Piše: Gordana Kovač Bluha,  02.06.2019. Nedavno, krajem mjeseca svibnja, u svojoj školi prisustvovala sam edukaciji vezanoj uz „Školu za život“. I to ne bi bilo ništa neobično. U jesen kreće projekt „Škola za život“, Agencija priprema učitelje, trebaju se finiširati pripreme oko primjene kurikula, naučiti kako ostvarivati ishode, kako osmisliti formativno i sumativno vrednovanje, kako pratiti i ocjenjivati, saznati ponešto o banalnim istraživačkim aktivnostima koje će biti okosnica svih poučavanja, posebno prirode i društva. Učitelji se trebaju uputiti u načine drukčijeg promišljanja  nastavnog procesa, trebaju se upoznati s novim udžbenicima, priručnicima, saznati koje su to novi pristupi poučavanja… No, iako je ovo za nas u školi, od kada se spominje „Škola za život“, bila prva prava, konkretna i korisna edukacija, ona ipak  nije bila uobičajena! I nije ju organizirala  ni Agencija ni Ministarstvo! Organizirali smo si ju mi, učitelji, sami! U svojoj školi! Zašto? Zato što smo do sada, najblaže rečeno, poprilično zabrinuti, zbunjeni, rekla bih i uplašeni. Pri organizaciji iste nesebičnu pomoć nam je pružila promotorica jedne izdavačke kuće, a edukaciju o svemu spomenutom održala jedna od autorica udžbenika. Namjerno ne spominjem nazive i imena kako ne bi ispalo da besplatno reklamiram izdavačku kuću, udžbenike i njihove autore. Iako bi trebalo, budući  se autorica dva sata silno trudila pojasniti nam i približiti ideju „Škole za život“, pokušala je pojasniti niz nejasnoća, zbunjujućih izraza, približiti udžbenike i nove udžbeničke ideje, priručnike, istraživačke pristupe rada i pri tom je strpljivo odgovarala na sva pitanja, kojih je bilo mnogo.  Pa i  nakon samog predavanja. I pri tom je bila solidno uspješna! Osim kada se trudila braniti boje Ministarstva! Tu je uspjeh izostao. Ipak je branila neobranjivo! Ona, predavačica, kako sam već rekla, bila je uspješna. Sve je bilo u kontekstu i imalo je neki, veći ili manji smisao. Za razliku od Loomena koji je ovako kako je zamišljen, a zamišljen je da bude izvan svakog  konteksta, pri tom osmišljen da se oni koji pristupe i završe edukaciju te vrste, kao nagradu dobiju „značku“. Dodatno je omogućio prikupljanje tih „značaka“ uz mogućnost prepisivanja. Vjerujem da će se svi složiti  kako je tim činom, sve vezano uz njega, dovedeno do apsurda, a on  sam postao beskoristan. Naime, svo vrijeme razmišljam i sve mi se više čini kako, doduše iz meni potpuno nerazumljivog razloga,  sama  realizacija zacrtanog projekta i novopostavljenih ishoda koja učitelje brine, nikoga iz resornog ministarstva u stvari  sasvim razvidno ne brine! Jer, opet razmišljam, onaj koji iz nekog razloga brine, tako izgleda i tako se  ponaša. Dalje razmišljam - kada bi netko u Ministarstvu brinuo o provedbi i realizaciji ovako opsežnog posla, vjerujem kako bi edukacije za učitelje puno prije započele i do sada već i završile. Ovo vrijeme bi se koristilo za  „popunjavanje praznina“ nastalih pri edukacijama, provjeravale razine spremnosti za uključivanje u rad, možda provodile ankete među učiteljima/školama u svrhu dobivanja informacija o eventualnim potrebama škola, opremale bi se škole i učionice primjerenim didaktičkim materijalima i opremom, oblikovala bi se i prezentirala vizualna podrška učiteljima, udžbenici za učitelje bili bi već u školama, a mi bismo promišljali planove i smišljali sadržaje i aktivnosti kojima ćemo ostvarivati postavljene ishode. Nastavljam s razmišljanjem pa se pitam – ukoliko je sve ovo meni, s preko 30 godina radnoga iskustva i staža, tako nerazumljivo, zbunjujuće i plaši me, kako li će se tek snaći mladi učitelji? Oni koji su tek dobili diplome, nemaju radnog iskustva, i  pri tom sve što su učili, učili su na potpuno drugačiji način. Potpuno sam zbunjena. Počela sam se pitati razumijem li ja dobro i ovaj eksperiment i projekt? Naime znam da je eksperiment po definiciji organizirani postupak naučnog istraživanja te se tako dobiveni rezultati smatraju  spoznajno vrijednim. Znam da vrijednosti eksperimenta visoko kotiraju u svijetu nauke i naučnog istraživanja obzirom da  predstavljaju jedan od najobjektivnijih i najpouzdanijih metoda naučnog istraživanja. Znam da je eksperiment analitički postupak kojim se namjerno i sistematski mijenja neka pojava radi izazivanja neke druge pojave u svrhu  proučavanja uzročno-posljedičnih odnosa. Ta druga pojava se tijekom  procesa promatra i mjeri dok se ostali relevantni uvjeti kontroliraju i izoliraju. Cilj ovako organiziranog postupka ili eksperimenta (pokusa) jest dobivenim  rezultatima nedvosmisleno ili potvrditi ili negirati prethodno postavljenu hipotezu. Ja se danas pitam je li hipoteza prije ulaska u eksperiment uopće postavljena? Ukoliko jest, a eksperiment svakako i sasvim sigurno još nije dovršen, još manje analiza čitavog eksperimenta, kako znamo njegove ishode? Kako znamo da će rezultati analize potvrditi hipotezu? Kako možemo krenuti u ovako odgovoran projekt dok hipoteza nije nedvosmisleno dokazana? Ovo se zove promišljen postupak? Ovakvo postupanje prema svima u ovom procesu, u konačnici društvu u cjelini,  zaista je odgovoran?  Jesmo li zaista svi mi,  koji bismo ovaj revolucionarno novi proces trebali i provesti u djelo,  dovoljno pripremljen?  Ja se javljam, ja nisam!!! Nije li sve ovo jako opasno ukoliko se misli na posljedice istog? Ili ovu priču treba gledati iz drugog ugla. Koja je mnogo jednostavnija i razumljivija. Apliciralo se za novce iz fondova EU. Prijavljeni projekt je prošao. Odobreni su novci. Sada ih treba i povući. Povučeni novci se moraju i potrošiti. Što znači da rezultati eksperimenta „ moraju potvrditi“ hipotezu! Kraj! Ništa više nije potrebno za razumijevanje niti je važno! Pokusni kunići i miševi (čitaj djeca i učitelji) u čitavoj priči više nisu važni. Novci će se raspodijeliti! To je sada važno!  A kome? Autorima Loomena i njihovim mentorima, onima koji su osmišljavali kurikule, onima koji su pisali nove udžbenike i priručnike, onima koji su prodavali tablete, pametne ploče, školska ravnala i  trokute, onima koji su pojašnjavali neobjašnjivo, putovali, spavali, vozili… Dakako i onima koji su sve to i omogućili! Za sve će se naći novca. Ali za one koji će se naći na prvoj crti obrane kad nezadovoljstvo roditelja dosegne kulminaciju i krenu anonimne prijave (a hoće), za nas pokusne kuniće i miševe – neće! Za one koji 3 mjeseca prije početka revolucionarno novog načina educiranja i učiteljevanja nemaju pojma kako bi sve to trebalo izgledati u praksi, ali bi u istoj toj praksi sve zamišljeno trebali realizirati  - neće se ni ovaj puta naći ništa! Ni za one koji bi „skuhano“ trebali pokusati, učenike,  eto, neće biti! Opet i ponovno neće! Nisu stali u projekt! Čak štoviše, za taj isti rad s djecom (a rad s djecom je, da se ne zaboravi, primarni posao učitelja) učitelj neće moći biti ni nagrađen, pod uvjetom da ne radi i niz drugih sekundarnih poslova. Poput predavanja na županijskoj ili državnoj  razini, vođenja i mentoriranja online edukacije na državnoj i drugim razinama, ukoliko neće objaviti stručni članak, prevoditi udžbenike ili ih napisati, voditi ili koordinirati projekte, sudjelovati u osmišljavanju i provođenju istraživanja u području odgoja i obrazovanja, ukoliko neće sudjelovati u radnim skupinama, povjerenstvima i sl. za izradu raznih dokumenata… Jednako će tako, nekom marljivom učitelju koji se trudi u radu s djecom biti inovativan, zanimljiv, motivirajući, napredovanje u viša zvanja biti jako otežano ili čak onemogućeno. Naime znatno je povećan broj kriterija, kategorija i bodova za napredovanje. Mora li se napomenuti kako će eventualni bodovi koji će se prikupiti  za napredovanje najmanje biti vezani uz primarni posao!? Pri tom će učitelji u produženom boravku i nadalje raditi 5 sunčanih sati, bez kurikula, moguće s nekim brzinski donesenim pravilnikom koji će im osigurati dodatno degradiranje, manipuliranje, iskorištavanje i vjerojatno ih dovesti u još nepovoljniji položaj. Moguće „ozakoniti“ zapošljavanje na određeno vrijeme. Jer ni  za njih neće biti novca! A za mišiće u pokusu? Za učenike? Novaca neće biti ni za njih. Oni će se i nadalje gužvati u prostorima koji su veličinom i opremom daleko od propisanog Državnim pedagoškim standardom,  u blagovaonicama jesti svoje sendviče stojeći, nagurani kao sardine, držeći ih u jednoj ruci boreći se pri tom da ne proliju napitak iz šalice u drugoj ruci, dok će učiteljice brisati djecu, stolove ili sprječavati da se gazi po prolivenom dok spremačice ne obrišu proliveno. A WC papire, ručnike i sapune  će i nadalje donositi roditelji. Neće biti novca ni za zapošljavanje spremačica. Uredba o nezapošljavanju i nečija odluka o radu po povećanoj kvadraturi od zacrtane Državnim pedagoškim standardom će i nadalje biti na snazi pa će nam učionice i ostali prostori škole biti upitne čistoće. Što ja to u stvari vidim? Vidim kaos, zbrku i nered! Nerazumljive ideje i ciljeve. Ili nedovoljno artikulirane!? Svakako nejasne! Vidim velika očekivanja uz nejasno definirane ishode. Provedbu ovakve reforme upitnom. Tako to ja vidim kroz „svoj prozor“! I sve to me sada već najiskrenije jako plaši! Pri tom mnogo razmišljam o „našoj“ ministrici. I pitam se kako sve ovo ona vidi kroz svoj veliki prozor? Nedavno sam pročitala u nekom tekstu kako je  slogan suvremene strategije zapada „Uspori da bi bio brži, uspješniji“ nastale po navodno najomiljenijoj izreci rimskog cara Augusta Festina lente. Razmišljam o poruci koju ova izreka u sebi nosi. Naša je ministrica do sada u niz slučajeva pokazala kako taj slogan baš i nije njezin izbor. Dapače, svakim svojim potezom dokazuje upravo suprotno. U svoj sustav vrijednosti evidentno je ugradila imperativ brzine. Pa tako, vrlo brzo, bez dovoljno promišljanja, opreza i, usudila bih se reći, bez odgovornosti, donosi odluke o reformi školstva, eksperimentu, projektu, Pravilniku o nagrađivanju, Pravilniku o napredovanju, Pravilniku o produženom boravku… Kako drukčije protumačiti činjenicu da je svibanj završio, a da za učitelje, dakle za one koji bi sve ovo što je ovako na brzinu smišljeno, trebali i  sprovesti u djelo, još uvijek nije bilo organizirano  ni  jedno, a kamoli  suvislo, svrhovito predavanje, edukacija? Ili je zamišljeno da to odradi Loomen? Pitam se je li moguće da nije svjesna posljedica koje ovakvo neodgovorno ponašanje može uzrokovati kod generacija djece, kod učitelja, ali i društva u cjelini? Postojimo li mi za nju uopće? Ukoliko nije svjesna da strpljenje učitelja stavlja na kušnju, svakako pokazuje elementarno nerazumijevanje učiteljske profesije koji, završavajući jednu nastavnu godinu, razmišljaju i počinju s pripremama za iduću ili najčešće istovremeno rade ova dva posla. Je li moguće da ju uopće ne zanima spremnost i osposobljenost učitelja za provedbu nečeg ovako velikog i revolucionarno novog, kako se o „Školi za život“ svo vrijeme priča? Je li moguće da nije svjesna kako doza stresa kod učitelja postaje sve veća, a potreba za što bržim razumijevanjem i pripremom onoga što ih čeka za nepunih 90 dana sve je izraženija te kako o svemu tome ovisi kvaliteta realizacije projekta!? I na kraju se pitam -  je li se baš moralo ovako žuriti? Nije li se moglo pričekati bar još jednu godinu? No, kad bolje promislim, o nositeljima obrazovanja i generacijama nositelja naše budućnosti razmišljalo bi se na drukčiji način da živimo u nekom uređenom društvu i radimo u uređenom sustavu. A mi? Mi  smo tu gdje jesmo! I moram priznati kako mi je fascinantna činjenica da usprkos potpuno dovoljno dokaza kako smo mi, učitelji, samo obični kunići i miševi u još jednom pokusu u nizu, mi i nadalje vjerujemo, još uvijek očekujemo,  nadamo se, još uvijek zaboravljamo, praštamo, snalazimo se i radimo. I čini mi se kako je upravo u tome naš, učiteljski problem! Problem je u navici! Mi smo dugi niz godina navikli na ovakav tretman! I s njim se mirimo. Još uvijek dobronamjerno vjerujući da nije onako kako nam se čini! Neki od nas, sasvim sigurno toga još nisu svjesni! Ali zato su svjesni  oni koji na tome grade svoje osobne karijere! I pri tom mirno spavaju, jer su ima naše navike i razmišljanja poznatije nego nama samima! I zato još jednom hvala izdavačkoj kući, nadasve susretljivoj promotorici i autorici udžbenika koja je strpljivo odgovarala na svako postavljeno pitanje pokušavajući nam pojasniti nerazjašnjivo!     Gordana Kovač Bluha,  2.6.2019.