Piše: Gordana Kovač Bluha, 03.09.2019. U petak 30. kolovoza, 9 dana prije samog početka nastavne godine,  za mene je završena  i posljednja edukacija (od dvije) koja me trebala motivirati, osnažiti, osposobiti  odnosno potpuno pripremiti  za jednu od najopsežnijih obrazovnih reformi – frontalnu fazu kurikularne reforme pod nazivom 'Škola za život'. Na ovome skupu je bilo tri puta više sudionika nego na prethodnom, sredinom  lipnja (cca 180 učitelja), ali smo tri sata sjedili na jednako „udobnim“ dječjim stolicama  u auli škole u kojoj je bila slična temperatura kao i na prethodnoj ( ali, odlično, da je bila učionica, bez klime, još bismo se „bolje“ proveli…) Započeli smo s osnovnim ciljevima revolucionarno novog pristupa obrazovanju poput cjelovitog  razvoja djeteta (zar to nije bio cilj i do sada?), pružanje jednakih prilika svima (nismo li se i do sada trudili svima to omogućiti? A sada, ovoga časa smo spremni baš svima to omogućiti?!) te razvijati kompetencije za 21. st  (baš se pitam za koje sam točno stoljeće do sada razvijala kompetencije?). Pri tom  je nužno svakog  učenika maksimalno angažirati, potaknuti  njegovu kreativnost  i  motivirati za istraživanje. Što za mene dalje znači kako od sada trebam naučiti istraživački promišljati, naučiti neke male banalne pokuse primjerene djeci prvog razreda, naučiti postavljati usmjerena pitanja, naučiti  sve o raznim vrstama vrednovanja i pri tom odrediti kriterije istog (svaki učitelj svoje kriterije!!!)  Mada, kriterije možemo dogovarati i suradnički u virtualnim učionicama, jer kriterija neće biti na nacionalnoj razini! (ima li išta razumljivije i opravdanije??). Potom s elementima vrednovanja treba  upoznati učenike i naučiti ih kako vrednovati  i sebe i svoje vršnjake…Ovo je samo dio onoga za što bih trebala biti spremna  za 9 dana. Svakako toga ima još što učitelji moraju naučiti. Samo nije stalo u dvije „revijalne“ edukacije! Dakako da pri tom  treba naučiti i planirati na nov način, po GIK-u (godišnji izvedbeni kurikulum). Dobili smo upute koji su nam digitalni alati za planiranje na raspolaganju  iako se još uvijek Metodički priručnik ne može „izvući“ na vlastito računalo, zbog prevelikog broja stranica, pa se mora planirati on line. Mada je utješno da se radi na tome da se omogući i ta varijanta!!! Saznali smo kako će 26000 prijenosnih računala za učitelje stići do Nove godine (nekako me zanima jesu li u ovih 26 000 ubrojani i učitelji u produženom boravku. Ili će biti u nekoj drugoj skupini??!), a za stručne suradnike sljedeće godine. Moguće  se baš poklope   termini dolaska računala s mogućnošću skidanja priručnika!!! Super!!! Za učitelje u produženom boravku , dakako, nije bilo tema i uobičajeno se moglo dobiti najmanje odgovora na vrlo konkretna  pitanja,  jer o toj temi u Ministarstvu zaista malobrojni znaju tek ponešto, a naša ministrica sasvim evidentno smatra kako to baš i nije neki prevažan posao. S toga onda nisu ni trošili vrijeme i energiju na nevažno!  Ionako se već 25 godina ( evo, dočekala sam i mirovinu, a još slušam isto)  govori kako je PB samo prijelazna faza ka cjelodnevnoj nastavi! Dakle, svakako i  evidentno danas (jednako kao ni do sada) nikome nije bila  baš  neka prevažna „faza“,  pa nitko i nije u 3 sata slobodnog i organiziranog vremena prepoznao potencijalno dobar vremenski „poligon“ za razne odgoje npr.. Niti pak smatra kako djeca u PB zaslužuju  nešto drugo, osmišljenije,  moguće bolje!? Ono što smo čuli o produženom boravku bilo je kako kurikuluma za PB ove godine neće biti, ali kako smo i do sada provodili neke planove,  svakako smo nešto radili,  u nas učitelje se vjeruje te smo dobili uputu da nastavimo tako „dobro“ raditi i nadalje! Na pitanja kako planirati u produženom boravku u kombiniranoj skupini od 1., 2. i 3. razreda, ni ovaj puta nije bilo konkretnog rezolutnog odgovora , a zatečeni pitanjem pokušali su dati razuman odgovor – nastavu planirati s učiteljima u redovnoj nastavi po GIK-u za 1. razred, a po Godišnjem planu i programu za 2. i 3. razred. Ali kako raditi s tom skupinom djece? E , na to nitko nije mogao dati odgovor. No, predstavnice Agencije i Ministarstva u dotičnu učiteljicu imaju vjeru kako će se sigurno znati uspješno snaći! Baš kao i učiteljica koja ima kombiniranu skupinu od 36 učenika iz dva razreda prvašića. Doduše, dotična, ako joj je previše 36 učenika, može birati kombinaciju od 29 prvašića i trečašića! ( Dragi naš, davno zaboravljeni  Pedagoški standard! Sjeća li ga se još netko?) Na pitanja što raditi u 3 sata slobodnog i organiziranog vremena, te  kako  i što organizirati i / ili obrađivati, kako organizirati komunikaciju s roditeljima u kombiniranim skupinama, što s roditeljskim sastancima  ( 3x informacije za roditelje, 3x roditeljski sastanci?), što i kako  pisati u Dnevnik rada i još mnogo toga,   nismo dobili konkretne odgovore.  Ali dobili smo uputu da se za sve nejasnoće proistekle iz Pravilnika o organizaciji i provedbi produženog boravka u osnovnoj školi za pojašnjenje  obratimo Komisiji  za tumačenje Pravilnika. Inače, u 3 sata, koliko je skup trajao,  sasvim je sigurno bilo još tema  o kojima se govorilo, ali zbog brzine prelaska s teme na temu, zbog količine izgovorenog i napisanog, sigurna sam da sam nešto propustila  ili nisam čula ili moguće nisam ni dobro razumjela, ali sam sasvim sigurno dosta u samom  startu i zaboravila. No, osim svega rečenog, osobno sam osjećala neku nelagodu i dodatni strah,  obzirom da se s IT tehnologijama ne snalazim  najbolje, a sve se nekako preko noći  počelo  okretati  oko virtualnog. Imam dojam  da  se, nekako naglo izbacila živa riječ i usmena komunikacija koja nam  istovremeno  omogućava  „sliku i ton“, meni poznatu interakciju na koju sam navikla i koja je naša, učiteljska svakodnevica i rekla bih agregatno stanje!   Nitko nas (učitelje) nije sustavno pripremao za služenje s istim.  Jednostavno se, nekako potiho,  prepustilo učiteljima da uče i snalaze se sami. I nitko ih pri tom nije  pitao imaju li računala, internetsku vezu, dobre signale, jesu li ta računala dobra (ili pokvarena kao trenutno moje).  Zašto sve postaje virtualno (osim nadzora i inspekcija)? Lakši prijenos informacija!? Jeftinije!?  Ili otuđenje i lakša i jednostavnija manipulacija!? Kako god, iako je skup  završio  bez jasnih odgovora kako  sve traženo postići, kako dobiti  odgovore na pitanja na koja odgovore dobili nismo, i kada sve izgovoreno što je „nužno“ za provedbu  reforme i naučiti, uz  informaciju kako edukacija uživo više neće biti,  a dodatne informacije možemo potražiti u virtualnim učionica,   predavačice su na kraju dobile veliki  pljesak!  Pljesak koji je trebao poslati poruku kako su nam predavanja puno pomogla, kako su zadovoljene naše potrebe, kako im na tome zahvaljujemo  i kako smo spremni za početak! Dakle pljesak koji jedne oslobađa odgovornosti, a druge  obvezuje i (ponovno)  dovodi u potlačeni položaj! Jer, iako se sada izgovaraju velike riječi poput „dobri učitelji“ , „marljivi“, „kreativni“,  „sve će biti dobro, ono što osjećate je prirodno stanje stvari koje izaziva svaka promjena“…, kada nešto pođe po zlu (a za očekivati je da hoće), pitam se tko će stati iza nas?  Pitam se dodatno kako se odjednom  u sve nas sada ima toliko povjerenja? I je li to baš sve tako revolucionarno i baš toliko novo? Jer ako jest, postavlja se pitanje kako je moguće da nas se (učitelje) pušta,  nakon samo dvije,  usuđujem se ponoviti, revijalne edukacije u trajanju od ukupno 7 sati (s pauzama) i pri tom s nizom upitnika u glavi, za 9 dana ( neki će doduše ovo što sam ja čula 9 dana ranije, čuti samo 2 dana ranije) da uđemo u razrede i stanemo pred djecu i roditelje? Koji se baš točno ishodi očekuju od ovako „spremnih“ učitelja? S tim pitanjima krenula sam prema kući. Razmišljala o našoj ministrici. Nije mi/nam osigurala adekvatnu edukaciju! Iako je još prije 2 mjeseca obećavala da hoće. Nije mi/ nam pripremila kurikulume za produženi boravak. Boravak joj i nije važan. Ne zanima ju jesam/jesmo  li spremni  za početak ili ne (ili joj je svejedno) i nespremnu me gura u razred. Jer, kako drukčije protumačiti činjenicu da 2 980 potpisa učitelja koji su tražili odgodu primjene, jer se ne osjećaju spremni za početak uvođenja kurikularne reforme iz 154 OŠ i SŠ škole kod nje nije izazvalo baš nikakvu reakciju? To joj baš ne znači  ništa i nije joj zvono na uzbunu? Obećala mi/nam  je povećanje plaće koju je, kako je nebrojeno puta do sada naglašavala, dogovorila s toliko puta pozivanim „većinskim sindikatima“ (samo nije dogovorila s onima s kojima je prvo trebala). Sada je sve  izglednije da ju neću/nećemo  ni  dočekati (da spomenem  s tim u vezi mirovine? za moju je svako povećanje sada puno prekasno! ili da ne spominjem ovom prigodom?!)  Sa svime je ministrica požurila, uvjeravala  je svekoliko pučanstvo kako  se mora krenuti u zamišljenu joj priču sad i odmah, baš kako je zamislila, iz nekog samo njoj znanog razloga i pri tom ju uopće nije zanimalo  što mislim/mislimo. Dakle oni koji bi sve njene ideje trebali sprovesti u djelo!?? I još uvijek ju ne zanima! U konačnici ne zanimaju je ni učenici! Svakako ne učenici  onih učitelja koji su se svojim potpisima  izjasnili da su nespremni , a radi se o približno 60 000-66 000 učenika. Umjesto brige, slala je poruke  kako će „sve biti spremno i kako je sve osigurano“! Osim što nam je sada svima jasno kako je najmanje toga zaista spremno i osigurano, te nas dovela u situaciju da  se s teretom reforme nosimo kako znamo i umijemo, sada bismo se još trebali sami (kao da je do sada bilo drukčije) izboriti  za veće i pravednije plaće u  borbi u koju će me/nas pozvati „većinski sindikati“. Velikim riječima za male novce!  Borbu koju će (gle čuda!) podržati i ministrica. Znači isti oni akteri koji su prije 15 mjeseci potpisali kolektivne ugovore na  4 godine (zašto na 4?) pa sada ne mogu pregovarati već samo razgovarati (a razgovori su im evidentno jalovi)! Isti oni akteri koji, pregovarajući kolektivne ugovore, baš nikako nisu mogli predvidjeti usložnjavanje i povećan obim poslova koji će učitelje čekati  godinu dana kasnije pa im   kroz dodatke na plaću i osigurati ono na što se danas pozivaju… Isti oni „većinski sindikati“ koji su prije 9 mjeseci odustali od štrajka kojeg su, jednako glasno kao i danas, najavljivali, a potom u zadnji čas od njega odustali i time oslabili pritisak na Vladu, kojim je  „manjinski sindikat“ pokušao izboriti  pravednije plaće smatrajući ga i tada opravdanim (a ministrica ga nije podržala!). Isti oni „većinski sindikati“ koji ne čine ni ovaj puta ništa kako bi pritisak maksimalno pojačali  na način da pozovu sve koji se štrajku žele priključiti (i samog crnog vraga), pa tako i mrski  im „manjinski sindikat“. Isti oni „većinski sindikati“ koji su prije 2 mjeseca obećavali veće plaće,  smatrajući pri tom (a evidentno isto misle i danas) kako učitelje, u stvari, nije potrebno pitati osjećaju li se spremni za rad u Školi za život,  kada je izjašnjavanje o toj temi svojem članstvu i svim drugim učiteljima omogućio „manjinski sindikat“… I umjesto da se zapitamo kome to već dulji, predugi  niz godina tako velikodušno  poklanjamo svoje povjerenje (i novac!), mi uporno, neprekidno i uvijek ispočetka zaboravljamo i početak i tijek i sam završetak svake nove priče. Pri tom dopuštamo da nas se ponižava i s nama manipulira (čuvajući si leđa,  sada  i udruženim snagama) i još ćemo ih na kraju nagraditi pljeskom!