Piše: Željko Stipić Utorak, 27. studeni Kako smo u prvoj varijanti planirali ujutro iz Splita krenuti put Slavonije, onda smo  presicu i sastanak u Osijeku zakazali u  podne.  To se pokazalo pun pogodak jer je za put do Osijeka ostalo više vremena nego inače. Vozeći se stalno sam pogledavao u sat i na mobitel. Sastanak u Zagrebu počeo je u pola osam. Malo kasnije i mi smo krenuli prema Osijeku. Vijest o dogovoru i otkazivanju štrajka  stigla nam je  negdje između Nove Gradiške i Broda.  Jedva sam odolijevao  kanonadi  poziva i poruka.  Valjda  sam se na svakom odmorištu zaustavljao   radi davanja izjava. Ovo mi nije posebno teško padalo jer napokon smo imali čistu situaciju. U Osijek smo stigli baš na vrijeme. Točno u pola dvanaest ušao sam  u reportažna kola koja su me čekala pred dvoranom.  Presica, zakazana točno 24 sata prije štrajka, prošla je  bez iznenađenja. Napokon je, poslije punih pet dana,  sve bilo puno, puno lakše. Još uvijek nisam  želio ocjenjivati jutrošnji potez sindikalnih kolega. Srećom, nije ni bilo  izravnih pitanja o onome što se dogodilo jutros. Čim smo ispratili zadnju kameru, krenuli smo sa sastankom. Morali smo završiti do 2 jer sam tada dogovorio izravno telefonsko  javljanje jednoj, ne mogu sjetiti kojoj,  lokalnoj televiziji. Sastankom sam bio jako zadovoljan. Objašnjavanje situacije sam nastojao maksimalno skratiti, kako bi ostalo više vremena za što konkretnija pitanja.  Branko mi je svojim uvodom pomogao. Osjetio sam da su povjerenici dobro primili njegovo pojašnjenje kopernikanskog obrata na vlastitu primjeru. Kako su tog jutra konačno maske pale te su otpale i zadnje nedoumice, gotovo sva pitanja bila su oko provođenja  samoga štrajka.  Pri povratku za Zagreb telefonski pozivi su se prorijedili. Vozeći razmišljao sam  o onome što se jutros dogodilo u Vukovarskoj. Sindikati su se, ovaj put i bez Preporoda, uspjeli podijeliti. Obrazovni sindikati ostali su preglasani. Uspjeh u mirenju morao je potpisati, a samim time otkazivanje  sutrašnjeg štrajka, Mihalinec koji se, za divno čudo, našao u šizoidnoj situaciji. Morao je u ime svih potpisati  nešto s čim se njegov  sindikat ne slaže.   Prije završetka još dugog utorka  trebao sam još dati izjavu za večerašnji Direkt ispred Lisinskog. Neugodan Sjeverac sa Sljemena  zavlačio se u kosti dok smo čekali da snimanje počne. Slijedilo je izravno uključenje u Dnevnik Nove tv iz našeg ureda u Šubićevoj. Na kraju dana još sam morao u Otvoreno. Kad sam doznao da će u otvorenom biti i ministar Pavić, znao sam da bolji završetak utorka nisam mogao poželjeti. Unatoč svemu što se dogodilo tijekom dana, adrenalin je još uvijek radio čuda. Nikakav umor pred početak emisije nisam osjećao. Dapače, lagan poput leptira, uletio sam u Otvoreno.  Svaku sam sekundu, Nađvinski nije bio darežljiv,  nastojao što bolje iskoristiti. Trudio sam se  biti uvjerljiv  kako bih svojim nastupom osokolio one koji još možda ne znaju na čiju će se sutra, u pet do dvanaest, prikloniti stranu: Ostati u razredu ili krenuti prema zbornici? Dok sam se s Prisavlja vozio prema doma, razmišljao sam o brojkama. Znam da je za potpis bilo dosta sindikata, ali nisam siguran da ti sindikati imaju 50-posto članstva. Sve mi se više čini da priča nije završena s današnjim danom. Barem za njih. Naše to brige baš i nisu. Barem ne za sada. Nas sutra čeka veliki dan.  Vozeći se doma  ipak  sam odgovorio još na neke od propuštenih poziva. Iz nekih poruka vidio sam da je  Otvoreno bilo gledano.  Na komentare nisam odgovarao. Većinu poruka nisam ni   otvorio. Ako otvorim prvi i krenem odgovarati – nema tu kraja. Doma su odavno svi već legli.  Dok sam se i sam nešto iza ponoći  spremao za spavanje,  osjećao sam se poput trenera koji je ekipu pripremio te  sada još čeka samo da sudac zviždaljkom označi početak važne utakmice.