Automobil kojim je kolegica Andrea „proklizala“ u smrt bio je 20-ak godina star. Ministri, koji svoje Audije zbog „dotrajalosti“ mijenjaju svakih par godina, ne žele ni čuti kako gorivo ne može biti jedini trošak koji se nadoknađuje radniku. Za sigurnu je vožnju potrebno redovito mijenjati gume, ugrađivati kvalitetne rezervne dijelove, potrebni su redoviti servisi… Potrebno je toliko toga što će spriječiti da na klizavoj cesti auto ne završi u provaliji, da se po magli ne zabije u zaustavljeno vozilo…

Piše: Željko Stipić

Smrt 29-godišnje Andreje Vukašinović, koja je poginula u prometnoj nesreći dok je dotrajalim automobilom Citroen Saxo putovala u školu u Maljevcu, nepovratno je mladu odgajateljicu otrgnula od njezinih najbližih, njenih kolegica i kolega, njenih učenika. I tu se, na žalost, ama baš ništa ne može popraviti. Nakon žalovanja učiteljicu Andreju u njezinim će razredima zamijeniti netko drugi i život će, kako se to običava reći, morati ići dalje. Ipak, baš zato što je ovaj put nastradala učiteljica, baš zato što je kolegica Andrea nastradala vozeći svojim automobilom na posao,  Andrejina  tragična smrt povod je da se otvoreno progovori o položaju tisuća i tisuća prosvjetara koji svakodnevno, bez obzira na uvjete na cesti, čine sve kako bi na vrijeme stigli u svoj „Maljevac“. Kada učitelji i nastavnici dobiju posao, a osobito kada to uspije onima koji su tek diplomirali, rijetki su koji će ikakvu pažnju pridavati tome da će do svoga radnog mjesta morati putovati možda i po više desetaka kilometara. Nitko ne razmišlja tada o tome kakvim sve opasnostima može biti izložen netko kome se „posrećilo“ doći do posla. Prije nekoliko godina upoznao sam učiteljicu koja je desetak godina putovala svakodnevno iz Velike Gorice u Daruvar.  Sveznajući Google će vam, ako zatražite podatak o udaljenosti dviju destinacija, izbaciti  podatak da se radi o 128 km i o  točno 99 minuta. Naravno, tek nakon što oba podatka „poduplate“ saznat ćete otprilike koliko je kolegica vremena provela putujući i koliko je kilometara za tih 10-ak godina odvozila.  U desetak godina kolegica je do svoga posla i natrag obvozila zemaljsku kuglu 15-ak puta i vozeći provela više od 5 tisuća sati. Rulet na cesti kod Kutine Toliko o onome što kaže Google. Aplikacija, naravno, ništa ne kaže o cesti između Kutine i Banove Jaruge, ne kaže ništa o svojevrsnom ruletu kojem su izloženi automobilisti, traktoristi, pješaci koji hodaju kolnikom jer pločnika nema… Google ništa ne kaže o zablaćenim ili zaleđenim cestama, o nikako ili slabo osvjetljenim seoskim putovima, o vožnji po kiši, magli, snijegu…  Globalna tražilica ništa ne kaže ni o tome kolike su šanse onome, koji ovoliko vremena provede na takovim cestama, da negdje nastrada. Algoritam bi vjerojatno potvrdio da je lakše dobiti na Bingu, nego toliko godine neokrznut zarađivati učiteljsku crkavicu. S mišlju rimskog vojskovođe Pompeja Navigare necesse est, vivere non est necesse, izrečenoj mornarima koji su se zbog lošeg vremena nećkali isploviti, susreću se svakodnevno tisuće i tisuće učiteljica i učitelja prije nego što sjednu u svoje, najčešće, više od 10 godina stare automobile i krenu, svakakvom vremenu i svakakvim cestama usprkos, odraditi svojih pet ili šest sati. Kao što izbora nisu imali rimski mornari koji su po svakojakim neverama morali prevesti žito, tako ni učiteljice nemaju izbora. Živjeti se ne mora, ali od nečega se živjeti mora. Vozila 20 godina star auto, zašto takve ne voze i ministri?! Automobili, u kojima naši prosvjetari voze do svojih, nerijetko i stotinu i više kilometara, udaljenih škola, često spadaju u kategoriju neuščuvanih oldtajmera. Automobil kojim je kolegica Andrea „proklizala“ u smrt bio je 20-ak godina star. Dotrajali automobil, čak i najbolje održavan, u zahtjevnijim uvjetima vožnje, opasnost je na cesti. Znakovito je da ni jednom ministru nije palo na pamet raspitati se kolika su stari automobili kojima  učitelja dolaze na posao. Ti isti ministri, koji svoje aute zbog „dotrajalosti“ mijenjaju svakih par godina svoje Audije, kada se nađu u prilici pregovarati sa sindikatima o troškovima prijevoza ne žele ni čuti kako gorivo, barem kada se radi o sigurnoj vožnji, ne može biti jedini trošak koji se nadoknađuje radniku. Za sigurnu je vožnju potrebno redovito mijenjati gume, potrebno je u auto ugrađivati kvalitetne rezervne dijelove, potrebni su redoviti servisi… Potrebno je toliko toga što će spriječiti da na klizavoj cesti auto ne proklizi i završi u provaliji, da se po magli automobil ne zabije u zaustavljeno vozilo… Od spominjanja ovih troškova u pregovorima naši ministri bježe kao vrag od tamjana. Da, i za još nešto naši ministri ne žele čuti:  Učitelji bi od novca koji dobiju za prijevoz trebali ponešto staviti i sa stranu i tako uštedjeti za kupovinu novog automobila nakon što stari postane nesiguran. Kad ministre suočite sa istinom da 1 kn/km nije dostatna čak ni za namirivanje osnovnih troškova onome koji na posao putuje, jer druge mogućnosti nema, svojim automobilom, a napose kad im pokušate ukazati na njihovu suodgovornost, za ozbiljne posljedice do kojih njihova štednja može dovesti, odgovoreno će vam biti da se nesreće, na žalost, događaju i da se tu ništa ne može. Nečuveno! Sramotno!  Ne samo da se može, nego se i mora puno toga učiniti. Kao prvo, naknada za prijevoz morala bi biti dostatna ne samo za gorivo, nego i za kvalitetno održavanje automobila. Nema više solidarnosti u društvu Kao drugo, puno se toga može učiniti  kako bi se smanjio broj onih koji na posao u školama putuju na udaljenim relacijama. Od racionalno provedenih zamjena radnih mjesta učitelja iste struke, do osiguranja smještaja učiteljima u mjestu rada. Kao treće, možda i najvažnije, briga o sigurnosti učitelja – putnika treba postati briga svakog ministra, svakog ravnatelja. Danas je to isključivo problem onoga koji putuje i članova njegove obitelji. Kao četvrto… Našlo bi se toga još. Naši ministri, svi odreda, za ovakve  prijedloge nemaju sluha. Bez učitelja i nastavnika, koji putuju na posao i s posla automobilom, nestručne bi nastave u našim školama bilo daleko više. Bez njih bi i brojne male škole mogle odavno staviti ključ u bravu. Zato bi skrb o „putnicima“ trebala biti sastavni dio svake prosvjetne politike. Danas tomu nije tako. Sami učitelji-putnici obično su manjina i u svojim zbornicama. A kako nama prosvjetarima inače solidarnost nije neka jača strana, glas putnika rijetko se čuje. Kako je značaj učitelja putnika zaista velik, a kako je zaista teško  probiti se u javnost s problemima prosvjetara-putnika, smrt mlade učiteljice razredne nastave Andreje Vukašinović koja je stradala na putu prema svojoj područnoj školi, „zlouporabili“ smo radi ukazivanja na potrebu rješavanja brojnih problema svih onih kojima  bi već sutra  moglo dogoditi ono što se 30. svibnja u 7.57 na državnoj cesti D-216 dogodilo kolegici Andreji Vukašinović.