Tekst objavljen na nastavnici.org 12.05.2019. Piše: Tamara Šoić   Nisam mislila pisati o dolasku više savjetnice, One-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-izgovoriti, ali smatram sebičnim i neodgovornim ne podijeliti s vama to biserje izgovoreno u petak, 10. svibnja 2019. Bio je to razgovor dug 40 minuta. Dolazak je bio zlonamjeran. To sada sa sigurnošću mogu tvrditi. Naime, petnaestogodišnjacima koji su pobjegli sa 7 nastavnih sati i otišli piti na plažu, razrednica je u suradnji s roditeljima opravdala svih 7 sati. Po povratku u školu, grupu odbjeglih buntovnika, izrešetala sam i dala im negativnu ocjenu. Marinkovićev Prah. Točno ono gradivo koje smo radili dok su si oni miješali bambus. I onda se našla anonimna majka, složila anonimnu prijavu (zar neka druga uopće postoji?) poslala na sve bitne adrese Ministarstva, Agencije, Ureda i ne znam koga sve ne. Pa je započeo lov na zle nastavnike. Oh, ima tu još mnoštvo zakulisnih igara nevrijednih spomena, poznatih svakom nastavniku koji je ikad kročio u neku prosječnu hrvatsku zbornicu. Uslijedila je odmazda, ponižavanje, spektakularan dolazak u školu, informativni razgovori, ankete… Prije toga u nekoliko je navrata najavljen plan dolaska savjetnica pa otkazan. Pa sam, potpuno iznervirana tražila izuzeće savjetnica zbog bezobrazne i nekulturne komunikacije u mailovima i da ne duljim, u petak smo se Ona-Čije-Se-Ime… i ja – suočile. Bio je to neugodan razgovor. Padale su teške riječi… i da skratim priču, viša je savjetnica imala samo jednu želju – da uđem u razred i ISPRIČAM SE učenicima koji su 7 sati proveli opijajući se na plaži, petnaestogodišnjacima čiji su roditelji blagoslovili to opijanje. Ja se trebam ispričati! Pitala sam ju hoće li njena potreba za ponižavanjem i degradiranjem naše struke biti zadovoljena ako stavim salatu na glavu, napravim potpunu budalu od sebe i ispričam se djeci koja su pobjegla s nastave. Upitala sam ju, je li joj palo na pamet u što će se pretvoriti ta djeca do mature i kako ćemo, ispričavajući im se zbog njihovog markiranja, stvoriti problematičnu djecu koja će već sutra postati problem roditelju, razredniku, školi i sustavu. A ona je na sve to rekla da sam paranoična! Jesam! Paranoična sam. Silno me užasavaju takvi likovi poput nje duboko infiltrirani u sustav. Tu su s razlogom. Tu su da dobru djecu zanemare, a lošu pretvore u još gore. Paranoična sam i mislim da sve to nije slučajno. Paranoična sam jer mislim da baš nitko ne može biti toliko glup i slijep i ne vidjeti probleme koji nas sigurno dovlače do one crte s koje nema povratka do one crte na kojoj će zadnji alat koji imamo, a to je naše dostojanstvo i znanje – na najgrublji mogući način biti istrgnuto iz naših ruku. Neću se ispričati nikome. Ne pada mi na pamet. A ako se netko treba ispričati, onda ste to vi, gospodo savjetnici, koji probleme rješavate iz nekog ureda bez prozora, ureda s kojeg ne vidite čak ni školsko igralište, a kamoli djecu. Vi ste ništa drugo do projektanti ovog sustava straha i sramote. Hoćete ispriku? Pa krenite se ispričavati. Samo ne znam odakle trebate krenuti?