ja zaključivanja ocjena na polugodištu.
Taj institut procjene znanja učenika ukinuo je 2012. godine tadašnji ministar Željko Jovanović, što je njegova zamjenica Marija Lugarić objasnila namjerom da se učiteljima i nastavnicima olakša rad u hipernormiranom školskom sustavu, premreženom administrativnim barijerama koje 'zagorčavaju rad i život, a u stvarnosti ne utječu na kvalitetu nastave'.
Pet godina kasnije, ministrica Blaženka Divjak predlaže mogućnost vraćanja zaključivanja ocjena na kraju prvoga polugodišta, uz iznimku prvašića koji ostaju pošteđeni zaključne ocjene do kraja školske godine.
'Postoje jasne naznake da predložena mjera nije polučila željene učinke, odnosno da donošenje te mjere nije cjelovito promišljeno, niti je bilo utemeljeno u praksi. Stoga, Ministarstvo predlaže mogućnost vraćanja zaključivanja ocjena na kraju prvoga polugodišta, a temeljem rezultata analitičkog pristupa i suglasja sa strukom, i prije svega u korist i na dobrobit djece, roditelja te svih dionika u sustavu', stoji u obrazloženju.
Nakon ishitrene najave o povratku zaključivanja ocjena već u tekućem polugodištu, ministrica Divjak najavila je da će tijekom javne rasprave, dakle u idućih mjesec dana, organizirati panel raspravu o temi ocjenjivanja na polugodištu.
'Osobno pak nisam emocionalno vezana ni uz koje od ta dva rješenja. Ali, rekla bih da poanta nije u tome hoće li biti ocjena na polugodištu...Daleko je važnije, a stalno mi to pišu i učitelji, da je bitno učenika pratiti i s njim razgovarati od njegova prvoga do posljednjega dana u školi i dati mu kvalitetne povratne informacije o njegovom napretku. Na brojčanu ocjenu smo mi pak naviknuti i zapravo ju očekuju i roditelji i učenici', kazala je Divjak.
Flego: Opisne ocjene u nižim razredima primjerenije su od numeričkih
Gvozden Flego, bivši ministar znanosti u vladi premijera Ivice Račana, kaže za tportal da je, za početak, užasno štetno i za nastavnike i za obrazovni sustav da se bilo koji dio školskog režima učenja mijenja svakih nekoliko godina.
'Svaka promjena bi morala biti detaljno pripremljena, obrazložena i donesena barem godinu dana prije njezine implementacije. Inače, čini mi se primjerenijim i opravdanijim u najnižim razredima osnovne škole davati opisne ocjene umjesto numeričkih, ali to predstavlja znatno opterećenje nastavnika koji nemaju 15 nego i po 30-ak učenika u razredu, a i komplicira stvari roditeljima, koji nisu svi baš učeni i u stanju razumjeti pisanu ocjenu djeteta', kaže Flego.
Po pitanju viših razreda, smatra da je ocjenjivanje na polugodištu svakako bolje rješenje od postojećeg, jer takva ocjena služi kao orijentir i učenicima i roditeljima. Flego podsjeća da su u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske na snazi bile i tzv. kvartalne ocjene, s kojima su se roditelji upoznavali na posebnim roditeljskim sastancima kako bi mogli kontinuirano pratiti rad svoje djece u školama. 'E-dnevnik to isto podnosi, sad je samo stvar dogovora. U svakom slučaju, što je češće ocjenjivanje, to je kontinuiraniji rad', zaključuje Flego.
Javno osporavano, a potiho odobravano
Željko Stipić, predsjednik Školskog sindikata Preporod i profesor hrvatskog jezika u Srednjoj školi Vrbovec, član je Povjerenstva koje je izradilo novo zakonsko rješenje. I on podržava povratak zaključivanja ocjena na polugodištu, ali upozorava da je izostalo bilo kakvo istraživanje po tom pitanju.
'Rješenje o ukidanju zaključivanja na polugodištu na snazi je pet godina; zanimljivo je da je od početka bilo javno osporavano, a potiho odobravano. Struka se na neki način podijelila, čemu je u velikoj mjeri kumovalo to što nije bilo nikakvog relevantnog istraživanja. Kao član Povjerenstva u više navrata tražio sam da nam se daju podaci temeljem istraživanja, kako bi izbjegli eventualnu novu pogrešku', objašnjava Stipić, dodajući da se to nije željelo prihvatiti.
U svakom slučaju, kaže Stipić, ima pregršt argumenata i za zaključivanje ocjena na polugodištu i protiv toga, čak i među učenicima.
'Znao sam pitati svoje učenike što oni misle o tome, no i oni su podijeljeni. Sve to ukazuje na to da ozbiljnim stvarima pristupamo na pomalo ishitren način. Trebali bi djelovati manje na temelju dojma, a više na temelju pouzdanih pokazatelja', upozorava Stipić, dodajući da europska iskustva pretežito govore u korist zaključivanja ocjena na polugodištu.
Kad nema zaključivanja, manje je i ocjena
U svom svakodnevnom radu u učionici, svjedok je tome da su učenici 'previše opušteni' znajući da se ocjene zaključuju samo na kraju školske godine.
'Gradivo se nagomila i vidimo da ima dosta kampanjskog učenja. Pa čak se i roditelji u prvom polugodištu manje zanimaju za rad svoje djece, manje dolaze na roditeljske sastanke. Osim toga, kad nema zaključivanja, manje je i ocjena, iako se to učiteljima i nastavnicima ne može zamjeriti kad znamo da su nastavni programi pretrpani. Ne radi se o tome da oni ne bi htjeli redovito provjeravati znanje svojih učenika, nego se radi o tome da oni to ne stignu, jer u konačnici žele realizirati ono što je programom predviđeno', objašnjava Stipić.
Upozorava na dodatni problem - činjenicu da prvo polugodište traje znatno kraće od drugog.
'Nije normalno da je jedno polugodište traje 14, a drugo 22 tjedna. Nema ni jednog razloga da se to ne ujednači i da ocjene ne budu stvaran pokazatelj polugodišnjeg znanja i postiguća učenika. Prvo polugodište trebalo bi završiti na polovici nastavne godine i tada bi bilo lakše i učenicima i nastavnicima', sugerira Stipić.
Smatra li on da je u međuvremenu, nakon uvođenja e-Dnevnika, potrošen argument o administrativnoj preopterećenosti učitelja kad je u pitanju ocjenjivanje?
'Točno je da su učitelji i nastavnici preopterećni administriranjem, ali kad bi ih krenuli rasterećivati, posljednje po čemu bi to trebalo napraviti je ocjenjivanje. Što se više govori o rasterećivanju učitelja, to se svatko novi na čelu resora potrudi nešto dodatno po tom pitanju uvesti. Recimo, zašto se u školama mora voditi evidencija radnog vremena na posebnim obrascima, kad ne možete niti jedan sat održati a da ga posebno ne upišete? Vjerujte, deseci milijuna obrazaca popunjavaju se potpuno nepotrebno i to nitko niti ne gleda - a takvih je nepotrebnih birokratskih operacija najmanje desetak', zaključuje Stipić.