Piše Željko Stipić, objavljeno u Školskim novinama U predizbornoj košarici kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, kada je riječ o školstvu, Johnny B. Štulić  bi rekao „ništa novo pod neonom“. Među desetak obećanja, od besplatnih radnih bilježnica i besplatne užine, prijeko sportskih dvorana i cjelodnevne nastave, do skrbi o sigurnosti i usavršavanju nastavnika, nema ničega što se već nije pojavilo u  reformskim dokumentima ili odavno izblijedjelim  predizbornim flajerima. Zanimljivo je da čak ni u natruhama nema  ni riječi o školskim potrebama koje osnivač, tj. grad, sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju, podmiruje tj. financira. Zakon o odgoju i obrazovanje razlikuje ono što gradovi moraju, odnosno mogu financirati.  Prijevoz učenika osnovnih škola; smještaj i prehranu u učeničkim domovima; prijevoz radnicima u srednjim školama; sva prava iz kolektivnih ugovora osim pomoći, otpremnine, jubilarnih nagrada regresa, božićnice i dara za djecu; materijalne troškove i izgradnju ili dogradnju škola – obveze su koje grad mora financirati. Grad može financirati i programe rada s darovitim učenicima, nacionalne manjine, opremanje učionica i kabineta, lektiru, stručne časopise i sl. Skrb o radnicima koji rade u produženom boravku ili radnicima koji rade u programima koji se provode u nenastavne dane, također, padaju na teret jedinice lokalne ili područne samouprave. Umjesto da se budući gradonačelnici izjasne koliko će više novca izdvajati za nabavku lektire, ili kako namjeravaju popraviti položaj učiteljica u produženom boravku, oni, figurativno rečeno, brinu tuđe brige.  Iako će budući gradonačelnik više biti u prilici napraviti za očuvanje rijetkih biljnih i životinjskih vrsta u Amazoniji, nego sudjelovati u realizaciji projekta cjelodnevne nastave, važno je mjesto ove novine u predizbornim programima. Ukratko budući gradonačelnici šute o onomu o čemu bi trebali govoriti i obrnuto.   Iz izjava nekih gradonačelničkih kandidata očito je  da se do njih probila  vijest kako se na Sveticama dosta ozbiljno radi napripremi projekta cjelodnevne nastave. Europskim novcem, u relativno kratkom vremenu, nakon što bi se dogradile isagradile stotine škola,  učenicima će se omogućiti nastava  u jednoj smjeni, ali užina, dopunska i dodatna nastava, pisanje zadaće i  pohađanje    slobodne aktivnosti. Oživotvorenjem ove,  sve samo ne nove  ideje,  koja je  reciklirana u svim dokumentima koji su unatrag 30-ak godina  govorili o reformi školstva, napokon bi moglo doći do značajnijeg unaprjeđenja uvjeta u kojima se naši učenici školuju. Centralizirano financiranje ovog projekta  teško da će omogućiti decentralizirano osmišljavanje trošenja tuđeg novca. Uloga gradonačelnika u svemu ovomu, ako je uopće i bude,  neće biti prevelika. Slično stvari stoje  u pogledu izbora školskih ravnatelja. Postojeće rješenju u pogledu izbora ravnatelja ima dosta slabosti. Najveće su neograničenost broja mandata i prevelik utjecaj politike. Da bi se ovo ispravilo  neophodno je imati utjecaj na donošenje Zakona koji uređuje ovo pitanje.  A tog utjecaja gradonačelnik, osim ako nije iz reda vladajućih stranaka, nema. No čak i kad ne bi bilo ovako, kad bi nekim čudom bilo drugačije, odnosno kada bi  gradonačelnici mogli ono što objektivno ne mogu, veliko je pitanje kako bi oni ovu svoju ovlast iskoristili.   Među obećanjima iz predizborne košarice osobito intrigira „kontinuirano ulaganje u profesionalni razvoj i usavršavanje nastavnika“. Novac se, kao što je poznato, dosad za ovu nakanu izdvajao iz državnog proračuna, a o realizaciji su uglavnom  skrbile nadležne agencije. Ako bi se osnivačima, tj. gradovima, prepustila skrb o stručnom usavršavanju nastavnika, doći će do dodatnog produbljivanja postojećihrazlika u pogledu ostvarivanja prava na usavršavanje. Kako se na usavršavanje nadovezuje problem stručnog napredovanja, eventualno implementiranje ovog rješenja moglo bi imati dalekosežne i ozbiljne posljedice. Ukratko, obećanja kandidata za zagrebačkog gradonačelnika upućuju na zaključak kako je njihova percepcija gradonačelničke pozicije, pristojno rečeno, posvađana s realnošću. Mudrijima su se pokazali oni koji zasad mudro šute o svojim nakanama u području odgoja i obrazovanja.  I nepromišljenost od strane prvih i ignoriranje problema od strane drugih – upućuju na zaključak  da jedni i drugi smatraju kako pitanja koja se tiču školstva  neće značajnije utjecati  na opredjeljivanje birača.