Oko pola 9, novinarka s jednog zagrebačkog radija , a prije davanja izjave, priupitala me je li možda nazvala prerano? Da, bilo bi prerano, da sam ja ko sav normalan… Do štrajka su ostala još 3 i pol sata, a ja sam iza sebe već imao U mreži prvog, Studio 4 i javljanje iz reportažnih kola Radio Sljemena. U mreži prvog bio sam, kod uvijek sjajno pripremljene, Jasmine Popović. Nasuprot meni poslali su Stipu Mamića. Zaiskrilo je srećom samo kad se Stipi, valjda u nedostatku argumenata, omaklo te me zločesto povezao s Iblerom. Ne znam što mu je to trebalo, ali znam da mu nisam ostao dužan. Uostalom povezati mene sa SDP-om, mene koji sam, u dvije referendumske akcije, koje sam osmislio i vodio, skupio zajedno s drugim sindikatima i udrugama milijun potpisa protiv poteza Milanovićeve Vlade, malo je „too much“. Lišo nisam prošao ni kod Vlahova u Studiju 4. Sve je bilo OK do pred sam kraj kada je voditelj, ničim izazvan, naš štrajk povezao s predstojećim izborima u Preporodu. Iako sam se mogao snaći i bolje, te ne odgovoriti kako moja kampanja nikad i ne prestaje, nabacio sam mu loptu i on me pokušao „zakucati“ neumjesnom usporedbom sa zagrebačkim gradonačelnikom. Treći dio medijskog „zornjaka“ na Prisavlju, upriličen u reportažnim kolima Radio Sljemena, bio je mila majka. U svakom Hrupićevu pitanju osjećalo se poštovanje prema učiteljskoj profesiji i onome što sam godinama radio. Dok sam odbrojavao posljednje sate prije štrajka, stigao sam odgovoriti na nekoliko mejlova. Točno u podne obećao sam Sunčici doći u Prvu gimnaziju. Izravno uključenje u podnevni Dnevnik uvijek donosi neku vrstu rizika. Hoće li sve ispasti kako treba? Hoće li se zbornica dovoljno napuniti jer slika govori više od stotinu riječi? Sve je na kraju ispalo dobro. Nakon što je mladi kolega, ime mu nisam upamtio, pročitao Deklaraciju, kratko sam pozdravio okupljene i požurio prema Trešnjevci. U studio N1tv stigao sam nekako sa zadnjim minutama štrajka. Dok je voditelj pokušavao od mene doznati kakav je odaziv štrajku, dakle, doznati nešto što ni sam nisam znao, pomislio sam po prvi put kako smo kratak rok dali našim povjerenicima za slanje izvještaja, a curama u uredu za obradu podataka. Presicu smo sazvali za 3 što znači da je ogroman posao trebalo odraditi za samo 2 sata. Dok sam odgovarao na posljednje voditeljevo pitanje na pamet mi je palo što bi bilo ako bi se neki vrag dogodio s linijama i ja pred novinare morao izaći bez brojki? Srećom, s izlaskom iz studija, subverzivne misli nestale su ko vodom odnesene. Dok sam se vraćao prema uredu odgovarao sam na dvije vrste poziva. Jedni su, prije ostalih, htjeli znati rezultate, drugi su nam čestitali na odrađenom poslu. Među ovim drugima je moj Mijat koji mi je obećao da će me doći vidjeti prije presice. Dok su se Apolonija i Biljana utrkivale s vremenom, kako bismo doslovce u zadnji trenutak imali rezultate, Mijat me nastojao oraspoložiti sebi svojstvenom vedrinom koja uvijek pomaže. Kako smo unatrag 4 godine dijelili doslovce sve dobro i zlo u sindikalnom poslu, baš je bilo u redu da smo opet bili jedan uz drugoga kad je to meni, a siguran sam i njemu, opet puno značilo. Presica je protekla u najboljem redu. Dok sam čitao rezultate, pomislio sam u jednom trenutku da bih bio zadovoljan i s manjim postotkom onih koji su sudjelovali u današnjem štrajku. U glavi su mi se vrtile tolike naše škole u kojima smo uvjerljiva sindikalna manjina. Koliko je ovaj štrajk iznjedrio heroina i heroja? Podići kolegice i kolege u štrajk dok svi ostali rade, objasniti svoj postupak ravnatelju, drugim kolegama – poduhvat je vrijedan poštovanja. I baš kad sam razmišljao o veličini onoga što su povjerenici i članovi uradili danas, o njihovoj hrabrosti i elanu, Goran mi je poslao izjavu kolege Ribića. Gostujući, valjda samo koji sat iza mene, na N1tv, najdugovječniji je sindikalac ustvrdio: „Naša snaga izvire iz ljudi, a među ljudima vlada rezignacija.“ Po tko zna koji put, Vilim je krivca potražio i pronašao među drugima. Prvo, među članstvom, koje nije za akciju, a na red će, samo je pitanje trenutka, naskoro sigurno doći i Preporod. Kad netko unaprijed zna da mu je članstvo rezignirano, onda je pošteno to isto članstvo ne uvlačiti u nešto tako zahtjevno kao što je štrajk. Ostaje jedino nejasno kome su bile namijenjene sve te silne prijetnje praznom puškom proteklih tjedana? Jesu li prijetnje bile namijenjene rezigniranom vlastitom članstvu, neupućenoj vlasti ili članstvu Preporoda koje, današnji dan je to pokazao, baš i nije malodušno? Kad sam zatvorio vrata za posljednjom televizijskom ekipom, kad sam prvi put poslije nedjelje sjeo napokon za svoj kompjutor kako bih još napisao zahvalu koja treba još istoga dana otići prema školama, kada sam izišao na balkon udahnuti punim plućima malo svježeg zraka, tada sam, ispraćajući Trinaesticu ususret svjetiljkama koje su se upravo palile na dnu Šubićeve, znao da smo jedan važan posao priveli kraju.
SEDAM DANA ZA SAT VREMENA (sedmi dio)
Piše: Željko Stipić
Srijeda, 28. studenoga
Oko pola 9, novinarka s jednog zagrebačkog radija , a prije davanja izjave, priupitala me je li možda nazvala prerano? Da, bilo bi prerano, da sam ja ko sav normalan… Do štrajka su ostala još 3 i pol sata, a ja sam iza sebe već imao U mreži prvog, Studio 4 i javljanje iz reportažnih kola Radio Sljemena. U mreži prvog bio sam, kod uvijek sjajno pripremljene, Jasmine Popović. Nasuprot meni poslali su Stipu Mamića. Zaiskrilo je srećom samo kad se Stipi, valjda u nedostatku argumenata, omaklo te me zločesto povezao s Iblerom. Ne znam što mu je to trebalo, ali znam da mu nisam ostao dužan. Uostalom povezati mene sa SDP-om, mene koji sam, u dvije referendumske akcije, koje sam osmislio i vodio, skupio zajedno s drugim sindikatima i udrugama milijun potpisa protiv poteza Milanovićeve Vlade, malo je „too much“. Lišo nisam prošao ni kod Vlahova u Studiju 4. Sve je bilo OK do pred sam kraj kada je voditelj, ničim izazvan, naš štrajk povezao s predstojećim izborima u Preporodu. Iako sam se mogao snaći i bolje, te ne odgovoriti kako moja kampanja nikad i ne prestaje, nabacio sam mu loptu i on me pokušao „zakucati“ neumjesnom usporedbom sa zagrebačkim gradonačelnikom. Treći dio medijskog „zornjaka“ na Prisavlju, upriličen u reportažnim kolima Radio Sljemena, bio je mila majka. U svakom Hrupićevu pitanju osjećalo se poštovanje prema učiteljskoj profesiji i onome što sam godinama radio. Dok sam odbrojavao posljednje sate prije štrajka, stigao sam odgovoriti na nekoliko mejlova. Točno u podne obećao sam Sunčici doći u Prvu gimnaziju. Izravno uključenje u podnevni Dnevnik uvijek donosi neku vrstu rizika. Hoće li sve ispasti kako treba? Hoće li se zbornica dovoljno napuniti jer slika govori više od stotinu riječi? Sve je na kraju ispalo dobro. Nakon što je mladi kolega, ime mu nisam upamtio, pročitao Deklaraciju, kratko sam pozdravio okupljene i požurio prema Trešnjevci. U studio N1tv stigao sam nekako sa zadnjim minutama štrajka. Dok je voditelj pokušavao od mene doznati kakav je odaziv štrajku, dakle, doznati nešto što ni sam nisam znao, pomislio sam po prvi put kako smo kratak rok dali našim povjerenicima za slanje izvještaja, a curama u uredu za obradu podataka. Presicu smo sazvali za 3 što znači da je ogroman posao trebalo odraditi za samo 2 sata. Dok sam odgovarao na posljednje voditeljevo pitanje na pamet mi je palo što bi bilo ako bi se neki vrag dogodio s linijama i ja pred novinare morao izaći bez brojki? Srećom, s izlaskom iz studija, subverzivne misli nestale su ko vodom odnesene. Dok sam se vraćao prema uredu odgovarao sam na dvije vrste poziva. Jedni su, prije ostalih, htjeli znati rezultate, drugi su nam čestitali na odrađenom poslu. Među ovim drugima je moj Mijat koji mi je obećao da će me doći vidjeti prije presice. Dok su se Apolonija i Biljana utrkivale s vremenom, kako bismo doslovce u zadnji trenutak imali rezultate, Mijat me nastojao oraspoložiti sebi svojstvenom vedrinom koja uvijek pomaže. Kako smo unatrag 4 godine dijelili doslovce sve dobro i zlo u sindikalnom poslu, baš je bilo u redu da smo opet bili jedan uz drugoga kad je to meni, a siguran sam i njemu, opet puno značilo. Presica je protekla u najboljem redu. Dok sam čitao rezultate, pomislio sam u jednom trenutku da bih bio zadovoljan i s manjim postotkom onih koji su sudjelovali u današnjem štrajku. U glavi su mi se vrtile tolike naše škole u kojima smo uvjerljiva sindikalna manjina. Koliko je ovaj štrajk iznjedrio heroina i heroja? Podići kolegice i kolege u štrajk dok svi ostali rade, objasniti svoj postupak ravnatelju, drugim kolegama – poduhvat je vrijedan poštovanja. I baš kad sam razmišljao o veličini onoga što su povjerenici i članovi uradili danas, o njihovoj hrabrosti i elanu, Goran mi je poslao izjavu kolege Ribića. Gostujući, valjda samo koji sat iza mene, na N1tv, najdugovječniji je sindikalac ustvrdio: „Naša snaga izvire iz ljudi, a među ljudima vlada rezignacija.“ Po tko zna koji put, Vilim je krivca potražio i pronašao među drugima. Prvo, među članstvom, koje nije za akciju, a na red će, samo je pitanje trenutka, naskoro sigurno doći i Preporod. Kad netko unaprijed zna da mu je članstvo rezignirano, onda je pošteno to isto članstvo ne uvlačiti u nešto tako zahtjevno kao što je štrajk. Ostaje jedino nejasno kome su bile namijenjene sve te silne prijetnje praznom puškom proteklih tjedana? Jesu li prijetnje bile namijenjene rezigniranom vlastitom članstvu, neupućenoj vlasti ili članstvu Preporoda koje, današnji dan je to pokazao, baš i nije malodušno? Kad sam zatvorio vrata za posljednjom televizijskom ekipom, kad sam prvi put poslije nedjelje sjeo napokon za svoj kompjutor kako bih još napisao zahvalu koja treba još istoga dana otići prema školama, kada sam izišao na balkon udahnuti punim plućima malo svježeg zraka, tada sam, ispraćajući Trinaesticu ususret svjetiljkama koje su se upravo palile na dnu Šubićeve, znao da smo jedan važan posao priveli kraju.
Oko pola 9, novinarka s jednog zagrebačkog radija , a prije davanja izjave, priupitala me je li možda nazvala prerano? Da, bilo bi prerano, da sam ja ko sav normalan… Do štrajka su ostala još 3 i pol sata, a ja sam iza sebe već imao U mreži prvog, Studio 4 i javljanje iz reportažnih kola Radio Sljemena. U mreži prvog bio sam, kod uvijek sjajno pripremljene, Jasmine Popović. Nasuprot meni poslali su Stipu Mamića. Zaiskrilo je srećom samo kad se Stipi, valjda u nedostatku argumenata, omaklo te me zločesto povezao s Iblerom. Ne znam što mu je to trebalo, ali znam da mu nisam ostao dužan. Uostalom povezati mene sa SDP-om, mene koji sam, u dvije referendumske akcije, koje sam osmislio i vodio, skupio zajedno s drugim sindikatima i udrugama milijun potpisa protiv poteza Milanovićeve Vlade, malo je „too much“. Lišo nisam prošao ni kod Vlahova u Studiju 4. Sve je bilo OK do pred sam kraj kada je voditelj, ničim izazvan, naš štrajk povezao s predstojećim izborima u Preporodu. Iako sam se mogao snaći i bolje, te ne odgovoriti kako moja kampanja nikad i ne prestaje, nabacio sam mu loptu i on me pokušao „zakucati“ neumjesnom usporedbom sa zagrebačkim gradonačelnikom. Treći dio medijskog „zornjaka“ na Prisavlju, upriličen u reportažnim kolima Radio Sljemena, bio je mila majka. U svakom Hrupićevu pitanju osjećalo se poštovanje prema učiteljskoj profesiji i onome što sam godinama radio. Dok sam odbrojavao posljednje sate prije štrajka, stigao sam odgovoriti na nekoliko mejlova. Točno u podne obećao sam Sunčici doći u Prvu gimnaziju. Izravno uključenje u podnevni Dnevnik uvijek donosi neku vrstu rizika. Hoće li sve ispasti kako treba? Hoće li se zbornica dovoljno napuniti jer slika govori više od stotinu riječi? Sve je na kraju ispalo dobro. Nakon što je mladi kolega, ime mu nisam upamtio, pročitao Deklaraciju, kratko sam pozdravio okupljene i požurio prema Trešnjevci. U studio N1tv stigao sam nekako sa zadnjim minutama štrajka. Dok je voditelj pokušavao od mene doznati kakav je odaziv štrajku, dakle, doznati nešto što ni sam nisam znao, pomislio sam po prvi put kako smo kratak rok dali našim povjerenicima za slanje izvještaja, a curama u uredu za obradu podataka. Presicu smo sazvali za 3 što znači da je ogroman posao trebalo odraditi za samo 2 sata. Dok sam odgovarao na posljednje voditeljevo pitanje na pamet mi je palo što bi bilo ako bi se neki vrag dogodio s linijama i ja pred novinare morao izaći bez brojki? Srećom, s izlaskom iz studija, subverzivne misli nestale su ko vodom odnesene. Dok sam se vraćao prema uredu odgovarao sam na dvije vrste poziva. Jedni su, prije ostalih, htjeli znati rezultate, drugi su nam čestitali na odrađenom poslu. Među ovim drugima je moj Mijat koji mi je obećao da će me doći vidjeti prije presice. Dok su se Apolonija i Biljana utrkivale s vremenom, kako bismo doslovce u zadnji trenutak imali rezultate, Mijat me nastojao oraspoložiti sebi svojstvenom vedrinom koja uvijek pomaže. Kako smo unatrag 4 godine dijelili doslovce sve dobro i zlo u sindikalnom poslu, baš je bilo u redu da smo opet bili jedan uz drugoga kad je to meni, a siguran sam i njemu, opet puno značilo. Presica je protekla u najboljem redu. Dok sam čitao rezultate, pomislio sam u jednom trenutku da bih bio zadovoljan i s manjim postotkom onih koji su sudjelovali u današnjem štrajku. U glavi su mi se vrtile tolike naše škole u kojima smo uvjerljiva sindikalna manjina. Koliko je ovaj štrajk iznjedrio heroina i heroja? Podići kolegice i kolege u štrajk dok svi ostali rade, objasniti svoj postupak ravnatelju, drugim kolegama – poduhvat je vrijedan poštovanja. I baš kad sam razmišljao o veličini onoga što su povjerenici i članovi uradili danas, o njihovoj hrabrosti i elanu, Goran mi je poslao izjavu kolege Ribića. Gostujući, valjda samo koji sat iza mene, na N1tv, najdugovječniji je sindikalac ustvrdio: „Naša snaga izvire iz ljudi, a među ljudima vlada rezignacija.“ Po tko zna koji put, Vilim je krivca potražio i pronašao među drugima. Prvo, među članstvom, koje nije za akciju, a na red će, samo je pitanje trenutka, naskoro sigurno doći i Preporod. Kad netko unaprijed zna da mu je članstvo rezignirano, onda je pošteno to isto članstvo ne uvlačiti u nešto tako zahtjevno kao što je štrajk. Ostaje jedino nejasno kome su bile namijenjene sve te silne prijetnje praznom puškom proteklih tjedana? Jesu li prijetnje bile namijenjene rezigniranom vlastitom članstvu, neupućenoj vlasti ili članstvu Preporoda koje, današnji dan je to pokazao, baš i nije malodušno? Kad sam zatvorio vrata za posljednjom televizijskom ekipom, kad sam prvi put poslije nedjelje sjeo napokon za svoj kompjutor kako bih još napisao zahvalu koja treba još istoga dana otići prema školama, kada sam izišao na balkon udahnuti punim plućima malo svježeg zraka, tada sam, ispraćajući Trinaesticu ususret svjetiljkama koje su se upravo palile na dnu Šubićeve, znao da smo jedan važan posao priveli kraju.