ne sudjeluje više učenika i učitelja, sada, kada su brojne slabosti projekta izašle na vidjelo, može se zaključiti kako je slab interes škola za Školu za život, vjerojatno spasio odgojno-obrazovni sustav od još većih problema. Ako se po jutru dan poznaje, onda je sudbina stvarno najvažnijega reformskog projekta Plenkovićeve vlade na klimavim nogama.
Kakav-takav optimizam u pogledu poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih prije godinu dana temeljio se na stalnom isticanju važnosti obrazovanja i najavama pozitivnih promjena.
Nažalost, prvo Temeljni kolektivni ugovor nije donio ništa dobra zaposlenim u školama, a potom su na sličan način završili pregovori za osnovnoškolski i srednjoškolski kolektivni ugovor. Osnovica plaće je, unatoč porastu troškova života, deveti mjesec zaredom zamrznuta, najvažnija su materijalna prava ostala ista ili čak smanjena. Znatnom broju zaposlenika, kao što su učitelji i stručni suradnici koji rade u posebnim ustanovama ili u posebnim razrednim odjelima pri redovitim školama, plaće su danas manje za 150 do čak 650 kuna u odnosu na lanjski listopad. Kad se tome doda da su kolektivni ugovori potpisani na najduži mogući vremenski rok, jasno je kako se, barem kad se radi o materijalnim pravima, prosvjetari nemaju ničemu dobrome u skorije vrijeme nadati.
Kad se ovome pridoda da su ovih dana sastavljači Nacrta novog Pravilnika o napredovanju, budućim mentorima i savjetnicima prepolovili visinu uvećanja vrijednosti koeficijenta unaprjeđenima, onda je valjda svakome jasno s koje strane vjetar sa Svetica puše. Kad naša ministrica smanjuje naknade izvrsnima, čemu se imamo nadati mi koji smo samo prosječni? – najbolji je komentar koji sam iz zbornice čuo o najnovijem uratku ministričine pomoćnice Lidije Kralj.
Za Dan učitelja ministrica će prosvjetarima i ove godine uputiti čestitku, u nekim će školama radnici otići na izlet, glavnini će 5. listopada biti radni dan kao i svi ostali. Sve je više prosvjetara koji su umorni od svega, lažnih obećanja političara, plaćenih reklama, administrativnog terora, bahatih roditelja, zahtjevnih savjetnika, kupnje materijala i pomagala svojim novcem, nezamjenjivih ravnatelja, plaće koja nije dostatna za normalan život, od Dana učitelja… – pomalo rezignirano zaključuje Željko Stipić.
Entuzijazam prosvjetnih djelatnika
– Uvijek se povodom Svjetskog dana učitelja otvori priča o položaju učitelja u društvu, ali se iz godine u godinu ništa ne mijenja. Političarima su uvijek puna usta obrazovanja, govore o zemlji znanja, o tome da je obrazovanje budućnost naše zemlje, ali ostala 364 dana u godini učitelji su zaboravljeni. Položaj im je derogiran i materijalno i društveno, a percepcija učiteljske profesije je iskrivljena, naš se posao ne cijeni dovoljno iako mi stvaramo buduće generacije i osposobljavamo ih za život – kaže Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja, i nastavlja:
– Kako učitelji mogu biti zadovoljni, motivirani i kreativni kad su godinama zakinuti za plaće? Teško, gotovo nikako, jer kad društvo zapostavlja ovu djelatnost onda jedino ostaje da obrazovni sustav godinama preživljava na empatiji i entuzijazmu prosvjetnih djelatnika, ali od entuzijazma se ne živi. Politika uvijek tvrdi da učitelji nisu spremni i dovoljno educirani, međutim pitanje je koliko se u njihovu edukaciju ulaže, jer novca za edukaciju nema, a učitelji ispadaju krivci zato što se ne educiraju ili nisu spremni za nove izazove. No, pitanje je koliko u svemu imaju podršku ministarstva i pripadajućih agencija.
U Sindikatu hrvatskih učitelja upravo na Svjetski dan učitelja počinjemo s analizom stanja u obrazovanju u sklopu projekta Jačanje socijalnog dijaloga. Bit će to analiza zadovoljstva prosvjetnih djelatnika, uvjeta rada u školama, obrazovnog sustava u cjelini koju će raditi Institut Ivo Pilar, nakon čega ćemo poslati smjernice i preporuke Vladi RH za postupanje prema obrazovanju – ističe Sanja Šprem te se pita kako učitelji mogu očekivati da budu uvažavani u društvu kad svako malo iz resornog ministarstva stižu glasovi upereni protiv njih, njihovih kompetencija i spremnosti da rade za dobrobit društva, kad su omalovaženi i podcijenjeni od prosvjetne vlasti. I ne vidi baš neku svjetlu perspektivu.
– Teško da se nešto može promijeniti nabolje, jer je stav društva prema obrazovanju desetljećima isti. Svi se deklarativno zaklinju u djecu, ali nositelji političkih funkcija nisu vjerodostojni i ne ispunjavaju obećanja koja su dali. Vidi se to i po proračunskim stavkama, i u smjernicama ekonomske i fiskalne politike u kojima se ne predviđa nikakav rast stavke za obrazovanje. Zato učitelji moraju biti svjesni činjenice da politika zakazuje kad su učitelji u pitanju i da jedino osvješćivanjem javnosti o svom položaju mogu mijenjati stvari nabolje – zaključuje Sanja Šprem.
Maćehinski odnos države
Kad se država maćehinski odnosi prema učiteljima, onda i oni počnu gubiti motivaciju, entuzijazam, polet i jednostavno se udaljavaju od profesije. Ne toliko zbog materijalnog statusa koliko zbog nezadovoljavajućeg odnosa društva prema odgoju i obrazovanju. I tu je ključ problema – ističe dr. sc. Ivan Prskalo, dekan Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te nastavlja:
– Danas se mnogo govori o reformi kurikula, a zaboravlja se da je reforma neprovediva bez zadovoljnih učitelja. Njihov se položaj mora i može poboljšati, ali oni koji odlučuju trebaju donijeti prave odluke. Naravno, svako dobro rješenje je skupo, mislim tu na veće plaće i na materijalne uvjete rada koji će učiteljima omogućiti kvalitetan rad, ali i poštovanje koje zaslužuju. Naši su učitelji među najobrazovanijima, završavaju integrirane petogodišnje studije koji su dobro promišljeni i programirani. Novozaposleni učitelj ne može biti obrazovan manje od pet godina na sveučilišnom studiju što je izniman pomak u kvaliteti –komentira dekan Prskalo.
I učitelji se gotovo svakodnevno pitaju može li se nešto poboljšati u njihovim životima, mogu li dobiti plaće kakve zaslužuju, mogu li ih vratiti barem na onu razinu na kojoj su bile prije desetak godina kad je počela velika ekonomska kriza u svijetu koja nije mimoišla ni Hrvatsku, pa su u ime štednje i racionalizacije učitelji pristali na smanjivanje plaća, odrekli se i postotnih dodataka na godine staža, odrekli se brojnih dodataka na plaću ili njihovo smanjenje pa su u pregovorima za kolektivne ugovore uvijek veliki upitnici nad regresom za godišnji odmor, nad božićnicama, uskrsnicama koje su u drugim javnim službama uobičajene i neupitne.
Učitelje stalno neko šamara
– Svaka nova vlast uvijek traži vrijeme i razumijevanje od prosvjetnih djelatnika koji su se strašno umorili od čekanja boljeg sutra, a nitko ništa ne čini da bi to promijenio. To je začarani krug – kaže Marija Veronkica Cvjetković, učiteljica razredne nastave u OŠ Bukovac u Zagrebu, i nastavlja:
– Recimo, trebali su ovih dana početi pregovori o povećanju plaća koje nam već skoro deset godina obećavaju, ali se ništa ne događa. Učitelje stalno neko šamara, vrtimo se u krug i sve je veće beznađe, ravnodušnost i nedostatak povjerenja u institucije. Ako nas Vlada i ministarstvo ne poštuju, kako će nas poštivati građani. Status nam je takav da smo postali marginalci i koliko god se svi političari zaklinju u zemlju znanja vidimo da su to samo prazne parole. Naš je autoritet srozan i pred učenicima, i pred roditeljima, a naše ministarstvo nas ne cijeni i ne štiti nego svojim potezima podilazi roditeljima. Učitelji više nemaju snage, nisu motivirani.
Stanje se može popraviti, najprije podizanjem plaća. Godinama su se učitelji navikli na niske plaće, a javnost ima osjećaj da samo oni trebaju mnogo toga raditi volonterski i badava. Treba znati da su učitelji visokoobrazovani, da se stalno usavršavaju, da često žrtvuju svoje slobodno vrijeme, da se angažiraju na reformi, na brojnim projektima i programima, a taj rad nikakva plaća ne može nadoknaditi kad se tijekom ljeta učitelj potroši umjesto da se odmori. I onda takav potrošen u rujnu uđe u razred.
Mnogo bi toga trebalo promijeniti, trebalo bi ponajprije poštivati učitelje. Nisu političari slučajno došli na pozicije na kojima su trenutno. I njih je netko naučio mnoge stvari. Pa zar su imali toliko loše nastavnike da im na takav način vraćaju? Zar se tako vraća ljudima koji su ih naučili i omogućili im da kroče kroz život – pita se Marija Veronkica Cvjetković.