Zreo je za ostavku, kao i ostatak Vlade. Boris Jokić možda odlazi, ali odnosi pritom važnu pobjedu. Svojim optimizmom, poštenjem, znanjem i dobrim namjerama zarazio je dobar dio Hrvatske
Za Hrvatsku je to malo čudo. Ta Kurikularna reforma, kojoj je najveća manu čudni i mnogima teško razumljiv naziv. Trebalo bi je nazvati temeljitom obnovom hrvatskog školskog sustava. Tako da baš svatko zna o čemu se tu radi. Problem je i ta izlizana riječ – reforma. Političari su je toliko prostituirali da polako izaziva gađenje čim tu riječ netko spomene. Međutim, ovdje se stvarno događaju i pripremaju promjene u kojima je najveće čudo kad se dogodi stavljanje hrvatske pameti na kup.
Kad se pokrene sinergijsko djelovanje ljudi, koji rade u školstvu i dobro poznaju sve njegove mane. Čudo je kad stručni ljudi zajedno krenu raditi, domišljati se i biti kreativni u pokušaju osmišljavanja modela i praktičnih rješenja s kojima djeca u školama neće biti magarci što tegle cigle u torbama i gradivo bubaju napamet, već mladi ljudi koje se od najmlađih dana uči samostalno razmišljati, imati stav i razumijevati svijet oko sebe kako bi u zreliju dob ponijeli klicu ideja o tome kako taj svijet mijenjati na bolje.
Nevjerojatno je da netko u ovoj zemlji pokušava tako duboko i dugoročno mijenjati stvarnost naše djece, a time i našu budućnost. To je ono što radi struka, to je ono što pokušava Boris Jokić. Političari to ne razumiju. Točnije, političke elite u Hrvatskoj uopće ne žele imati djecu koja razmišljaju svojom glavom. Zato se ministar obrazovanja Predrag Šustar pravi nevješt. Kao da je pao s nekog drugog planeta na Zemlju, pa ne razumije u čemu je problem.
Zašto ljudi uopće masovno potpisuju peticiju za Borisa Jokića, zašto se pripremaju prosvjedi, pita se on pred novinarima i tvrdi kako je i sam spreman podržati reforme. On bi, štoviše, sve napravio da one što prije počnu, sve poziva na dijalog i razgovor, pa dodaje kako i ta reforma školstva mora biti pod kontrolom, a to znači u okviru Šustarovog Ministarstva. Upravo je u tome jedan od problema. Ako na reformi rade stručni i nezavisni ljudi, a rade, ako postoji dijalog, dogovor i kritično promišljanje prijedloga, a postoji, Šustar je tu suvišan. On je tehnički servis, političar koji treba osigurati podršku ljudima koji pripremaju reformu hrvatskog školstva. Umjesto toga, Šustar sabotira, ne plaća ni dnevnice, kamoli što drugo, proziva bivšu vlast i Borisa Jokića za kašnjenje, a sam u stvari ništa ne radi.
Reforme svesrdno podržava javno i bojkotira iza zatvorenih vrata. Vjerodostojnost ministra Šustara praktično ne postoji. Kad je krajem siječnja ove godine iz Vlade i njegova Ministarstva u Sabor otišao tekst po kojem se Kurikularna reforma ukida, hrvatska javnost žestoko se pobunila, pa se Šustar poslužio jadnim opravdanjem kako je riječ o tipfeleru. U razgovoru na televiziji prije oko mjesec dana kazao je kako ove jeseni neće biti primjene reforme školstva, a danas tvrdi suprotno. Gdje su pak novci za Kurikularnu reformu i zašto ih Šustar ne želi dati, pitanje je koje Jokić jučer postavlja i pritom napominje kako su on i ostali članovi ekspertne skupine radili besplatno. Nisu imali ni honorara ni plaćenih putnih troškova. Ministar je razotkriven. On tek provodi grubi atak HDZ-a na neovisnost struke. Traži političku kontrolu nad školstvom. Dugoročnu i krajnje štetnu za razvoj hrvatskog društva.
U posljednjem dokumentarnom filmu američkog režisera Michaela Moorea pod nazivom »Where to invade next« ovaj filmaš ide po svijetu i traži primjere dobro uređenih zemalja i njihovih rješenja koje bi on rado vidio u SAD-u. Najbolje školstvo pronašao je u Finskoj. Tamo gdje djeca gotovo i nemaju zadaću, jer je cilj omogućiti im što više igre i slobodnih aktivnosti. U Finskoj djeca primjerice provode upola manje vremena u školi nego djeca u Hrvatskoj. Tamo vrlo rijetko pišu testove. Učitelji s njima nastoje razgovarati o svim životno važnim pitanjima i doznati što na primjer misle o evoluciji, politici, nezdravoj hrani, nasilju, seksu ili drogi, educirati ih o svemu tome i pritom im nije cilj ocjenjivanje, bodovanje i stvaranje psihoze natjecanja od malih nogu, psihoze koja djeci donosi stres i traumu.
Takav model ne mora biti najbolji za Hrvatsku, ali je to jedan od modela koji traže Jokić i ostali u svojoj reformi. S ciljem da djeca dobiju pažnju i posvećenost učitelja i sustav koji prepoznaje najdarovitije i najmanje talentirane te nudi jedinstven pristup svakom učeniku u školi. Ove, sljedeće ili neke druge godine, to se može ostvariti. Šustar je samo tipfeler, za reformu suvišan! Zreo je za ostavku, kao i ostatak Vlade. Boris Jokić možda odlazi, ali odnosi pritom važnu pobjedu. Svojim optimizmom, poštenjem, znanjem i dobrim namjerama zarazio je dobar dio Hrvatske. Tako da svi znamo i vjerujemo. Hrvatska to može, naravno da može!