Piše: Gordana Kovač Bluha, 17.06.2019. Napokon sam 11. lipnja dočekala i službenu edukaciju Ministarstva vezanu uz Školu za život. Stručno usavršavanje učitelja razredne nastave na županijskoj i lokalnoj razini  u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja za moju županiju  organizirano je posljednji tjedan nastave, točnije tri dana prije samoga kraja. Početak je zakazan u 17 sati s planiranim (i stvarnim) završetkom u 21h. Konačno sam mogla postaviti pitanja koja su me mučila, direktno predstavnicima Ministarstva. Doduše, pitanja sam uspjela postaviti, ali nisam uspjela dobiti i odgovore baš na sva pitanja. No, saznala sam ono najvažnije, pri čemu su moje najskrivenije želje i nade pale u vodu. Više nema dileme! Škola za život od jeseni ulazi u sve škole u Hrvatskoj! Usprkos, uprkos, unatoč…kako god, činjenicama da se zdrav razum svim silama tome opire. Zašto? Kako? Evo odgovora na neka pitanja! Da, za revolucionarno nov pristup učenju i poučavanju dovoljne su dvije (2)  interaktivne edukacije u trajanju od ukupno 8 sati. Tako smatraju idejni začetnici i „organizatori“ ove priče koja se zove Škola za život! Iako učitelji tvrde da se ne osjećaju spremnima za bilo kakav početak ove vrste, predstavnici ministarstva i predavači koji rade na osposobljavanju učitelja, kažu da jesmo! Onda valjda jesmo! Samo smo prekritični!? Da, učitelji u produženom boravku ni u Školi za život neće imati kurikulume po kojima će raditi svaki dan po 5 sunčanih sati. Pokušavam opravdati ovo saznanje pa razmišljam - valjda smo sve ove godine navikli tako raditi pa nema potrebe trošiti vrijeme na nešto što se ionako zna. Ukoliko se ne zna, prenijet će se s koljena na koljeno. Kao i do sada. Na to smo, ako ni na što drugo, zaista navikli! Saznala sam i odgovor na pitanje hoće li učitelji, koji se nisu educirali preko platforme Loomen moći predavati u Školi za život. Doduše nisam saznala službeni stav Ministarstva, već osobni stav predavačice, učiteljice izuzete s nastave zbog rada na projektu, koja  nije mogla odgovoriti zašto toliko žurimo u Školu za život budući da to  nije njena domena, ali je rekla kako ona svakako ne bi dopustila da predaju učitelji koji se nisu educirali preko Loomena. Hoće li tome tako i biti, ne zna! Pretpostavlja kako će se ta odluka najvjerojatnije prepustiti ravnateljima. Na pitanje hoće li se i ako hoće na koji način provjeravati tko je prepisivao na Loomenu, a tko nije, jedna od dviju predavačica bila je zatečena. Naime,  osobno nije čula za ta događanja u praksi. Tada  jest! Prvi puta. Razumljivo je da iz navedenog razloga nismo mogli dobiti odgovor na ovo pitanje. Nisam saznala tko će provjeriti koliko su i jesu li učitelji osposobljeni za rad na tabletima. Te ukoliko nisu, tko će ih i u kojem periodu će ih to i naučiti? Jednako tako nisam saznala tko će naučiti učenike raditi na tabletima. Hoće li učitelji učiti od učenika? Ili pak obrnuto? Ili po potrebi? Uputili su me da odgovore na ta pitanja uputim Ministarstvu. Hoću, ukoliko neće netko drugi ili ukoliko uskoro svi ne saznamo odgovore na ta pitanja. Što bi bilo prirodno i uobičajeno! Doduše u nekom organiziranom sustavu! Inače, vezano uz vrijeme u kojem je edukacija organizirana - moram li napomenuti da većina škola radi, još uvijek, u dvije smjene? U mojoj školi imamo i treću smjenu! S tim u vezi, u vrijeme edukacije, neke su učiteljice u tom terminu u mojoj školi (kasnije sam čula i u drugim školama) imale organizirane završne razredne priredbe za roditelje, jer se opraštaju od generacije četvrtih razreda i njihovih roditelja. Dakle, upravo one kojima je najpotrebnija edukacija, budući da  će iduće godine krenuti u prve razrede! Eto, one nisu bile na edukaciji! Većina je skratila nastavu, neki su kasnili, ali edukacija je započela na vrijeme i održana je u planiranom roku. Nas šezdesetak u učionici, pokušalo se usredotočiti na predavanje usprkos visokoj temperaturi koja neku veću koncentraciju nije dopuštala iako su ju dobri domaćini svim silama i na raznorazne načine, ipak bezuspješno, pokušavali smanjiti. Vremenski uvjeti im tvrdoglavo i ustrajno nisu išli na ruku! Moram li napomenuti kako su u tim učionicama sjedili, radili, učili i odgovarali za konačne ocjene učenici, koji će isto i u istim prostorima i uvjetima (ako ne i gorim) nastaviti školovanje ili ga tek započeti 9. rujna?! 1.     Edukacija je započela retoričkom konstatacijom kako se jednom  u reformu mora krenuti te kako nam se, u situacijama kada je u pitanju nešto veliko i novo, nijedan trenutak ne čini dovoljno dobar, pa smo ubrzo krenuli po dnevnom redu. U predstavljenom dnevnom redu uočila sam jedan, do sada slabo ili uopće nekorišten izraz - refleksija. Uvodna i završna refleksija! Prvo sam se ponadala, a kada je edukacija završila, shvatila sam kako spomenuti izraz nije upotrijebljen kao metoda, već kao fancy izraz. Naime, koliko ja znam o refleksiji, ona bi u odgojno-obrazovnom procesu trebala biti metoda (a ova edukacija, čini mi se da je trebala biti baš to - obrazovni proces! naime trebali smo se obrazovati za novi način educiranja!  ili opet krivo mislim?!) dakle metoda koja nastavnicima, ali i učenicima omogućava uvid u proces kako su učenici svladali, razumjeli i shvatili ono naučeno. Nastavnici/predavači bi pak  refleksijom trebali doći do konačnih rezultata - pozitivnih, ali i negativnih ishoda. Do rezultata bi trebali doći  preko praćenja rada učenika te pri tom ustanoviti kreće li se njihov napredak u pravome smjeru. Dalje sam o refleksiji naučila kako je njeno temeljno postignuće razvijanje kritičkog razmišljanja,  a upravo to bi trebao biti naglasak u suvremenom obrazovanju 21. stoljeća. U čitavoj priči oko refleksije i onoga što bi kritičko razmišljanje trebalo iznjedriti, jest sljedeće: Prosudba utemeljena na relativnim kriterijima i standardima, uvjerljivi argumenti koje učenik (u ovom slučaju učitelji) ne može odbaciti, osjetljivost na sadržaj iz različitih perspektiva, otvorenost i spremnost za dijalog i raspravu. Ja sam  na ovoj edukaciji bila učenik. Sjela sam u prvi red i pažljivo slušala sve izgovoreno. Slušala sam o ključnim pojmovima koji se odnose na kurikulumsko planiranje, o kurikulumskom pristupu poučavanju od odgojno-obrazovnih ishoda, o područjima, konceptima i domenama, o međupredmetnim temama, o 3 pristupa vrednovanja, pokušala razumjeti što znači vrednovanje za učenje, kao učenje i vrednovanje naučenog, trudila sam se razumjeti kako doći do ishoda bez udžbenika koji neće imati sadržaja (pitala sam se što će nam onda uopće udžbenici koje do sada još nismo imali prilike vidjeti, odakle ćemo kopirati brdo raznoraznih tekstova koji će nam sasvim sigurno trebati- iz starih udžbenika?!!) jednako tako sam pokušala shvatiti što su to izlazne kartice i kako ih provoditi… Nakon pauze, oko 19 sati, pokušala sam se aktivno uključiti u organizirane radionice kurikulumsko planiranje poučavanja (radionice su postale jako moderne na skupovima pa se provode  bez obzira na broj prisutnih sudionika. Sjetimo se one u Lisinskom!) Zadatak je bio da iz odgojno-obrazovnih ishoda oblikujemo  sadržaje, odaberemo metode vrednovanja ishoda, izradimo primjere, da bismo na kraju odabranom metodom provjerili ostvarenost svih dijelova oblikovanog ishoda na razini aktivnosti. Dakako, sve ovo bez udžbenika, uz pomoć nekih kopiranih materijala izvađenih iz nekog konteksta. Uz uvjeravanje kako nam udžbenici za ovo u stvari i ne trebaju i da ćemo to ustanoviti tijekom rada. E, ovako revijalan pristup temi, koja bi generacijama učenika trebala oblikovati živote i njihovu, ali i našu budućnost u konačnici,  pri čemu bi u tom oblikovanju ključan faktor trebala biti baš ja, natjerao me da istog časa odustanem od daljnjeg sudjelovanja u ovoj masovnoj predstavi. Samo mi je bilo žao što mi ni ovaj puta dobar odgoj nije dopustio da ustanem i napustim ovu farsu zvanu edukacija. A zaista sam se trudila biti pozitivna ( reforme i promjene nam zaista nužno trebaju), pažljiva (sjedila sam u prvom redu, slušala pažljivo bez ometanja predavača, zapisivala), kritična (promišljala sam kako se snaći u zadanim okvirima) i samokritična ( jesam li dovoljno spremna, što i od koga to očekujem, imam li to osigurano). Na kraju sam se procjenjivala i vrednovala. Nisam prošla! No, na samom  kraju sam ustanovila da, u stvari, osobno, ne trebam baš previše brinuti. Evaluacijskih lista nije bilo! Dakle, zaključila sam, nikoga i ne zanima jesmo li, koliko i u kojoj smo mjeri spremni za Školu za život. Evidentno nikome i nije važno!   2. Dodatno mogu biti mirna, jer radim u produženom boravku. A tih 5 sunčanih sati baš nikada, nikoga, duuugi niz godina nije ni zanimao!  A učitelji koji rade u produženom boravku još i manje!  I, samo da ne bi bilo - nije tako, svi ste vi učitelji jednaki!  Mi, učitelji koji u boravku radimo, znamo da bi tako trebalo biti! Ali nije! Gospodo, ponavljamo da nije tako! A sada će gotovo sasvim sigurno biti još i gore! ( Tek da ne bi bilo da nismo upozorili“!) Pri tom se ne može reći da godinama unazad pa sve do današnjih dana nije bilo usmenog i pisanog ukazivanja na problematiku, upozoravanja na posljedice, nuđenju pomoći imenom i prezimenom. Ipak, doima se da današnju ekipu u „našem“ Ministarstvu, ova skupina učitelja zanima još i manje od prethodne! Ali, to za mene, dalje, znači da moći ću raditi sve što poželim! Sve što sam radila i do sada! Imam preko 30 godina radnoga staža. Jednako toliko iskustva u struci. Radila sam u cjelodnevnoj nastavi, redovnoj nastavi, produženom boravku. Ja ću, u stvari, uživati! Pisat ću zadaće kao i do sada, učiti, vježbati obrađeno. Potom ću provoditi radionice od kojih sam neke slušala i naučila kako se provode prije dvadeset i više godina. Pri tom se još i služim  određenim priborom dobivenim tada (da ne spominjem razna imena i prezimena,  forume, udruge i profesore, da se ne shvati kao reklama ili pak kao provokacija!). Radujem se tako što ću i nadalje moći raditi na razvoju motorike, moći ću plesti, čvoričati, kaširati, rezati, oblikovati razne materijale (koje će mi, uz alate, vjerujem kao i do sada, donositi roditelji). Moći ću tako  provoditi radionice o zdravoj prehrani i umjerenom korištenju šećera i soli. Moći ću govoriti o tome koje su masti dobre, a koje loše te kako održavati zdravu težinu. Učit ćemo o bontonu i ponašanju na sportskim terenima, u prijevoznim sredstvima, na javnim površinama, kako se ponašati prema starijim osobama. Provodit ću radionice na kojima ćemo  učiti kako postaviti svečani stol i gostima servirati hranu ili ćemo spremati jednostavnu hranu. Govorit ćemo o pomoći i samopomoći kod lakših ozljeda i bolesti. Moći ćemo govoriti o načinima sprječavanja ovisnosti te zašto prekomjerno igranje igrica može biti štetno po zdravlje, spominjat ćemo alkohol i drogu kao posebno štetne i opasne ovisnosti, učit ćemo kako reći „NE“ u problematičnim situacijama. Učit ćemo na koje sve načine možemo pomagati drugima  i treba li pomagati uvijek i svima. Pri tom ćemo se igrati raznih igara, naučiti neke stare ili lokalne igre,  učiti rješavati sudoku, rebuse, plesati, biti mali detektivi … A što će i kako će oni učitelji koji su tek dobili svoje diplome? Osobno ne znam! Vjerujem, ni ti mladi učitelji. I unaprijed mi ih je žao. Ali uvijek postoji opcija „čuvanja“ djece! Ipak, neprekidno se pitam gdje se krije poruka ovako ubrzanog ulaska u Školu za život koju nikako da iz nečega „isčitam“?! Evidentno je da ulazimo u još jedan eksperiment, jer ovo se sasvim sigurno ne može nazvati projektom, budući da prethodni eksperiment još nije obrađen, jer nije ni mogao biti, pa hipoteza nije mogla biti provjerena.  Dakle, ja pred sobom vidim još jedan eksperiment, samo što sada imamo neku vrstu kontrolne grupe!? Pitala sam predavačice na samome kraju kako je moguće da „organizatora“ čitave priče nije zanimala ostvarenost postavljenih ishoda ove i sličnih edukacije?  Zar zaista „organizatori“ nemaju dojam da bi bilo, ne korisno već nužno provjeriti omjere spremnosti učitelja za ulazak u priču Škole za život? Je li moguće da ih ne zanima što oni, učitelji, o svemu imaju reći? Nisam dobila odgovor na ovo pitanje! No, od tada intenzivno razmišljam- tako dugo dok roditelji ne postanu svjesni kako bi Škola za život njihove djece trebala izgledati i ne postanu svjesni mogućih posljedica ovog revijalnog pristupa ovako odgovornom zadatku, dok oni očekuju igru, lakše torbe i nasmijana lica koja zrače zadovoljstvom baš kao s reklama plaćenih s računa Ministarstva, tako dugo dok većina učitelja  šutnjom podržava ovakve nazovi edukacije, dok prihvaća neprihvatljivo, dok se miri nepomirljivim, dok hini da je sve u redu ili da se to nas ne tiče iako smo svjesni suprotnosti, tako dugo dok ćemo pričati na mjestima gdje nas se ne čuje, dok  mislimo kako se za nas treba izboriti netko drugi, dok shvatimo da nečinjenje kad činiti treba od nas stvara ozbiljne krivce bez mogućnosti pomilovanja…   3.       Tako dugo dok spremno i blagonaklono slušamo opravdanja predavača kako ne možemo dobiti odgovore na vrlo konkretna pitanja jer ne spadaju u njihovu domenu znajući kako bi odgovore morali znati , dok pri tom ne shvatimo kako takvim blagonaklonim ponašanjem podržavamo već izvježbane tehnike prešućivanja, zaobilaženja istine, prebacivanje odgovornosti na druge, tako dugo moramo biti spremni snositi i posljedice tuđih odluka i ponašanja! MI! Ne ONI! Ne smijemo zaboraviti da smo mi, učitelji, od jeseni prva crta obrane. Jesmo li dobro „naoružani“? Koga briga? ONI su odlučili da Škola za život mora ići! A mi smo prezaposleni i preumorni za još jednu bitku u nizu! Ili možda ipak nismo…?