Piše: Gordana Kovač Bluha, 14.travnja 2020. Ovakvu sam poruku, nekako,  očekivala od naše ministrice, Blaženke Divjak, povodom uskršnjih blagdana! Pri tom, ako ću baš iskreno, očekivala sam njeno obraćanje učiteljima, kao i roditeljima i učenicima i tijekom posljednja četiri tjedna!  Posebno u  početku, kada smo svi uvidjeli kako je potrebno mnogo, mnogo, mnogo više umješnosti, informatičkog znanja, vještina, vremena za pripremanje nastave na daljinu, za praćenje rada i komunikaciju s učenicima i roditeljima. Kada smo se doslovce preko noći morali snalaziti i suočavati s nizom nepoznanica, kada smo  prvi tjedan dana gotovo jedino što smo radili pripremali smo nastavu, pokušavali uspostaviti kontakte s učenicima i roditeljima  i spavali. Vjerovala sam kako će se tada naša ministrica  osvrnuti na izvršitelje svojih naputaka. Kako će tada pojasniti Urbi et Orbi kako su i učitelji „na prvoj crti obrane“! Ali svoju ministricu – nisam ni čula ni vidjela kako se obraća nama i osnažuje nas. Ni tada ni danas!  Doduše isticala je svako toliko kako je Europa fascinirana našim modelom Škole na daljinu te kako želi preuzeti naš model poučavanja. Osobno nije bila fascinirana učiteljima, koji su se preko noći, jako dobro prilagodili na nove načine rada. Ne, ona se bavila uglavnom svojom osobom! Sve više  stječem dojam kako je ministrica nabavku informatičke opreme za Školu za život pokušava pretvoriti u svojevrsno vizionarstvo kao „ da nije vidjela daleko ispred svog i našeg vremena ne bi bilo ni Škole na daljinu“!!! No, kako su nam još uvijek svježi i poznati kako razlozi nabavke informatičke opreme tako i edukacija, ne bih sada o tome raspredala. Vratila bih se na obraćanje naše ministrice učiteljima u ovim, svima nam, teškim vremenima. Kako se obraćanje učiteljima i određena vrsta pozicioniranja u samom početku nije dogodilo,  (a nije se dogodilo  ni na uskršnji ponedjeljak, 13. travnja u  središnjem Dnevniku RTL-a, kada je za to bilo i prilike i mjesta) očekivala sam  određenu vrstu povremenog osnaživanja uz adekvatnu dozu empatiju tijekom posljednjih mjesec dana. Zadovoljila bih se ja i s upola manje osnaživanja od onih koje je ministar Beroš upućivao zdravstvenim djelatnicima. Pa čak manje  i od onih koje su  trgovačke kuće izražavale svojim djelatnicima. Ali, na žalost, nisam dočekala nikakvo ni obraćanje ni osnaživanje! Očekivala sam ja posljednjih dana, i zaista sam vjerovala kako će se dogoditi, i ministričino izjašnjavanje o najavljivanom eventualnom rezanju plaća i prava učiteljima! Onako kako sam čula npr. ministricu poljoprivrede ili ministra graditeljstva ili  pak ministra zaštite okoliša koji su se redom izjašnjavali kako neće dopustiti „rezanja u svom resoru“ iz strogo određenih razloga. Čak se oglasio i državni tajnik središnjeg ureda za sport. I on je tražio zadržavanje plaća za određene djelatnike. Uz obrazloženja. Ni to nisam dočekala, ali  sam zato dočekala Smjernice vezane uz organizaciju nastave na daljinu, potom Upute o organizaciji nastave na daljinu, ubrzo i Upute za vrednovanje i ocjenjivanje tijekom nastave na daljinu. Upute za vrednovanje su posebno zanimljivo štivo. Na 33 stranice. Doduše djeluju kao dorađene upute za rad u Školi za život uz neke konkretne specifične opaske s obzirom na novonastalu situaciju. Svi smo ih pročitali i svi znaju kako se  u Uputama ističu  elementi vrednovanja, metode, odgojno-obrazovna očekivanja, ishodi, samovrednovanje  učenika i učitelja… Autor/autori nisu propustili naglasiti kako je u virtualnom okruženju „poželjno napraviti odmak od standardnih metoda vrednovanja u razredu“, „kako učenicima treba drukčija vrsta potpore u virtualnoj učionici nego u uobičajenoj nastavi“,  „kako u prvi plan treba staviti dobrobit učenika i poticanje učenja, a ne ocjenjivanje naučenog“ te  kako treba vrednovati „ono što je bitno“ i još mnogo sličnih uputa  koje mi, učitelji, nismo, vjerojatno bili u stanju sami uočiti. Objavom Uputa zaključila sam kako se sve to od nas istog časa  očekuje da dosljedno sprovedemo u djelo jer vremena za vrednovanje i nemamo mnogo. Jedino što nam nitko u uputama, ni nekim drugim načinima, nije pojasnio kako da to baš točno  i provedemo u djelo, a da bude vjerodostojno i objektivno. Kao da nam nije bilo dosta i same pripreme i prilagodbe na Školu za život koja je  provedena, znamo svi kako. Kao da se sve što nas je snašlo od  izolacije do  potresa, a  zatim i posljedice potresa, nije svima nama dogodilo doslovce preko noći. Kao da i učiteljima nije potrebna prilagodba i konkretna, posve prizemna pomoć i upute, jer je iz Uputa u postojećim okolnostima sve, manje-više, neprovedivo! Naime predloženo vrednovanje jednostavno ni na koji način neće odavati stvarno stanje stvari. U postojećim Uputama, na primjer, nema odgovora na pitanje što činiti  u kontekstu svega rečenog kada zadaće pišu ukućani, ali je zadaća na vrijeme poslana ili kada se zadaće na pregled ne šalju redovito ili kako pomoći učenicima i roditeljima koji imaju djecu s posebnim potrebama ili što s djecom koja nemaju osiguran prostor za rad u kući pa jednostavno ne mogu redovito raditi zadatke jer im uz sve to nema tko pomoći? Dodatno me zanima kako to možemo ocijeniti npr. aktivnost i rješavanje složenijih zadataka kada i jedno i drugo (posebno u razrednoj nastavi) ovisi u najvećoj mjeri o roditeljima koji mogu pomoći u rješavanju takvih zadataka (i svih ostalih) što ne možemo provjeriti ili pak učenici ovise o roditeljima koji će zadatke snimiti i poslati na vrijeme.  Ili neće!? Pri tom još uvijek nisam saznala što bi točno učitelji u produženom boravku trebali raditi (iako radim, od 10h do 20 ili 21h) i kako bi to što rade trebali bilježiti u dnevnik rada ( osobno bilježim onako kako mislim da je adekvatno i najbolje). Potom, zašto su učitelji isključeni iz procesa vježbanja i ponavljanja u Tjednu vježbanja i ponavljanja? I to bez ikakvog,  još manje nekog razumljivog pojašnjenja, a rekla bih i opravdanja, iako su već imali pripremljene materijale za rad? Vezano uz to, isto pitanje - kako bilježiti taj tjedan u dnevnik rada? Jednako tako - što znači „smanjiti gradivo, fokusirati se na bitno“? Koliko ga smijemo smanjiti? Što je to bitno po predmetu i razredima? Toliko smo međusobno različiti - je li opravdano toliko relativizirati i prepustiti tisućama učitelja da samostalno donose odluku o tome što će i koliko će nekome u istom predmetu biti bitno? Zvuči mi potpuno neopravdano i neodgovorno postupak i odabir količine umanjivanja sadržaja prepustiti učiteljima ponaosob. I najvažnije pitanje – zašto svi hinimo da je ovo  nastava, kada je svima potpuno jasno da je ovo do sada bilo sve prije nego nastava? No, pri tom nikako ne želim reći kako ova „nastava“ nije nešto dobro. Nikako i naprotiv! Hvale je vrijedno! Mislim da je dobro i za djecu i roditelje. Dobro je održavati ritam i povezanost s nastavnim sadržajima i s učiteljima. Dobro je da su djeca okupirana aktivnostima koja se tiču nastavnog gradiva, dobro je da učenici nešto moraju, da se ne opuste, da ne provode vrijeme uz igrice, da imaju neku strogo određenu preokupaciju. To je dobro i radi psihičkog stanja i zdravlja i psihičke otpornosti. Ali nikako nije dobro  hiniti da je ovo nastava! A svakako ovo i ovakvo funkcioniranje nastave na daljinu, kojim se ministrica hvali gotovo isključivo kao svojom zaslugom, nikako ne bismo smjeli pripisati edukacijama preko Loomena, raznim uputama iz Ministarstva ili njenih objava. Nikako nečim zbog čega bi ministrica osobno trebala biti ponosna. Jer sve ovo funkcionira zbog nas! Zbog odgovornih  i savjesnih učitelja i ravnatelja. Jer, koliko god se ministrica hvali kako imamo „najbolji model poučavanja u Europi, prvi smo se snašli, zavide nam, traže od nas“- taj model smo MI! Mi učitelji! MI smo ono najbolje što ministrica ima! Ne laptopi i tableti! MI smo model! Samo toga ministrica zaista ili nije svjesna ili joj je teško podijeliti zasluge s učiteljima! Da nema nas, i najbolji model bio bi joj uzaludan! A MI smo radili i radimo bez njenog osnaživanja, bez adekvatne informatičke edukacije, bez jasnih i konkretnih, odnosno upotrebljivih uputa. A što se tiče važnosti osnaživanja i empatiji  koju sam očekivala od ministrice, učitelji moje škole dobivali su od – ravnateljice! Nove i mlade! Od koje se to baš i ne bi očekivalo s obzirom na „ mlada i nova“ koja se tek snalazi u poslovima ravnatelja! Ali upravo je ona, preuzimajući mjesto ravnateljice prije manje od godinu dana, ubrzo sve djelatnike „umrežila“ kako bi svi istovremeno dobivali određene informacije. Odmah potom nas je  dodatno ekipirala po razrednim vijećima, aktivima, predmetima iz istog razloga. Zato nam nije bilo posebno teško krenuti s radom u Školi na daljinu. Pronašli smo platformu na kojoj ćemo započeti s radom, ravnateljica je preuzela određene odgovornosti i započeli smo s radom on line. Dakako, u  suradnji i uz veliku podršku, te sate i sate prekovremenog rada i prisustvo neograničene količine razumijevanja, naših informatičara. Oni su nas ubrzano poučavali, grupno, kao kolektiv, a potom još  i pojedinačno. Pri tom  se mora priznati kako su za informatički „nepismenije“ članove kolektiva (poput mene) imali posebno strpljenja. Uz te poslove su ubrzano pripremali tablete za učenike, stavljali razne objave na web stranice škole i odrađivali niz poslova o kojima nisu ni razmišljali da će raditi. Doslovno su bili svima na usluzi do dana današnjeg i to bez vremenskog ograničenja. Stručna služba (pedagoginja i psihologinja) je vrlo brzo ustanovila da problema u ovakvoj nastavi ima, te su odlučile anketirati učenike u cilju saznavanja problema s kojima se susreću u Školi na daljinu. Ubrzano su obradile dobivene podatke kako bi nam u virtualnoj zbornici, na on line Učiteljskom vijeću, dale smjernice kako bismo učenicima pokušali olakšati usvajanje gradiva. Pri tom su čitavo vrijeme na razne načine pomagali učiteljima u radu s određenim učenicima. Administrativno osoblje, od kuće (škola je oštećena u potresu) odrađivali su sve svoje poslove na vrijeme, iako je u potresu jedan od njih izgubio svoj stambeni prostor dok drugi ima zdravstvenih problema koji, na sreću, nemaju veze s korona virusom. Stručni suradnik-knjižničar ubrzano je pokrenuo virtualnu knjižnicu i tako svima omogućio korištenje iste. Pri tom je pronalazio, informirao i nudio na korištenje različite on line sadržaje koji su se mogli koristiti u osmišljavanju nastave na daljinu. Tehničko osoblje je bilo na raspolaganju u svako doba dana i u dogovoru s ravnateljicom dolazili su u školu kad god  je to bilo potrebno, radi kontrole postrojenja ili prostora, dočekivanje statičara, obilazak oštećene škole i niza drugih razloga. Iako su nekima od njih oštećeni stambeni prostori toliko da boravak u njima više nije siguran, a neki od njih su se priključili i u volonterske ekipe i rade u pučkoj kuhinji. Za svaki od navedenih poslova ravnateljica je upućivala riječi pohvale i podrške. A mi učitelji? Da ministrice, zaista smo se nevjerojatno brzo snašli i prilagodili na nove načine poučavanja. Ekipirali smo se, brzinski se educirali o novim informatičkim mogućnostima međusobne komunikacije i načinima prezentacije gradiva. Snimali video uratke. Uspostavili smo komunikaciju i s učenicima i njihovim roditeljima. Čak i oni kojima su stanovi oštećeni u potresu, pa nastavu na daljinu provode iz nekih tuđih prostora. Ali to, ministrice,  nema baš nikakve veze s Vama. I to, opet, ima veze s nama, učiteljima koji su si svo proteklo vrijeme međusobno pružali podršku, informatički podučavali jedni druge i bili osnaživani od svoje ravnateljice koja nas je bodrila, ponekad tješila, upućivala s puno strpljenja, dok je nove upute za rad saznavala prije iz medije nego su pisanim putem stigli u škole.  Zato se i ne bih osvrtala na Upitnik o izvođenju nastave na daljinu u periodu od 16.3.2020. do 2.4.2020. koji ste otvorili u virtualnim učionicama na tjedan dana, kojem je pristupilo 4139 učitelja i nastavnika, od kojih je 2713 iz osnovne škole jer mi se čini kako je zaista uzorak tek prigodan, kako ste i sami naveli. Jednako tako se ne bih osvrtala ni na Roditeljski sastanak s ministricom prof.dc.sc Blaženkom Divjak koji je ministrica održala 8. travnja 2020. na svom Facebook profilu u kojem je odgovarala na pitanja koja su joj uputili roditelji, ali bih ipak skrenula pozornost  na njezine izjave iz 9 do 10 minute, a odnose se na pojašnjavanje svoje  izjave „kritičari u udobnim foteljama“ kako bi uvjerila roditelje da se ta izjava nije odnosila na njih, roditelje . Tom prigodom se prvo „obrušila“ na učiteljicu koja se “usudila drznuti“ i skrenuti pozornost na neke video uratke na TV-u, te na učiteljice koje se u prezentiranju tema ne snalaze najbolje. Odgovoreno joj je da može sama pripremiti kvalitetnije video uratke i dostaviti Ministarstvu na korištenje. Dotična profesorica je pri tom, navodno, upitala koliko se to plaća, što je ministrica  izrazom i tonom pojašnjavanja događaja, (doduše ne i tekstom), okarakterizirala kao „dno dna“. Odmah u nastavku, u istom kontekstu prozvala je čelnika jednog sindikata, potom sindikat i imenovala, kao predstavnika onih koji iz svojih “udobnih fotelja kritiziraju zato što uvijek kritiziraju“. Dakle, poslala je poruku! I to kome? Roditeljima! Protiv koga? Protiv učitelja i onih koji se za kvalitetu učiteljskog rada i učiteljska prava bore! Kakva je poruka? Dobro se može iščitati - možeš sve, ali ne možeš skretati pozornost na ono što nije dobro! Zato ću  ovaj tekst završiti s dobrim! Drage moje kolegice i kolege, naša ravnateljice, djelatnici moje škole, dragi naši učenici i roditelji - hvala vam! Hvala vam na četiri tjedna razumijevanja, dobronamjernih sugestija i pomoći te osnaživanja u svakom pogledu! Hvala mojim informatičarima i mladim kolegicama i kolegama na informatičkom upućivanju u rad, hvala starijim kolegicama i kolegama na staloženosti i mudrosti, hvala ravnateljici na ogromnom trudu u osmišljavanju svakodnevne komunikacije koja nas ne opterećuje dodatno te osnaživanju i pomoći na svim poljima i u svakoj neželjenoj situaciji. Hvala svim roditeljima koji su nas razumjeli, koji su nam pružali podršku svo vrijeme dosadašnjeg trajanja Škole na daljinu i davali maksimum kako bi uz sve svoje osobne obveze i poslove svoju djecu poticali da redovito rade sve zadatke koje smo im slali. Posebno zahvaljujem roditeljima  koji imaju djecu različitih dobnih skupina te pohađaju različite razrede ili čak  škole. Potom zahvaljujem na ogromnom trudu roditeljima čija djeca  rade po posebnim programima. I na kraju, nikako manje važno, hvala svim učenicima koji su se svojski trudili dati najbolje od sebe te su najbolje što su mogli odrađivati sve zadane zadatke. Čak  i one malo posebnije zadatke. Vjerujem da ćemo međusobno osnaženi, uskoro dočekati povratak u svoje učionice, obogaćeni pri tom  jednim novim životnim iskustvom! Sretno nam bilo! Učiteljica Gordana Kovač Bluha