Vlast se ponaša protuzakonito
»U zemlji u kojoj 326 tisuća radno sposobnih građana ne radi, u zemlji u kojoj nekoliko desetaka tisuća radi ali za svoj rad mjesecima ne prima plaću, u usporedbi samo s te dvije skupine naših sugrađana, prosvjetari imaju sreću da rade i da za svoj rad primaju redovito plaću«, kaže predsjednik Sindikata »Preporod«. Ističe da prosvjetari imaju i tu sreću da rade najljepši i najvažniji posao. I tu uglavnom razlozi za sreću i zadovoljstvo prestaju. »Iako svi učitelji i nastavnici, ali i više od 80 posto svih zaposlenika u našim školama, imaju ili visoku ili višu stručnu spremu, njihova je plaća tek neznatno veća od prosječne plaće u državi. Zabrinjavajuće je da su bolje plaćeni od nas i oni koji su slabije školovani, ali i rade društveno manje složen i manje važan posao od našega. Također, činjenica je da su prosvjetari među najslabije plaćenim zaposlenicima u javnim i državnim službama. Zaostajanje naših prosječnih plaća za plaćama u npr. drugim javnim službama iznosi od tisuću pa do više tisuća kuna. No nisu samo plaće, iako je nama iz školskoga sindikata zadaća o tome govoriti, razlogom našega nezadovoljstva. Ne zna se što je gore: ili što Hrvatska tako malo izdvaja za školstvo ili što nema nikakvih pomaka o tome. Miljama smo u Hrvatskoj daleko od europskoga prosjeka od 5,4 posto BDP-a. Nedostatak proračunskoga novca zbog dugogodišnje gospodarske krize - nije od onih odgovora koji objašnjavaju takvo stanje. Prije krize, čak i u godinama kada je rastao i BDP po stopi od 5,4 posto, porast izdvajanja za školstvo bio je skromniji i od rasta proračuna i od porasta izdvajanja za druge javne i državne službe. Školstvo nikada u 20 godina nije postalo stvarnim prioritetom. U njegovu su se važnost tek lažno zaklinjali mnogi. Štoviše mislim da je odnos naspram školstvu jedna od važnih poveznica dviju političkih garnitura koje su se izmjenjivale na vlasti. Iako smo mi u školstvu radnopravni status svojega članstva rješavali pregovorima i kolektivnim ugovorima, često smo svjedočili njihovu kršenju od strane poslodavca. A kako je naš poslodavac zapravo država, strašno je spoznati da živimo u zemlji u kojoj se sama vlast nerijetko protuzakonito ponaša. Sudski sporovi, desetine tisuća i tisuća sudskih sporova, riješenih uglavnom u korist radnika, općem su dobru nanijeli veliku štetu. Naime akteri protupravnih radnja nisu kažnjeni, a štetu su platili svi građani. Pojednostavnjeno, njihovu smo krivicu platili svi mi. Takvo ponašanje u Hrvatskoj nema politički predznak. I ova će vlast po svemu sudeći ostaviti svojim nasljednicima tzv. kosture iz ormara, odvjetnički će biznis nastaviti cvjetati, svi ćemo mi plaćati nešto što smo, uz samo malo dobre volje, mogli izbjeći.«
Strah od slobodnoga građanina
Prosvjetni djelatnici su između diktature i slobode radničkih prava, o čemu Stipić kaže: »U malo kojem poslu sloboda je toliko važna kao u poslovima odgajanja i obrazovanja budućih naraštaja. Zašto je tako? Rad s učenicima, od antičkih vremena do danas, jedna je od najkreativnijih čovjekovih aktivnosti. Nema dva ista nastavna sata, nema dva ista ispitivanja, nema dvoje istih učenika. Samo je nebo granica, to jest nema granice prostoru učiteljske kreacije na radnom mjestu. Upravo zato svi oni koji to ne razumiju, a takvih nije malo i nisu od maloga utjecaja, raznoraznim zakonima, pravilnicima, odlukama... neprekidno vise tom učitelju i nastavniku nad glavom. Kad se tomu pridodaju raznorazni nadzori, rasprostranjeno provjeravanje učiteljskoga rada, čak i po anonimnim dojavama, slobodno možemo zaključiti da s našom djecom u školama rade, na različite načine i s različitih strana, sputani učitelji i nastavnici. I još nešto, kada bi se s vremena na vrijeme pojavili glasovi o potrebi poticanja učiteljske autonomije i kreacije, iza tih su glasova u škole dolazili, u pravilu, novi pravilnici, nova ograničenja. Neslobodan ili nedovoljno slobodan pedagog vlastitu neslobodu prenosi na svoje učenike. Strah od slobodnoga građanina u korijenu je svih društava u kojima političke elite imaju isključivi monopol na utvrđivanje granica slobodnoga i kreativnoga ponašanja svojih građana. Posljedica je da nam škole, napose srednje, sve manje školuju, a sve više osposobljavaju. Nažalost, ne naziru se rješenja koja bi školstvo usmjerila u nekom drugom smjeru.«
Za tajkunčiće ili izdvajanje
Vlada svojim projektima i odlukama udara na najranjiviju skupinu preko tzv. outsourcinga u javnom sektoru, tj. da će zbog racionalizacije troškova prepustiti privatnicima djelatnosti čišćenja, održavanja, pranja i peglanja, pripreme hrane i pića te prijevoza i zaštite radnika. Stipić ističe da Vlada lani nije uspjela, a nada se da i ne će, izdvojiti 26 tisuća radnica i radnika u javnom sektoru. »Od toga broja u školstvu je zaposleno oko 10 tisuća, uglavnom radnica. Te naše kolegice i kolege, hvala Bogu, još uvijek rade na svojim radnim mjestima, primaju istu plaću, ostvaruju prava koja su i ostvarivali. Uglavnom je riječ o čistačicama čija mjesečna primanja ne prelaze 3 tisuće kuna - najslabije zaštićenim i najslabije plaćenim radnicima u javnom sektoru. Njihova je radna mjesta, njihov rad, Vlada odlučila prepustiti privatnicima. Pakleni je plan detaljno razrađen. Određeni su rokovi i nositelji. Iza svega su stajali moćni političari i još moćniji poduzetnici. Javno isticanim uštedama, odnosno smanjenjem troškova, željelo se zamazati oči javnosti. Kako može biti jeftinija radnica koja će primati istu plaću, čistiti npr. istu kvadraturu školskoga prostora, a pri tome još i njezin novi gazda ostvariti dobit i podmiriti iz svoga poslovanja obveze prema državi - ključno je pitanje na koje nitko od vladajućih nije ponudio odgovor. No, odgovora nije bilo jer ga na to pitanje nema. Željelo se, kada se zađe dublje iza kulisa te priče, iste ili slabije usluge, plaćati znatno skuplje. Proklamirana je usluga u svojoj biti neviđena rastrošnost. A u toj su rastrošnosti na svoje trebali doći brojni stranački tajkunčići na terenu koji su u pojedinim gradovima već ili osnovali nove tvrtke ili preregistrirali poslovanje postojećih tvrtki. Srećom između gramzivih političara i nezaštićenih radnica ispriječili su se građani, njih više od 612 tisuća, koji su svojim potpisima primorali Vladu na privremeno povlačenje.«
Protiv Vladine odluke prikupljeno je više od 600 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma kad je u pitanju sudbina 26 tisuća radnika u školama, bolnicama, centrima socijalne skrbi, uredima državne uprave, kulturnim institucijama i zavodima. Predsjednik Sindikata »Preporod« kaže: »Očekujemo da Ustavni sud ne odugovlači, nego da odluka o raspisivanju referenduma bude u propisanom roku, odnosno u posljednjim korizmenim danima. Kad su se već i Sabor i Vlada istaknuli u otezanju pregledavanja potpisa i donošenju odluke, nadamo se da treća instanca vlasti ne će ponoviti propuste i pogrješke zakonodavne i izvršne vlasti. Naše su referendumsko pitanje sročili profesori ustavnoga prava, potpise građana prikupili smo onako kako to zakoni nalažu, Ustavom je omogućeno da građani, kada je riječ o važnom pitanju koje ih se tiče, na referendumu iskažu svoje stajalište. Ne vidimo ni jedan razlog zašto bi svojom odlukom Ustavni sud onemogućio najdemokratskiji vid iskazivanja građanske volje. Građani imaju pravo izreći svoje stajalište o tome kako će izgledati škole u koje šalju svoju djecu i unučad, bolnice u koje se odlaze liječiti, starački domovi u kojima će provesti posljednje ovozemaljske dane. Dakle, naših 17 sindikata provelo je prikupljanje potpisa. Uvjereni smo da građane ne treba podcjenjivati te da će se znati opredijeliti za bolje rješenje.«
Demokracija ide natraške
Komentirajući razlike između referenduma održanoga 19. svibnja 1991. na kojem se 94 posto hrvatskih građana izjasnilo za hrvatsku samostalnost i današnjih prikupljanja potpisa te njihovo osporavanje i kočenje demokracije, Stipić ističe da su se 1991. građani na referendumu izjašnjavali žele li ili ne žele Hrvatsku. Referendum je, dakle, ugrađen u same temelje hrvatske državnosti. Danas imamo problem kada građanima želimo omogućiti da se na referendumu izjasne kakvu Hrvatsku žele. Žele li da u njihovoj zemlji škole čiste čistačice koje oni ili njihova djeca ne će poznavati, da ih se u bolnicama liječi u higijenskim uvjetima koji će omogućiti da nakon liječenja bolesnici budu bolesniji nego prije dolaska u bolnicu, da se o prehrani njihovih roditelja, u staračkim domovima, brinu vlasnici restorana brze hrane? Samo se oni koji rade protivno interesu građana s pravom boje čuti mišljenje tih istih građana. Ima li išta loše u tome da građani izreknu svoje mišljenje o tome žele li da na našim autocestama zarađuju bjelosvjetski koncesionari? Prije 25 godina, u situaciji posvemašnje neizvjesnosti i ugroze državnosti s raznih strana, novouspostavljena vlast nije izbjegavala pred građane izići s najtežim mogućim pitanjem. Dakle, ono što je bilo moguće prije 25 godina današnja vlast izbjegava učiniti. »Čovjek se stvarno mora upitati u što smo kao narod potratili dva i pol desetljeća? Kad se tako odnosimo prema jednom od temeljnih demokratskih instituta, opravdano se može postaviti pitanje jesmo li se mi i koliko, svih ovih godina, u pogledu demokratskih postignuća kretali naprijed? Po svemu sudeći bilo je tu dosta tapkanja na mjestu ili čak hoda natraške.«
Nastavlja se nedemokratsko ozračje
Na pitanje koliko odgovara današnje školstvo demokratskim uzusima »moderne« Hrvatske Stipić odgovara: »U društvu u kojem mnogo toga nije u skladu s demokratskim uzusima, u društvu u kojem su političke elite, koje se izmjenjuju na vlasti, u znatnoj mjeri izgubile vezu s realnim problemima i realnim životom, školstvo, uostalom kao i ostali segmenti našega društva, dijelom je toga i takvoga društva. Izlazak se, svako malo, najavljuje ili uvođenjem novih predmeta kojima bi se mlade ljude pripremilo za aktivnije sudjelovanje u demokratskim procesima ili uvođenjem npr. građanskoga odgoja u nastavu drugih predmeta ili sveobuhvatnim programskim promjenama. Od svega toga ne će biti mnogo koristi dok se korjenito ne promijeni svijest naših građana. A to je višegeneracijski i složen proces. Većina nas koji danas živimo u ovoj zemlji odrastali smo, školovali se, formirali se u nedemokratskom ozračju. Na sve to nadogradile su se godine rata i poraća, godine u kojima su se mučno uspostavljali demokratski standardi. U godinama koje nam dolaze školstvo će, ali ne samo školstvo, tu vidim i prostor za veći angažman i konfesionalnih zajednica i udruga civilnoga društva, morati značajnije pridonositi promicanju demokratskih uzusa. Svakako je riječ o jednom od najvećih društvenih izazova u sljedećim godinama, pa i desetljećima.«
Hrvatsku čine 'mali' ljudi
Na upit kako zaštititi maloga, običnoga čovjeka u Hrvatskoj, Stipić kaže: »Pranjem nogu na Veliki četvrtak svojim učenicima, svojim, hajdemo to tako reći, najbližim suradnicima, Krist je odaslao svevremensku pouku o ispraznosti svakovrsnoga ljudskoga uzdizanja. Tzv. maloga čovjeka, mnoštvo primjera u našem društvu to potvrđuje, najbolje zna zaštititi netko neuzdignut, netko jednako tako malen. Sjetimo se samo solidarnosti tisuća tzv. malih ljudi s ljudima u lanjskim katastrofalnim poplavama. Nesebičnošću i solidarnošću hrvatski se građani mogu ne samo uspoređivati, nego i pretpostavljati građanima drugih zemalja. Humanitarne akcije podignu učas na noge stotine i stotine tisuća građana, naši građani više od drugih daruju čak i svoje organe, svoju krv. Treba li navoditi još primjera? Nije li i sve masovnije solidariziranje s našim sugrađankama i sugrađanima kojima prijeti izbacivanje iz njihova doma na ulicu, tzv. deložacije, primjer građanske nesebičnosti. Zaštita maloga čovjeka izazov je svakom građaninu, svakom vjerniku. Na vlastima je stvaranje pretpostavki da bude što manje razloga za takvu vrstu aktivizma, bilo pojedinca bilo neke društvene skupine. Zauzetosti za tzv. maloga čovjeka u hrvatskom je društvu svojim karitativnim djelovanjem znatno pridonosila, pridonosi i pridonosit će Katolička Crkva. Svi smo mi pred Bogom, ali i pred svojom subraćom u nevolji, mali ljudi. Druge Hrvatske, osim Hrvatske tzv. malih ljudi, zapravo i nema.«
»Iza svega su stajali moćni političari i još moćniji poduzetnici. Javno isticanim uštedama, odnosno smanjenjem troškova, željelo se zamazati oči javnosti. Kako može biti jeftinija radnica koja će primati istu plaću, čistiti npr. istu kvadraturu školskoga prostora, a pri tome još i njezin novi gazda ostvariti dobit i podmiriti iz svoga poslovanja obveze prema državi - ključno je pitanje na koje nitko od vladajućih nije ponudio odgovor.« »U ovoj su rastrošnosti na svoje trebali doći brojni stranački tajkunčići na terenu koji su u pojedinim gradovima već ili osnovali nove tvrtke ili preregistrirali poslovanje postojećih tvrtki.«