Piše: Gordana Kovač Bluha 30.11.2020. Nakon prosvjeda u srijedu osjećala sam se baš dobro! Konačno nešto dobro i za one malobrojne kolegice i kolege s kojima radimo, koje kao da se uglavnom zaboravlja. Dobro jer smo imali i rješenja za iste. I baš sam se htjela odmah javno oglasiti, ali sam potrošila vrijeme. Na kupovinu materijala za izradu čestitaka za božićne blagdane, za novogodišnje poklone za roditelje za ukrase za učionicu i školu koje trenutno radim s djecom. Treba još malo poraditi na sve lošijoj motorici i pri tom nekako „zamaskirati koronu“, skrenuti misli, djeca su ipak samo djeca! Tim više sam se nemalo iznenadila kada sam počela u porukama nekih grupa dobivati screenshot-ove s facebook mreža (sva sreća pa osobno nisam otvorila profile) s negativnim komentarima, čak optužbama. Iskreno nisam mogla vjerovati da jedan prosvjed koji, uz poštivanje svih epidemioloških mjera, skreće pozornost kako se nisu ispunila neka dana obećanja i kako se hitno moraju riješiti problemi izazvani coronom jer je situacija u nekim školama u lijepoj našoj postala neodrživa, izazvao toliku buru negativnih emocija. Doduše, da su tu retoriku iz objava upotrebljavali oni koji ne rade u prosvjeti, još bih razumjela, ali prosvjetari??? „Je li pravo vrijeme za prosvjede!“- Baš se i ja pitam! Kada ćemo, baš točno, skrenuti pozornost na nedostatak spremačica i pojačane neplaćene im poslove u koroni? Kad prođe korona? Uzgred - meni se moja spremačica u četvrtak zahvalila što smo prosvjedovali i za nju! „Što je to u odnosu na prekovremene liječnika, i one koji ostaju bez posla…?“ Nisu li prekovremeni sati – prekovremeni sati? Bez obzira tko ih ostvaruje? I nije li svaki posao jednako vrijedan? Tako bar učimo djecu. Hoćemo li mijenjati nauk?? „Ne podržavamo nikakve prosvjede usred ovog kaosa jer to može doprinijeti samo većem kaosu!“. Prosvjed je bio i prošao! Danas je četvrti dan od prosvjeda. Koji je točno veći kaos nastao? I gdje? Osim u nečijim glavama koje, bojim se, malo toga razumiju? Još jedna objava koja spominje godišnjicu „najvećeg štrajka kada smo svi bili jedno!“ E, pa netko je tu stvarno jako zaostao u prikupljanju informacija, jer do sada su sasvim sigurno već svi koje je to zanimalo (pa i oni koje baš i nije zanimalo) saznali kako je to „jedinstvo“ u stvarnosti zapravo izgledalo. Zašto se zavaravati? Zašto, kada danas svi točno znaju cijenu onog i onakvog jedinstva. Osim togu ovu objavu je isti dan direktno demantirao i sam SHU svojom objavom i pri tom još „podebljao“ kako je upravo taj „najdugotrajniji i najuspješniji štrajk (kako poznata retorika!) prvenstveno osmišljen i provođen od strane SHU i Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama.“ Da ne bi bilo zabune! Zato prvospomenutom savjet - oprezno s objavama! A drugospomenutima – zahvala, jer je sada svaka sumnja otklonjena! I po pitanju prosvjeda i štrajka i podrške i jedinstva! Da ne bi bilo insinuacija i zabluda! „Cijena interneta?“ Jedna, proslijeđena mi poruka glasi: „Više sam potrošila objavljujući ovaj status nego pojedinci u cijelom trajanju te nastave!“ Moguće je da ima i takvih, kako kaže i sam objavljivač – pojedinaca (u svakom žitu ima kukolja), ali što je s onima koji su pošteno odrađivali svoj posao i pri tom imali troškove? Što je s onima koji nisu imali signale u svojoj kući pa su dolazili do škole kako bi odradili on line nastavu i pri tom trošili svoj benzin jer im se tih dana prijevoz nije plaćao? A sve je izglednije da im se i ove godine sprema isti scenarij. Što ćemo reći tim svojim članovima? - Malo vas je! Pa nećemo sada dramiti oko par stotina kuna!!! Imamo mi većih problema! - I to je istina. Imamo mi zaista puno većih i ozbiljnijih problema. Zbog kojih se godinama dopisujemo, ukazujemo na probleme raznim ministarima i ministricama, sjedimo na uprizorenim sastancima, slušamo obećanja… I? I ništa! Isto nam je - tražili puno ili malo! A mi? Što mi očekujemo? Da će o ovim problemima progovoriti netko drugi za nas, zbog nas i umjesto nas? Ili se govori iz pozicija svojih novčanika zaboravljajući da je „svaki nočanik-svoja priča? Ono što se sada ja pitam kako možemo očekivati da nas razumiju ONI kada nas ne razumiju ni NAŠI! A potom još čitam u poduljoj objavi SHU kako i čelnica „najvećeg reprezentativnog sindikata u sustavu obrazovanja“ što često voli naglašavati i pri tom „podebljati“ (jer ono prvo valjda nije dovoljno močno) kako je to ujedno i „najveći organizirani sindikat u Republici Hrvatskoj“, obavještava pučanstvo kako oni , SHU, „ni na koji način nisu uključeni u organizaciju ovog prosvjeda!“ Doduše „rukopis“ mi više sliči na glavnu tajnicu sindikata SHU, pravnicu po struci, koja sve češće javno istupa i govori o problematici struke, poput edukacije učitelja, dobrim i lošim stranama obrazovne reforme, je li učenicima nižih razreda stresno dolaziti u školu i čekati u redu udaljeni 2m od svojih kolega i sl. Inače, predsjednicu tog istog sindikata u posljednje, dulje vrijeme, baš nešto niti čujem niti viđam u tim istim medijima u kojima viđam glavnu tajnicu, pa sam se počela pitati tko zaista taj sindikat i vodi. Ali, dakako da nije moje da o tome brinem ili postavljam pitanja! Pa i ne brinem! Iz gorespomenute objave sam saznala kao oni, SHU, „podržavaju sve oblike akcija u borbi za ostvarenje prava radnika“ ali ne ovakav koji je organizirao Preporod jer je Preporod ovaj prosvjed „organizirao s ciljem pritiska na resornog ministra u svrhu održavanja sastanka u MZO“. Ma ne! Ni govora! Skroz krivo! Odlučili smo se malo smrznuti pred Ministarstvom! Samo da bi nas se slikalo! Pri tom nastavlja kako je on, sindikat SHU, „bez organizacije prosvjeda dogovorio sastanak s ministrom Fuchsom i to bez pretjeranih teškoća“. Što reći na to? Ne, Preporod se nikako nije dosjetio pisma pa se nismo ni dopisivali ni dogovarali ni „odlazili ugoste“? Baš svašta! Itekako smo se napričali i naslušali raznoraznih obećanja. Čak smo bili pitani i za savjete! Pa eto, obavještavam i ja pučanstvo da je skroz ista ideja i Preporodu pala na pamet. I sve smo spomenuto i mi odradili. Samo to nismo proglasili uspjehom. Nekako mi se čini da dopisivanja, sastanci i raznorazna obećanja, pa čak i neki potpisi jednostavno nisu sami po sebi i uspjeh. Za mene i nas u Preporodu uspjeh je onaj čarobni trenutak kad obećanja i nadanja postanu stvarnost! Do sada traženo nije postala stvarnost pa, eto, mi ne možemo govoriti o uspjehu! Netko možda može. Ali eto - „dva svijeta-dva običaja!“ No, čitajući spomenutu objavu u kojoj su dotični imali potrebu dodatno se pozicionirati kao „dio Vertikale sindikata obrazovanja“. E pa kad smo kod Vertikale i kad je članstvo u toj Vertikali (procjenjujući ton objave) prezentirano poput nekog višeg čina u vojsci, svakako dignuto do nivoa koji treba respektirati, pri čemu autor teksta drsko i perfidno računa na našu zaboravnost (s pravom, na žalost) ne mogu ovom prigodom propustiti i ne podsjetiti na veeelike stvari koje je ta ista Vertikala ostvarila. Pa eto, za sve koji su moguće zaboravili 2006. i 2009. godinu podsjećam prvo na 23. studenog 2006. godine. Tada je ova slavna Vertikala sindikata obrazovanja, nakon „najvećeg i najuspješnijeg štrajak“ s Vladom potpisala jedan sporazum o plaćama s primjenom od 1.1.2007 pri čemu su tvrdili kako je to „najveći uspjeh kojeg su sindikati prosvjete postigli nakon bilo kojeg štrajka“ jer bi tijekom “šest godina plaća nastavnika trebala biti 10-tak posto viša od prosječne plaće u privredi“. I tada se govorilo kako „nijedan štrajk do tada nije donio ni približne rezultate!“ a sam potpis na dokument proglašen je uspjehom! I dok se pio šampanjac, govorilo se protiv Preporoda koji je još tada govorio kako je taj „štrajk svih štrajkova završio kao prijevara svih prijevara“. Podsjećam i na 13. svibnja 2009. kada je potpisan Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim plaćama, a 12. lipnja 2009. ista je vertikala potpisala još jedan sporazuma o plaćama, napisan jezikom nerazumljivim običnom puku,a koji je navodno jamčio javnim službama rast plaća za 77 % do 2016. (te sam godine trebala imati plaću oko 10 000kn), pri čemu se prvo pristalo na vraćanje osnovice za obračun plaća na razinu prošlogodišnje odnosno smanjena je za 6%. I tada se tvrdilo kako „se mora znati da se nikakvim kanalima i vezama neće moći derogirati ni ovaj sporazum ni njegove odredbe“! I tada se govorilo protiv Preporoda koji je tvrdio „kako će ga Vlada lako prekršiti“. (Blago nama na internetu pa možemo provjeriti tko je, kada je i što rekao!!!) Danas, kada zbog tog istog sporazuma predajemo tisuće tužbi odvjetnicima, znamo da tada nije bilo razloga za šampanjac kojim su nazdravljali i jedni i drugi potpisnici. Ili? Moguće je za neke i bilo razloga!? I tada!? Tko će ga znati!? Još jedan sličan sporazum je ovaj o kojem u svojoj objavi govori SHU, po kojem bi trebala nastupiti primjena rasta osnovice od siječnja 2021. Apostrofirajući kako taj i takav sporazum Preporod nije potpisao! No, da se ne zaboravi – Preporod ga nije potpisao jer se protiv potpisivanja izjasnilo njegovo članstvo! (Preporod uvijek pita svoje članove prije potpisivanja bilo kojih dokumenatna koji se direktno odnose na njihova prava i obveze!) Ne njegovo uže tijelo, već članovi! A nije se izjasnilo zato što je, poučeno dugogodišnjim iskustvom, bilo protiv „odgođenog sindikalizma“! Zato što je smatralo da je trebalo dobiti odmah ono što ih pripada! Zato što su znali kako mnogi (tri moje prijateljice između ostalih) to povećanje neće ni dočekati, jer će prije povećanja otići u mirovinu. Ali što – pa to je zanemariva manjina, zar ne? No, mi prosvjetari, sve mi se više čini, generalno imamo ozbiljan problem! Brzo zaboravljamo, slabo pamtimo i još brže praštamo. Pri tom smo se počeli i bojati zdravog razuma. I šaljemo poruku da se s nama može kako se hoće i to bez ikakvih posljedica! I zato razumijem ministre, Vladu, neke sindikate, ali ne razumijem njihove članove! Osobno još pamtim (ništa još od Alzheimera – hvala mu!…) i jedno relativno svježe obećanje ministara Aladrović koji je u lipnju  ove godine obećao kako će sa sindikatima dogovoriti modele nadoknade troškova svim djelatnicima koji rade od kuće i imaju troškove, što se još nije dogodilo. Pri tom nas korona kosi kao nikada do sada, a polugodište samo što se nije dogodilo - i nikom ništa! Što ti je privilegija fotelje! Sjećam se i novog starog ministara prosvjete kako je još u ljeto obećao računala za učitelje u rujnu, uz to je upozoren kako su nastale „rupe u znanju“ učenika zbog neobrađivanja gradiva prethodne školske godine te je obećao rješavanje tog problema osnivanjem povjerenstva, a onda je to povjerenstvo 2 dana raspravljalo o epidemiološkim mjerama isključivo i samo, dok se o problematici „rupa u znanju“ nije dotaknuo do dana današnjeg, a polugodište samo što nije. I? – nikome ništa! I njega „fotelja amnestira“ od odgovornosti! Kada pomoćnik ministra prosvjete kaže kako se odobravaju zapošljavanja spremačica svim školama u kojima takve potrebe postoje, a tome nije tako (moja škola na primjer ima čistu situaciju, ne može čistiju), pri tom spremačice spadaju s nogu radeći pojačano zbog korone, a prethodno i dodatno zbog 200 kvadratnih metara više bez ikakvog uporišta u zakonskim odredbama (DPS), ali se netko s nekim iz nekog razloga tako dogovorio – opet nikome ništa! I tu postoji „zaštita fotelje“! Čitam u objavama kako ćemo zbog ovog i ovakvog prosvjeda „izbiti na ljestvicu najomraženijih u državi!“ pri tom pitaju „Kako nas nije sram?“ - Sram? Zato što tražimo da se plate STVARNI troškovi onima koji dodatne troškove imaju? Telefon, benzin, Internet… Što smo ukazali na problem samoizolacije učitelja? Na problem pojačanog posla čistačica i nezapošljavanje istih? Za prosvjed je premalo, a za plaćanje tih „mizernih troškova“ previše!!!? Nekako baš ne vidim neku vjerodostojnost! Ali neka mi netko objasni čega bi nas točno trebalo biti sram? Jesmo li mi u tu srijedu tražili da se uništi realni sektor, otpuste radnici u ugostiteljstvu, turizmu..? Ili bi se to dogodilo kad bi nama platili naše stvarne troškove? Zar smo tražili da nama plate to „malo zbog čega ćemo sve okrenuti protiv nas!“, i pri tom sebi zadrže za žičare, fontane, boju za tunele, satove, slike, javne zahode, za lov na egzotične životinje i prepariranje istih, lov u mutnom … Pa što smo to mi tako nakaradno u srijedu tražili, neka mi netko konačno objasni, za miloga Boga!? Pri kraju ove svoje „objave“ želim reći kako ja na stvari koje su se dogodile nakon prosvjeda gledam malo drukčije. Nekolicina je čitavu situaciju promatrala iz svoje zbornice i svog doma. Pa je tako i komentira. I to jest njihovo pravo. Ali smatram kako sindikat to pravo nema! smatram kako je obveza sindikata otvoriti svoja vrata, izaći iz svojih kancelarija, grada, poslušati sve (i one malobrojne) i pokušati sve kako bi se izborili za prava svakog člana i dignitet struke u cjelini! A ovaj prosvjed vidim kao jedan od tih pokušaja. I ne, ne mislim da bismo trebali biti posebno zahvalni i slaviti što će se ovaj puta ispoštovati nešto što je prethodno dogovoreno i potpisano? Jer mi se čini kako bi to trebalo biti nešto samo po sebi razumljivo jer bi potpis trebao biti obvezujući? Pa u kojoj mi to zemlji živimo? Zar se i sami osjećamo toliko nevažni da smo počeli smatrati kako ne smijemo javno izgovoriti da radimo više nego je propisano onda kada radimo više, ili da radeći trošimo svoj novac onda kada ga trošimo? Je li moguće da smo i sami počeli vjerovati kako uz sve ono što radimo još nekome nešto i dugujemo? Je li moguće da smo počeli smatrati kako moramo bespogovorno izvršavati naredbe, bez uključivanja zdravog razuma mireći se sa svim naredbama uključujući i one koje nemaju uporište u zakonima i/ili razno raznim pravilnicima, čak i ona koja su proizvod nečijeg hira i dogovora? Kako „moramo vezati konja gdje nam gazda kaže“? Je li moguće da smo se razboljeli od sindroma potlačenosti i dopustili da se razvijemo u potlačenu klasu? Zašto i za koga radimo više, za koga trošimo svoj novac i pri tom se ne usuđujemo reći NE i DOSTA? Za ravnatelja, za školu, za ministra, za nekoga neznamkoga? Za one koji o nama i ne misle jer smo im važni samo kada im treba dati glas nužan za njihov opstanak i ostanak na mjestu na kojem se žele zadržati? Osobno se ne želim više bojati izgovarati javno da je nepravda nešto što nepravedno jest, i zahvalna sam svom sindikatu što mi to omogućava i što se bori za moj dignitet i dignitet struke i prosvjete u cjelini, što god drugi o tome mislili!