
U akademskom smislu Sydney Grammar je jedna od najboljih australskih škola, a pohađaju je mnoga djeca australske poslovne i političke elite. Gotovo jedan od pet učenika završava školu u najboljih jedan posto australskih učenika, a rezultati koje učenici postižu smještaju tu školu u sam vrh nacionalnih ljestvica iz pismenosti i računanja.Vallance kaže da više preferira trošiti novac na školsko osoblje nego na tehnologiju. „U školama koje imaju laptope dolazi do krađa, kvarova laptopa, zatim morate zapošljavati dodatno osoblje koje će ih popravljati, a svakih nekoliko godina morate zamijeniti laptope. Sve to dovodi do velikih rupa u budžetu škola koje istovremeno imaju loše instalacije, trošne zgrade i uništene WC-e. Da mogu birati između kupnje laptopa za cijeli razred ili zapošljavanja još jednog učitelja, odabrao bih učitelja svaki put.“ Vallance smatra da su laptopi uveli nemar u poučavanje. To je stvorilo iluziju da je puno lakše pripremiti lekciju. Vallance je također kritizirao „lude“ planove australske vlade koja želi kompjutorizirati testove pismenosti i računanja koje provodi Nacionalni program za procjenu. „To znači da će buduće generacije učenika pisati te testove na računalima i neće im biti dopušteno pisati rukom – mislim da je to ludo, rekao je Vallance. Dopustiti djeci da izgube sposobnost izražavanja pisanjem vrlo je opasna stvar.“ Vallance kaže da škola Sydney Grammar proučava razliku između rukom pisanog izvršavanja zadataka i pisanja na računalu kod dječaka trećeg i petog razreda. „Kod zadataka kreativnog pisanja učenicima je puno lakše pisati rukom, zapisati svoje ideje na komad papira, nego koristiti tipkovnicu.“ Vallance se ne protivi tehnologiji. Smatra da upravo zato što svi mi toliko volimo elektroničke uređaje moramo imati takva pravila. Tehnologija je naš sluga, a ne gospodar. Vallance smatra da su računala u učionici djeci oduzela priliku da raspravljaju o idejama s učiteljem. „Jedan od najsnažnijih alata u edukaciji je razgovor“, objašnjava Vallance. „Digitalno poučavanje diljem Australije ostvarilo je vrlo snažan normativni efekt. Zato je djeci vrlo teško naučiti kako se ne slagati s nekim – oduzeta im je mogućnost propitkivanja stvari.“ Vallance kaže da je „doista skandalozno“ to što je Australija trošila više na edukaciju nego ikada prije, a rezultati su sve lošiji. U prosjeku, otprilike 250.000 do 500.000 dolara je bilo potrebno da bi se opremilo jednu srednju školu interaktivnim pločama, koje se u Sydney Grammar koriste samo ako ih učitelji zatraže. To je previše novca za jednu školu, novca koji bi se mogao uložiti u kvalitetno osoblje.“ „Mislim da će se jednog dana kada se bude pisala povijest ovog našeg perioda u edukaciji ovo ulaganje u tehnologiju pokazati velikom obmanom.“ OECD također istražuje sve veće oslanjanje na tehnologiju u školama. U prošlogodišnjem izvještaju OECD je naveo da škole moraju učenicima omogućiti solidne temelje u čitanju, pisanju i matematici prije nego uvedu računala. Istraživanje je pokazalo da učenici koji se uvelike oslanjanju na računala u učionici postižu puno lošije rezultate na testovima.“ „Na kraju, tehnologija može pojačati učenje, ali odlična tehnologija ne može zamijeniti slabo poučavanje“, zaključuje OECD u svom izvještaju. [IZ STRANIH MEDIJA | The Australian ]