Piše: Željko Stipić, 12.05.2020. Budala je onaj kojeg iz iste rupe zmija ugrize dvaput, onaj kojeg ista zmije iz iste rupe opet ugrize -  običan je idiot.  Slušajući ministra rada Josipa Aladrovića kako se sindikatima nudi suspenzija povećanja osnovice i triju materijalnih prava, nisam se mogao u mislima ne vratiti 10-ak godina unatrag i tadašnjeg pristanka  sindikata javnih službi na suspenziju  prethodno ugovorenog povećanja osnovice.  I tada i sada vlada je uvjeravala sindikate kako gospodarska kriza neće dugo trajati, te da će  osnovica će ubrzo biti vraćena na razinu prije krize. Kriza je, kao što znamo potrajala 8 godina, a osnovica je cijelo to vrijeme bila zamrznuta.  U međuvremenu su, dok su radnici u javnim službama ponizno čekali izlazak iz krize, plaće su malo-pomalo  rasle svuda naokolo, dijelili se bonusi, isplaćivale dividende.  Čak i nakon što je  kriza završila, vlast nije željela, upravo zbog ispunjavanja obveze o povećanju plaće,  priznati da se iz krize izašlo. Zbog toga , kao što je poznato, radnici iz javnog sektora pred sudovima vode sudske sporove. Također, kao što je poznato, radnici sporove uglavnom dobivaju.  Obje ove činjenice vlast uporno ignorira. Kada sam na konzultativnom sastanku Plenkovićeva trijumvirata zaduženog za sindikate  postavio pitanje  sudskih sporova, koji se vode zbog nepravilno isplaćene plaće u 2016. godini, nikakva  odgovora nije bilo. Umjesto da se ministri i sindikalisti potrude oko iznalaženja zadovoljavajućeg rješenja za problem duga koji je nastao naspram radnicima, predstavnici Vlade od sindikata  opetovano očekuju razumijevanje za situaciju u kojoj su se našle državne financije. Sindikatima se opet nude slatkorječiva obećanja garnirana zaključkom kako dogovor treba postići jer kriza ionako neće predugo trajati. Ministar Aladrović  ovih dana izjavljuje kako ćemo do kraja godine pobijediti koronakrizu, a samim time više neće biti razloga za stezanje kaiša među radnicima u javnom sektoru. Kako se ne želim spuštati na ministrovu razinu i baviti se Vladinim „dudama varalicama“, još jednom upozoravam na važnost rješenja spora oko duga koji je nastao prema radnicima u javnim službama. Ne samo zato, što naskoro nastupa zastara, te samim time više nema vremena za odugovlačenje, nego  ponajprije stoga što su trenutačni  napori Vlade bezizgledni, bez iznalaženja  rješenja za problem duga.  Kako se  svaki dogovor temelji na uzajamnom povjerenju dviju strana, ona strana koja je povjerenje prethodno izigrala mora drugu stranu uvjeriti da će se sada drugačije ponašati.  Znači, bez podmirenja duga koji je nastao prema radnicima, nema govora o novom angažmanu. Upravo zato što iz Vlade nema konkretnog prijedloga o tome kako riješiti pitanje duga, nema govora da bi članstvo pristalo na neke nove suspenzije.  Neće sindikati odbiti Vladin prijedlog zato što je javni sektor, kako bi to ministar Aladrović rekao,  „nema empatiju prema djelatnicima u privatnom sektoru“.   Prijedlog će biti odbijen jer sindikati ne vjeruju Vladi. A bez  „ resetiranja“ uzajamnog povjerenja među dvjema stranama,  iluzorno je od pregovora očekivati bilo što drugo osim fijaska.