Objavljeno na portalu Promise.hr, 21.06.2019. Piše: Željko Stipić Foto: Prosvjed SHU-a ispred ministarstva 2018. Još je u Devedesetima tadašnja ministrica obrazovanja Ljilja Vokić izrekla znamenitu rečenicu da je ona najveći sindikalist te  da dok je nje takve na vlasti nikakvi sindikati zaposlenima u školama i ne trebaju. U rasponu vruće-hladno unatrag više od 2 desetljeća odvijali su se odnosi na relaciji aktualna vlast – većinski školski sindikati.  Jedine dvije žene među kolegama, ako se izuzme „tetrapak“ ministrica Nansi Ivanišević, Ljilja Vokić i Blaženka Divjak, zauzele su suprotne pozicije naspram, Ubi me prejaka riječ, socijalnim partnerima.  Dok ih je prva pokušavala „zatrti“ s lica zemlje, drugoj se toliko svidjela suradnja s većinskim sindikatima da su dvije strane pred premijera izašle sa zajedničkim, valjda negdje  na Varaždin-bregu usuglašenim, zahtjevom o 6-postotnom povećanju školniočkih plaće od rujna. Nakon što je prijedlog prethodno daleko od očiju javnosti dogovoren, a valjda da se ipak ne zaboravi „ Who is who?“ ministričini sindikalni partneri prijedlog su garnirali najavom rujanskog štrajka ako se Vlada ogluši na njihov zahtjev. Da živimo u nenormalnoj državi znali smo od prije, da u našoj skupnoj ludosti obilato participiraju i pojedini sindikati znano je, također,  odvajkada, ali da predstavnica Vlade, a ministrica bi baš to po opisu svoga radnog mjesta trebala biti,  svoga nadređenoga putem medija obavještava o njenom, prethodno sa sindikatima utanačenim zahtjevom – prvorazredna je vijest, čak i u ovoj našoj izluđenoj zemlji. I dok  još jednu najavu štrajka školskih sindikata treba primiti cum grano salis, zahtjev za povećanjem koeficijenata od 6%, a o kome se ministrica dogovorila sa  sindikalnim „dvojcem bez kormilara“, plasiran je u pravom trenutku iz nekoliko razloga. Plaće u prosvjeti svojom visinom, osobito u svjetlu činjenice o stručnoj spremi zaposlenih, zaostaju za plaćama zaposlenih u većini javnih i državnih službi. Osim toga  najvažniji  makroekonomski pokazatelji su manje-više pozitivni, dvostruka predizborna pripetavanja su pred nama… Kad se ovome pridoda i haenesov pojas za spašavanje nazvan Škola za život, netko bi neupućen sa strane mogao pomisliti evo napokon svjetla na kraju tunela i za desetljećima potplaćenu prosvjetarsku čeljad. Makar i polovičan odgovor na rukavicu bačenu u pravcu Banskih dvora i Katančićeve nije dugo trebalo čekati. I dok predsjednik Vlade  mudro šuti iako mu sigurno nije  nije drago što mu je  ministrica napucala „balun“ za kojim on i cijela vlada mora trčati, financ-ministar se promptno oglasio. Po njemu nekakav se prostor za povećanje plaća u proračunu otvorio, ali ne dolazi u obzir nikakvo selektivno podizanje  plaće u pojedinim državnim i javnim službama.  Ministar  je ukratko poručio: Svima, a ne samo njima! Zna ministar Zdravko Marić jako dobro, ta solidan mu je, unatoč godinama,  broj utakmica u nogama, da je lakše Savu preusmjeriti prema Ljubljani, nego  samo nekim proračuncima plaće podići, a nekima ne. Kako je teško za povjerovati da s ovim nije upoznata i ministrica Divjak, nameće se samo jedan jedini zaključak. Tisuće i tisuće učitelja, prestrašenih novim obvezama, za koje ih se nikako ili nedostatno pripremilo, treba nekako primiriti. A nema boljeg radničkog  Normabela od najave podizanja plaće.  Jedan će dio učitelja sama najava primiriti, dok će ostali do jeseni ionako na  najavu zaboraviti.  Uostalom kad se ujesen  plaće u državnim i javnim službama povećaju za famoznih 2-posto, kada se to potkraj godine predizborno garnira možda i još nekim, makar i neznatnim povećanjem, tko će se u školama uopće sjećati povišice najavljene samo za prosvjetare i štrajka koji je uz tu povišicu najavljen - pride. Uostalom nagovještavanje rujanskog štrajka u školama odavno, zahvaljujući upravo i protagonistima najnovije najave, nitko više odavno u ovoj zemlji ne uzima za ozbiljno.  Većini učitelja  najesen  nikakav štrajk neće ići po glavi. Škola za život ionako će im iz dana u dan oduzimati i ono malo preostale volje za životom.