Piše: Ivan Plantić, 17.10.2019. Taj petak, 11. listopada, trebao je biti jedan sasvim običan dan u uredu, međutim, život je htio drugačije – u županiji Dubrovačkoj u tijeku je bio štrajk nastavnog osoblja, sjedili smo u zbornici i, nekako, slutim da se ekipi iz ministarstva taj dan propisno štucalo. Nije da sam bio naročito zabrinut zbog njih; njihova debela koža izdržala bi i gore. Bio sam, međutim, prožet upravo hijalističkim strahom pred Apokalipsom, u iščekivanju da svaki čas na vratima osvane Strašni Kosac i dovrši ono što ministri obrazovanja rade već frtalj stoljeća, a kad oni nešto ubiju, to ostane mrtvo; u obrazovnom sustavu doživjeti štrajk zacijelo je nagovještaj ničeg manje dramatičnog od Sudnjeg dana! Teret tolike gluposti i infantilne indolentnosti očito više ni klecava prosvjetarska koljena nisu u stanju podnositi; i sasvim prosječno kapacitirani likovi, kategorija koja je za lidere većinskih obrazovnih sindikata nedosanjani san, umjeli bi dosad to ogromno nezadovoljstvo i frustraciju zbornica kanalizirati u pravom smjeru. Međutim, tu smo gdje smo; ja, kad mi svega bude dosta volim, recimo, pogledati Gruntovčane jer na jedan tako topao i svakodnevni način prikazuju ljudsku glupost i ograničenost, i to je valjda jedini način na koji se čovjek još može nositi s glupošću i limitiranošću koja je imanentna hrvatskom školstvu i onima )koji ga vode. To vam je, naprosto, tako – jedino u cirkusu od sustava klaunovi mogu biti glavni akteri! Samo naizgled, casus belli ovog štrajka pitanje je postotaka i zaostajanja plaća hrvatskih učitelja za ostalima u javnom sektoru. Stvar valja sagledati u širem kontekstu – hrvatski su učitelji navikli na potplaćenost, na mrvice, na činjenicu da se u svim Vladama dosad u ministarstvo obrazovanja išlo po kazni, da u nas obrazovnu politiku redovito kreiraju duhovni invalidi koji kao da su oduzeti od vrata na gore. Aktualna je postava, po svemu sudeći, ipak prešla sve granice primitivnosti i bahatluka vrijeđajući i ponižavajući nastavnike na svaki mogući način, otvoreno im pljujući u lice ni ne trudeći se to prikriti. Jest da su kriteriji u ovoj zemlji rapidno pali, ali usuđujem se vjerovati da se od ministrice znanosti još uvijek očekuje više od pukog cerekanja pred kamerama? Nas se otvoreno pravi budalama govoreći o ulaganju u učitelje i rastu plaća, osim ako se pod rastom plaća ne podrazumijeva milostinja od stotinjak kuna, nas se obezvređuje namećući nam reformu koja prije djeluje kao pranje mozga i love nego kao prava reforma, nama se svakodnevno nameću nove obaveze dok nas uvjeravaju u rasterećenje, nama u savjetničke pohode po školama dolaze, kao sv. Pavao Korinćanima, likovi koji nijedan svoj savjet nisu sproveli u praksi ali ih znaju debelo naplatiti, nama premijer cinički obećava povišicu od 100% bez ikakvog osjećaja za ukus i mjeru, nama ministar Aladrović prijeti iako dobar dio ljudi u obrazovnom sustavu ima više godina staža nego on života… Tko visoko leti nisko pada, međutim, ekipa koja vodi ovu zemlju očito ne može pasti više nego što je pala. Stranka na razini statističke pogreške u maniri političke radodajke ušla je u Vladu; umjesto da im daju dudu, kojekakvim neostvarenim likovima dali su da se igraju obrazovnim sustavom. Nije to više pitanje principijelnosti, nije to više pitanje jesu li oni teret Vladi i vladajućoj stranci – da je riječ o ljudima u onom punom smislu te riječi, vladajuća stranka bila bi teret njima, a i jedni i drugi, radikali i redikuli, neopisiv su teret nama koji radimo u školstvu. Sama ta kombinacija i oni sami po sebi izgledaju kao…ne, oni su toliko bezlični da čak i ne izgledaju, ali zato je sasvim izgledno da nitko od Marije Terezije do jutros nije samom pojmu odgoja i obrazovanja do te mjere oduzeo ono što bi ti pojmovi trebali predstavljati kao ljudi koji si utvaraju da su mecene i spasioci hrvatskog obrazovnog sustava. Nije, ponovit ću, ovaj put riječ o 6%, o kolektivnim ugovorima, o dodacima. Da, treba otvoreno reći – mi smo profesionalci i ljudi koji za svoj zahtjevan i odgovoran posao zahtijevaju biti plaćeni kako treba. Nije me sram to reći – da, smatram da vrijedimo više od ispodprosječne hrvatske plaće i da imamo apsolutno pravo i obavezu sami prema sebi i društvu u cjelini u okviru zakona svim sredstvima boriti se za svoje interese u vrijeme kad se radi proračun za narednu godinu. Međutim, nije diljem zemlje odaziv štrajku ovako masovan zbog 6% nego iz proste činjenice kako je dosta više tog terora analfabetizma i otvorenog prezira i gnušanja vodećih struktura prema bilo kakvom obliku istinskog i nepatvorenog intelektualnog i akademskog djelovanja, lišenog poslušničkog duha i mentaliteta krda, tog paničnog straha pred slobodnim duhom i kritičkim stavom pojedinca, te negativne selekcije na svim razinama društva u kojem prazne tikve redovito isplivaju na površinu dok ih puni džepovi ne povuku natrag na dno, u mulj iz kojeg se nikad nisu ni trebali izdići. Gadljivo je gledati kako stranka koja vodi obrazovni resor na nama gradi agendu za iduće izbore; oni prijete rušenjem Vlade iako je svakom iole razumnom jasno da u zemlji poput Hrvatske nikad nijedna Vlada neće pasti zbog obrazovnog sustava. Ministrica nas podržava? Lijepo od nje, eto baš lijepo, samo, ako nas stvarno podržava zašto se nije izborila za osiguranje novca u državnom proračunu u to ime? Nije li to zadatak ministra obrazovanja, našeg ministra, kad bismo ijednog dosad mogli zvati svojim? A ako u tome ne uspijeva, onda bi valjda osoba koja nas iskreno podržava trebala znati što joj je činiti? Odjednom se čak i notorni zagrebački gradonačelnik, trademark odgojnih i obrazovnih vrijednosti, baca naglavačke za nas, HNS prijeti napuštanjem Vlade, a svi su redom uvjereni kako uživaju našu podršku i potporu?! Pa radije bih podupirao šank nego takve! U svakom slučaju, Vlada je dosad eskivirala ozbiljnije pregovore i uglavnom kupovala vrijeme; mogu vam reći da to i nije nužno nešto loše kad vidim tko u naše ime pregovara iz redova većinskih sindikata. Dosad bi uredno došli na svaki sastanak, sve po ps-u, u štofanim hlačama ispeglanim na crtu, a sustolnici iz Vlade su ih, nehajno vlažeći kažiprst prije okretanja stranice kakova zakona ili ugovora redovito tako izvozali da imaš osjećaj da su ovi dobili zapletaj crijeva. Vladinim pregovaračima ionako su dežurni krivci unutarnji neprijatelj i yugobanda (meni ovo više zvuči kao naziv neke socijalističke firme), a većincima Preporod; u konačnici, cijenu smo plaćali svi mi. Danas je, međutim, objavljeno kako je premijer spreman na linearno povećanje plaće zaposlenima u državnim i javnim službama za 6.12%, razumije se, na tri rate. Čak ako i zanemarimo pitanje koje se samo po sebi nameće (ako je dosad Vladi bio problem povećati plaće učitelja za navedeni iznos zbog stabilnosti proračuna odakle danas odjednom ima novca za sve u državnim i javnim službama, zar će nam proračun biti stabilan kao trajekt na osam bofora?), priznajem kako me veseli sindikalna reakcija i najava daljnjeg štrajka. Predloženim modelom linearnog povećanja plaća svima u javnom sektoru, naime, ne bi se riješio problem zaostajanja naših plaća za ostalim plaćama s VSS, a to je, valjda, strateški cilj ako cilja više uopće ima. Nadam se da u trenutku kad budete čitali ovaj tekst neću požaliti zbog svoje podrške sindikalnoj reakciji; šteta bi bilo upropastiti ovu priliku jer se po prvi put nakon toliko godina u našim redovima napokon osjeća dašak neke nade i zajedništva, odaziv je velik, kao i očekivanja. U suprotnom, kroničari hrvatskog školstva stajat će jednog dana na razvalinama ovog sustava i reći – hrvatsko školstvo nikad nije postalo uspješno jer mu to nisu dopustili oni koji su se najviše u njega kleli, naročito pred izbore.