Piše: Gordana Kovač Bluha, 28.06.2019. Kaže naša ministrica, ovih dana, kako je „vrlo neobično“ da jedan učiteljski sindikat reagira na brojna negodovanja i niz upita svojih članova koje je zaprimao  proteklih nekoliko mjeseci, a vezani su uz nezadovoljstvo stručnim osposobljavanjem za promjene koje od jeseni donosi „Škola za život“. Kaže također, kako je neobično da taj isti učiteljski sindikat nakon svih izgovorenih promišljanja i osvrta  svojih članova želi svima omogućiti da u konačnici kažu svoje mišljenje o spremnosti ulaska u „Školu za život“. Moram priznati da je i meni je mnogo toga neobično. Primjerice zašto ministrica ne odgovara na konkretna pitanja? Zašto ne pojasni za koga će se točno održati još 533 edukativna skupa do 12. srpnja? Kaže kako će za sve učitelje koji se još osjećaju nesigurno jer je najveći teret reforme na njima, raditi na tome da ih osposobe. Ali ne govori ni kada će ni na koji način će prikupljati prikupljati podatke o nesigurnim učiteljima. Ne odgovara ni na pitanja što će biti s onim učiteljima koji se nisu educirali preko Loomena. Osobno mi je poprilično neobično da ministrica Zahtjev Preporoda za jednogodišnjom odgodom „Škole za život“ tumači isključivo kao „pokušaj manjinskog sindikata da se prepucava s većinskim, preko reforme“! Neobično mi je da se ovaj zahtjev uopće povezuje s pripadnošću ili nepripadnošću određenom sindikatu, a ne s učiteljskim zadovoljstvom ili nezadovoljstvom s do sada učinjenim i vezanim uz „Školu za život“. Neobična mi je ova ministričina evidentna i jasna podjela na „vaše“ i „naše“! Na učitelje pripadnike većinskog ili manjinskog sindikata! Nisam baš sasvim sigurna kako bih ovakvu podjelu trebala doživjeti! Također mi je neobično razmišljanje ministrice  kako je sasvim u redu da je plaća učitelja npr. s 37 godina staža 6 100 kn, dok je prosječna plaća u Gradu Zagrebu 7525 kn. Nadalje mi je neobična očigledna činjenica da „naša ministrica“ smatra kako bi učitelji pravo na uvećanje plaće od 4% + 2% trebali steći jedino i isključivo  pod uvjetom da pristanu  nespremni i šutke u jesen krenuti u „Školu za život“. Jer, razmišljam, novca za povećanje plaća učiteljima evidentno ima budući da se barata strogo određenim ciframa! Ali, jednako tako evidentno postoji i strogo određen uvjet!! Pomalo me zanima koji je baš točno razlog da se tako juri u reformu, i zašto se ne može prolongirati uvođenje kurikularne reforme!? Pokušavam razumjeti i neobičnu ministričinu izjavu: „Smatramo da je riječ o vrlo neobičnom zahtjevu manjinskog sindikata, s obzirom  na to  da Ministarstvo u ovom trenutku s dva većinska sindikata pokušava izboriti veće plaće kroz promjene koeficijenata zbog ulaska kurikularne reforme u sve škole“! Zar inače ni po čemu drugom nismo zavrijedili povećanje plaća? Ili je to uputa sadašnjim i budućim članovima u koji se sindikat treba uključiti? Ili se u izjavi krije nekakva prijetnja koju nisam u stanju točno dijagnosticirati!? Ili jesam, ali mi je toliko nevjerojatna da ju nisam spremna prihvatiti!? No, iako mi osobno ipak nije baš potpuno razumljiv ovakav ministričin stav prema učiteljima,  najneobičnije mi je, odnosno najnerazumljivije čak najmisterioznije da takav stav i mišljenje  sasvim evidentno podržavaju i toliko puta spomenuti većinski sindikati. Pa se, s tim u vezi pitam u čijem interesu rade, a u čijem interesu bi trebali raditi sindikati? Trenutno mi padaju na pamet relativno nedavni pregovori za kolektivne ugovore, izgubljena prava čije posljedice osjećamo svi, reprezentativnost, povećanju plaća od 18% i svašta nešto, ali to je za neku drugu priču. Na kraju ove priče jako mi je neobično zašto se izjašnjavanja učitelja o odgodi „Škole za život“  ministrica toliko boji i silno protivi? Ukoliko je uvjerena kako je sve odrađeno dovoljno kvalitetno  i na vrijeme, jer je za pripremu, kako kaže, „vremena bilo više nego dovoljno“. I ne bi li se ovo izjašnjavanje, u stvari, trebalo doživjeti kao evaluacija održanih edukacija!? Ne bismo li, u skladu sa „Školom za život“ ovo izjašnjavanje trebali shvatiti kao završno vrednovanje?  Jer ni jednog ni drugog do sada, budimo iskreni, nije bilo!