Piše: Sanja Stapić Izvorni link: Slobodna dalmacija  Glasnogovornik Pentagona nedavno je objasnio zašto je Pokemon Go zabranjen na poslovnim mobitelima zaposlenicima američkog ministarstva obrane. Čovjek je rekao da bi se, uz sigurnosne razloge, trebalo uzeti i obzir činjenicu da su telefoni što su vladinim službenicima stavljeni na raspolaganje kupljeni porezima Amerikanaca. Pa bi bilo logično da se, prije svega, koriste za posao. Bizarna je to informacija, ali je eto jedan Pentagon i oko te bizarnosti novinarima odgovorio na pitanja. Nismo pokušali, ali nas ne bi čudilo da im pošaljemo desetak pitanja o svim američkim operacijama u svijetu, da bi nam iz Pentagona odgovorili nekim podatkom iz njihovih brošura i propagandnih materijala, podatkom koji im odavno nije nikakav problem i bio je dosad objavljivan u medijima. Ne da se uspoređivati Pentagon ni po kojoj liniji s hrvatskim sindikatima, ali zato se naši sindikalci ponašaju kao da su položili prisegu nekom tajnom viteškom redu i potpisali je vlastitom krvlju. Ljudi koji inače uvijek imaju spremne komentare i kritike za novinske blokove, diktafone i kamere, na društvena, politička i ekonomska pitanja, na javni dug i deficit, proračunske prihode i rashode, broj zaposlenih u zemlji, na plaće saborskih zastupnika, premijera i ministara, na činjenicu da vlastodršci imaju samo političku odgovornost za loše ekonomsko stanje i zemlji i gubitak radnih mjesta koju plaćaju na izborima, na vlasnike tvrtki, na privilegije, plaće od najmanjih do najviših u zemlji - o sebi samima ne vole uopće govoriti. Ni zucnuti. Poželjeli smo ih upitati o njima samima onda kad smo shvatili da su sindikati građane blokirali na 3,17 milijuna kuna prema podacima Fine. Istovremeno su građane u Hrvatskoj javni bilježnici blokirali na 1,9 milijuna kuna, pa vam je jasno da sindikati od svojih članova potražuju lijep novac ovrhama. Koliko smo uspjeli shvatiti sindikalce, riječ je o sindikalnim pozajmicama i kreditima koji nisu vraćeni, za koje se procijenilo da su mogli biti vraćeni te su, nakon što su iscrpili sve mogućnosti naplate, bili prisiljeni posegnuti za ovrhama. Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS), rekao nam je tada da vjeruje da su njegovi kolege iz ostalih sindikata učinili sve da do ovrha ne dođe, ali da je sretan što je na čelu sindikalne središnjice koja broji 54.000 članova i nema pozajmica za članove. Zanimljivo nam je bilo stoga kad smo shvatili da su i sindikati od krvi i mesa, pa mogu biti i čvrsti vjerovnici, vidjeti kako oni žive i dišu. Poslali smo set pitanja na adrese četiri reprezentativna sindikata. Prema podacima Ministarstva rada i mirovinskog sustava, u zemlji je 311 sindikata, nekad ih je bilo i više od 580, ali samo četiri imaju više od 50.000 članova i spadaju u reprezentativne te imaju pravo biti dio Gospodarskog socijalnog vijeća, s državom i poslodavcima pregovarati o ključnim zakonima koji se tiču svih u zemlji. Iz dvaju, Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), odgovorili su nam zajednički, a ostali, HURS i Matica hrvatskih sindikata nisu se udostojili nikakva odgovora. Od svih njih, dobili smo isto. Jedno veliko ništa. Objasnili su nam po kojim sve zakonima rade i da nisu, kako nisu na proračunu, dužni objavljivati podatke o svim financijskom poslovanju, ali svaki ih član može dobiti na uvid. Ni slovca o članstvu, članarinama, svoti koju prikupe od članove, kako se ona troši, o zaposlenima u njihovim središnjicama i podružnicama i njihovim prosječnim plaćama, o plaćama i beneficijama sindikalnih čelnika, o tome koliko mandata i koliko dugo po svojim statutima mogu biti birani. Ni na pitanja o tome koliko članstva imaju među radnicima, privatnim poslodavcima i što kažu na komentare da su zaštićeniji od ličkih medvjeda i saborskih zastupnika. Ni riječi. Pad broja članova "Nadamo se da smo udovoljili vašoj znatiželji i na zadovoljavajući način odgovorili na vaša pitanja, pri čemu se još jednom zahvaljujemo na vašem iskazanom interesu za rad, organizaciju i djelovanje sindikalnih središnjica", napisali su nam Krešimir Sever i Mladen Novosel, čelnici NHS i SSSH. Članstvo im se u proteklih četvrt stoljeća drastično smanjilo. Kad smo zakoračili iz jedne države u drugu, iz jednog uređenja u ovo drugo, imali su članova koliko je bilo i zaposlenih, milijun i pol. Jasno, kako se mijenjala sindikalna scena, nestajala poduzeća i radna mjesta, tako se mijenjao i broj članova. Prema nekim procjenama, prije petnaestak godina sindikati su imali oko 800.000 članova, a u 2009. godini ukupan broj članova sindikata bio je 423.964, po jednim, a 452.664 po drugim izvorima. U 2013. godini 338.085. Taj posljednji broj službeni je podatak koji smo dobili od resornog ministarstva. To će reći da je u četiri godine broj članova sindikata pao od 86.000 pa naviše. Koliko ih je danas, ne znamo, novo prebrojavanje opet je počelo zbog zakona o reprezentativnosti, ali znamo da je u veljači ove godine nekad najveći sindikat, po broju članova, a danas drugi, SSSH, da bi zaustavio pad članstva i pojačao bazu, za te poslove imenovao koordinatore za učlanjivanje. Kako su sami napisali u svom glasilu Sindikalna akcija: - Prema dostupnim podacima, broj članova sindikata u razdoblju od 1990-ih godina do danas smanjio se za gotovo 50 posto. SSSH, sa svojim udruženim sindikatima, nije iznimka u tom globalnom trendu, a tome u prilog govori i činjenica da se broj članova sindikata udruženih u SSSH u razdoblju od 2000. do 2013. godine smanjio za 56,4 posto – vele u SSSH-u. Razloge tom prepolovljenom broju članova vide u rastu nezaposlenosti, posebno u područjima koja su bila izrazito sindikalno organizirana poput industrije, građevinarstva, dok zaposlenost raste u područjima koja nisu tradicionalno sindikalno organizirana, u financijama, osiguranju... Dodaju da je sve više atipičnih oblika rada i zapošljavanja radnika koje je teško sindikalno organizirati: sezonci, honorarci, radnici koji rade na određeno vrijeme... Šutnja o beneficijama Ako je to jedan od razloga, onda sindikatima i nije lako, jer 90 posto ljudi u ovoj zemlji koji dobiju posao, dobivaju ga na – određeno vrijeme. Ili, samo je svaki deseti ugovor o radu koji se sklopi u ovoj zemlji na neodređeno vrijeme. Rekli bismo da je i kriza koja je pomela više od stotinu tisuća radnih mjesta sigurno uzela danak u članstvu, ali i srozavanje standarda zaposlenih jer je mnogima jednostavno teško plaćati jedan posto od svoje bruto plaće za članarinu i sindikalnu zaštitu. Jedan posto od prosječne plaće je 78 kuna mjesečno za koje mogu djetetu kupiti kilogram kvalitetnijeg mesa. Sve su ružna lica naše svakidašnjice. O novcu sindikalni čelnici ne žele govoriti. Kako se i na što troši. Uobičajeno je da se od plaća članova za sindikat usteže jedan posto bruto plaće, pola tog novca ostaje na terenu, a polovina putuje u središnjice. Koliko pomažu članovima, kolike su im plaće, u sindikalnim središnjicama nisu spremni govoriti. Ni o eventualnim beneficijama čelnika. Proteklih godina pisalo se da su plaće sindikalnih čelnika od 8 tisuća do 14 tisuća kuna neto. Neki su današnji čelni ljudi, poput sindikalca Krešimira Severa, na čelu sindikata od osnutka 1999., Vilim Ribić također je jedan od dugovječnijih čelnika, kao i Ozren Matijašević, dok u SSSH-u češće mijenjaju čelnike. - Smatraju me redikulom jer se ne ustručavam nazvati stvari pravim imenom, jer uvijek se ide na to da se mora šutjeti i solidarizirati, a rezultat je to dok traje, nek traje, dok mi ne dočekamo mirovinu, a poslije toga kako bude, nije važno što će biti. Tako se ponašaju i političari. Na jednom našem skupu Krešimir Sever je rekao da se mjesečno od članarina ukupno prikupi od 20 do 23 milijuna kuna. Sindikat Preporod koji vodim ima 9000 članova i mjesečno prikupimo nešto manje od 200.000 kuna. Mi kao sindikalisti svima volimo docirati i pametovati. A imali bismo što pomesti u vlastitom dvorištu. Iz jednog sindikata ovršuju članove zbog sudskih sporova koje je sindikat poveo u njihovo ime ako odluče promijeniti sindikat. Priča je puno složenija kada bi se zapitalo kakvi su sindikalisti kao poslodavci, o čemu bi mogli pričati radnici koji su dobili otkaze od poslodavaca sindikalista. Što se strukture članstva tiče, u dvadesetak godina se mijenja na štetu realnog sektora, smanjuje se broj članova iz privatnog sektora. Gruba računica Sve nam ovo govori čelnik "Preporoda" Željko Stipić, koji kaže da je 20 godina sindikalno aktivan i da ne govori napamet. Uvjeren je da je dojam o sindikatima pozitivan samo zahvaljujući tome što se njima novinari ne bave kao političarima. Veli da je sindikat osnovao 1994. i nakon godina rada danas imaju 9000 članova, a broj ukupnog članstva u sindikatima izvan četiri sindikalne središnjice procjenjuje na od 50.000 do 70.000 ljudi. Tako bi se grubo moglo kazati da je oko 400 tisuća ljudi u nekom sindikatu. Ako je točan podatak o tome da se u zemlji mjesečno ubere oko 20 milijuna članarina, to je godišnje 240 milijuna kuna ili 32 milijuna eura. Ovo su samo grube računice, no ako je riječ i o manjoj svoti, nije zanemarivo. U zemlji gdje je radno mjesto premija, a rastežu se i u lipu analiziraju imovinske kartice političara, ma koliko oni bili nedodirljivi, ipak im se broje stanovi, kuće, auti i štednja na bankama, raspravlja o sukobima interesa i inim stvarima, dok se o sindikatima malo toga zna. I dosta su sindikati legalisti, nema im se što prigovoriti, oni svoja godišnja financijska izvješća mogu i ne moraju objaviti. No, koliko je onda moralno da raspravljaju o bilo kojoj privatnoj tvrtki osnovanoj privatnim kapitalom koja je dužna objaviti svoje financijske izvještaje, a nije ni za jednu investiciju ni otvoreno radno mjesto ni lipu dobila dragovoljnim članarinama ili iz proračuna? Stoga nije redikulozno zaključiti da se čini da je sindikalni čelnik posao koji je mnogo manje pod povećalom javnosti od saborskih zastupnika, ministara, premijera, predsjednika uprava. I da su, kako veli Stipić, zaštićeniji od ličkih medvjeda jer saborskim se zastupnicima svake četiri godine dogode neki izbori koji ih katapultiraju iz mekih fotelja.