– Danas OŠ Gradina ima 268 đaka. Sam Detkovac ne zauzima ni deset posto u tom broju, svega je 15-ak učenika u svih osam generacija, prosječno ih je dvoje po generaciji. Rezultat je to trajnog napuštanja sela, a u zadnje vrijeme i selidbi u inozemstvo. Selo umire – rezimira Ivica Čuljak, pedagog u OŠ Gradina. Cijela općina, s čak 11 naselja, broji oko 4500 stanovnika u približno 1500 kućanstava. – Mladi su otišli iz sela, a ovi što su ostali ne udaju se i ne žene. Nema budućnosti – sliježe ramenima učiteljica. Nestaje selo pa ista sudbina prijeti i područnim školama. Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je od osnivača škola, gradova i županija, da im dostavi broj škola i učenika. Planira se, naime, optimizacija prema idealnome modelu škole – od 20 do 24 učenika po razredu te od 300 do 500 njih po školi. Stoji to u Smjernicama za izradu mreže školskih ustanova i programa.
Tu je još samo trgovina
No, u takav se model uklapaju tek 222 od ukupno 859 matičnih škola u našoj zemlji. Među njima, trenutačno, nije ni OŠ Gradina, iako su blizu brojke od 300 učenika. Manje od 300 učenika broje 402 škole. Na “udaru” bi optimizacije, za koju je rok pet godina, mogle biti škole s manje od 150 učenika, a takve su 174. Kako su javno objasnili iz resornog ministarstva, one neće prestati s radom, već bi mogle promijeniti status.
Matična škola, tako, može postati područna. No, o njihovoj će sudbini odlučiti osnivači. Vrata je još jesenas zatvorila Područna škola u Bačevcu, još jednom naselju u Općini Gradina, što je izazvalo snažan otpor mještana. Bez radnog je mjesta tako ostala učiteljica Jelena Bartulović, pa je zato i premještena u obližnji Detkovac. – Putujem iz Suhopolja svaki dan na posao, 17 kilometara, ali stignem za svega 15-ak minuta, nije mi to problem. Prekrasno je biti seoska učiteljica! Djeca su odlična, pažljiva, slušaju me, marljiva su. Jako su disciplinirani učenici, sve zadatke odrade na vrijeme, pišu zadaću... Nastava počinje u 8 sati i tu smo do 12.05 ili 12.10, kako koji dan – prikazuje naša sugovornica. – Ako s nečim škole poput naše nemaju problema, onda je to odgoj. Nemamo ozbiljnih disciplinskih teškoća, i time se zaista možemo pohvaliti. No, imamo problem obrazovne razine naših učenika jer ne idu u vrtić. Dugo su i u kombinaciji u razredu, učiteljici je puno teže tako raditi, jer mora podijeliti vrijeme na dva različita programa – iznosi Čuljak. Po ustroju, nakon završenog drugog razreda, đaci prelaze u matičnu školu, u desetak kilometara udaljenu Gradinu.
– No, ako je manjak djece i ako je u pitanju zatvaranje škole, ostanu nam i u trećem pa i u četvrtom razredu – pojašnjava Jelena. Maleni bi se Domagoj, tako, nagodinu trebao prebaciti u gradinsku školu, a Mateu i Mateu društvo će u učionici praviti dvije djevojčice, koje će se upisati prvi razred. – U početku mi se bilo jako teško naviknuti na rad u kombinaciji, mozak mi stalno funkcionira na dva dijela, a i đacima isto. Prvi razred, čim završi zadatak i zastane, sluša što radi drugi razred, pa iduće godine često komentiraju kako im je novo gradivo već poznato – priča učiteljica.
– Zadržavamo djecu kako bi škola opstala u mjestu – svjestan je Čuljak. Ničega osim škole i trgovine, kažu nam mještani, u Detkovcu i nema. Renato i Stevo pijuckaju pivo pred lokalnom trgovinom. Podne je. Svaki je zadubljen u svoje misli. Renato je mlađi, 30 mu je godina, a sjeća se kako je u njegovoj generaciji u školi sjedilo 18 đaka.
– Ne bih volio da se igdje škola zatvori, ali ako nema učenika, nema ni izbora – iskreno će on. – Ukinuli su nam već dosta toga, kad bi zatvorili i školu, što bismo onda? Svi govore da nam treba pomladak u državi, a škole bismo ukidali – dodaje Stevo. A kad Mateo, Mateo i Domagoj pucaju po golu na školskom igralištu, odjekuje cijelo selo. Dečki su to, najdraže im je igrati nogomet. Upita li ih se, stoga, nedostaju li im curice u razredu, sva trojica, u isti mah, dinamično vrte glavama lijevo-desno.
– To mi je peta godina zaredom da su mi u razredu samo dečki, i zaboravila sam kakva je razlika u odnosu na curice. Doživljavaju me i kao mamu, znaju se u prvome razredu zabuniti pa me i zovu mama – smješka se učiteljica. Za hladnog vremena, nastava je tjelesnog odgoja u učionici. Dobili su novu strunjaču, lopte, vijače... I učionica je nova, sjeli su u nju prvi put 26. studenoga. Potpuna je to suprotnost dotrajaloj staroj oružarnici na kraju sela, u kojoj su donedavno odlazili na nastavu. Griju se na drva. Spremačica ujutro očisti peć i naloži, a učiteljica održava vatru, ubaci pokoje drvo. Razred, zaista, djeluje kao obitelj... – Volim ići u školu! Igrali smo se danas i učili slovo “Š”. Znam cijelu abecedu – ponosan je Mateo Ivošević. Mateu Đuračiću omiljeni je predmet hrvatski jezik, ali nije mu teško, kaže, ni ništa drugo. – Čim dođem kući, pišem zadaću, ne mora me mama tjerati. Drago mi je što idem u školu u svom selu, svi sami dolazimo, ne dovode nas mama i tata – kaže on.
– Pisali smo ispit iz hrvatskoga, baš i nisam dobro napisao – požalio nam se, pak, Domagoj. Njegova majka Vesna Iharoš u Detkovac se udala i doselila prije osam godina. – Djece je danas puno manje, ali baš smo zadovoljni što nam sin ide u školu u selu. U novoj su učionici, osjećaju se ugodno, blizu su svojih kuća, Domagoju sada ne trebaju ni dvije minute hoda do škole – kaže mama Vesna. Ova obitelj nije razmišljala o iseljavanju. – Da nema škole, bilo bi ružno, turobno. Ovako, ipak, škola je tu pa to ostavlja drukčiji dojam na cijelo selo. Kad se igraju vani, svi ih čuju – smije se mama Vesna.
Privid života
Kako sačuvati područne škole? – Pratimo popis djece u našem kraju koja će krenuti u školu u idućih pet, šest godina, sve ih je manje...– odgovara Čuljak. – Selo je bez škole baš prazno! I ovako je prazno, ali škola mu daje život – zaključuje, pak, učiteljica Jelena. Matična škola u Gradini započela je s radom davne 1824. Nakon Drugog svjetskog rata djeluje kao četverogodišnja škola, da bi od 1951. do 1955. prerasla u osmogodišnju. Važnu reorganizaciju doživljava 1966. kada se spaja sa školom u Rušanima i tako postaje velika seoska škola s 1338 učenika, raspoređenih u 48 razrednih odjela. Poučavala su u njoj 52 učitelja. Od te godine pa do danas broj učenika konstantno opada... Škola je od 1960. nosila ime Boška Buhe, Gradinjanina rođenjem, a ratne 1992. preimenovana je u OŠ Gradina. U tom su kraju, inače, rođeni i političar Andrija Hebrang stariji, javni i sportski djelatnik Slavko Šajber te general hrvatske vojske Đuro Dečak.