Vijest o smrti kolege sindikaliste Dalimira Kube zatekla me nakon što sam se tog vrućeg subotnjeg popodneva vraćao kući iz ureda. Prethodno sam  s Martinom s Nove TV radio  na prilogu o novom Pravilniku o ocjenjivanju. Jedna od situacija u kojoj  posežemo za glagolom zateći upravo je kada nas iznenadi vijest o nečijoj smrti.  A vijest o Dalimirovoj smrti  zatekla me je stoga jer   ništa  nije upućivalo na to da se, nakon susreta, a ima tome i godinu dana,  u kafiću trgovačkog centra na ulasku u Karlovac, nikada više nećemo vidjeti.  Smetnuo sam s uma  da mi je Dalimir pričao  o tome kako je smrti izmaknuo doslovce za dlaku, te kako se načinom života nastoji prilagoditi  suživotu s oslabljenim srcem.  No, kakvi mi ljudi već jesmo, u svim našim viđavanjima,  Dalimirova zdravlja se više nismo doticali. Imali smo mi uvijek „važnijih“ tema. Još dok sam se ja stidljivo tražio u sindikalnim vodama, Dalimir je Kuba bio poznati i priznati sindikalist, predsjednik najvećeg i najmoćnijeg školskog sindikata. Rijetko smo se mi tih godina susretali. Njegov je sindikat bio isuviše velik, naš isuviše mali.  Uglavnom mi smo iz Preporoda njega i njegov sindikat kritizirali, a on je naš sindikat omalovažavao ili ignorirao.  Njegovu smo smjenu dočekali s olakšanjem naivno vjerujući da će neki novi vjetrovi zapuhati u sindikatu koji je on stvarao i gradio.  Nismo pažnju pridavali ni vijestima da su ga se „njegovi“ riješili nimalo u rukavicama, da je sama smjena bila prilično bezobzirna.  Uostalom, bolje se nije provela ni njegova kolegica Vesna Kanižaj iz srednjoškolskog sindikata. I tada su uslijedile godine u kojima o Dalimiru nisam čuo skoro pa ni riječi.  Nekako je do mene ipak stigla vijesti da se bivši sindikalist zaposlio u seoskoj  školi nadomak Karlovca i da se primio osnivanja sindikata. Da, doznao sam da ga na profesionalnoj i  životnoj prekretnici prati i Gordana, njegova eshauovska kolegica. Ne sjećam se više sadržaja telefonskih razgovora i esemesova koji su prethodili našem susretu u Petrinjskoj. Znam samo da smo se, uz neizbježne sindikalne teme, tada dotaknuli njegova  bliskog susreta sa smrću i operacije koja ga je vratila među žive. U naših desetak susreta, koji će uslijediti kroz otprilike jednako toliko godina, Dalimir mi se pomalo razotkrivao. U tim našim razgovorima bilo je daleko  više slaganja, nego neslaganja. Valjda i stoga što smo obojica izbjegavali  teme koje su nas vraćale u devedesete. Jedino što nikako nismo mogli izbjeći, bio je njegov odlazak s mjesta predsjednika sindikata.  Složili smo se oko većine pogrešaka i krivih poteza njegova bivšeg sindikata. Složili smo se i oko potrebe sindikalne suradnje, ali i oko prepreka zajedništvu. Nisam mu to nikada rekao, a sada hoću ovako javno, Dalimir je sa svakim novim susretom  rastao u mojim očima i  stoga jer se ljudski ponio u situaciji s kojom se mnogi ne znaju nositi, uzimanjem imenika u ruke i  odlaskom među učenike nakon silaska s visoke sindikalne funkcije. Naš narod kaže, daj nekomu malo vlasti i vidjet ćeš o kakvu se čovjeku radi. U Dalimirovu slučaju mogli bismo reći: Oduzmi čovjeku vlast koju je imao i  vidjet ćeš o kakvoj je osobi riječ.  Toplina i zanos koji su se osjetili kad je Dalimir govorio o učenicima u svom razredu ili kućici koju su njegova Gordana i on marljivo sređivali, upućuju da se Dalimir  itekako znao nositi s onim što uspijeva tek rijetkima – gubitkom moći.  Gorčina bi izostala  čak i kad je govorio o svom bivšem sindikatu. Za kraj ovog sjećanja na sindikalnog kolegu izdvojit ću situaciju u kojoj se potpuno razvidnom pokazala sva njegova  ljudskost.  I njega i mene pozvali su  prije par godina na obilježavanje obljetnice njegova sindikata. Sjeli mi jedan pored drugoga i zajednički odgledali dvadesetminutni film o nastanku i djelovanju SHU-a.  U cijelom filmu nije bilo mjesta za rečenicu-dvije nekoga tko je šest godina vodio taj sindikat. Nakon završetka predstave, obojica smo se nastojali što prije izvući iz Lisinskog. Na moje pitanje kako gleda na njegovo brisanje iz memorije sindikata, Dalimir mi je odgovorio samo: Ma pusti sad to! Nastavili smo razgovarati dalje, pridružila nam se naskoro i jedna kolegica iz Splita. Ipak u njegovom očima, vidio sam neku tugu, barem se meni tako učinilo,   radi  prethodno  brutalno obavljenog  montažerskog posla. Teško mi se oteti dojmu da baš ta tuga ima neke veze i s onim što se dogodilo u  subotu 10. kolovoza? Dalimire, hvala ti na svemu onome što sam od tebe naučio.  Hvala Gordani i tebi  na blagdanskim porukama koje ni jedne godine nisu izostale.  Hvala ti, Dalimire, što si me djelima a ne riječima učio razlikovati suparništvo od neprijateljstva. Bio si jedan od onih od kojih sam učio da se i oni koji se oko nečega ne slažu mogu i moraju uzajamno poštivati. Zato će  u mojim dobrim sjećanjima  uvijek biti mjesta za sindikalistu, učitelja i Čovjeka - Dalimira Kubu. Željko Stipić