Zahvaljujući ministrici Blaženki Divjak, unatrag nekoliko tjedana iz ekonomskog, medicinskog, poslovnog i tehničkog rječnika (optimizacija troškova, optimalizacija donjih ekstremiteta, optimalizacija kanalizacijskog sustava i optimalizacija robotiziranog zavarivanja) riječ optimizacija uvukla se i u pedagoški vokabular.
Ministrica je u Smjernicama, upućenim osnivačima škola, istaknula kako bi optimalna osnovna matična škola trebala imati između 300 i 500 učenika. Da bi što više matičnih škola imalo optimalan broj učenika, potrebno je promijeniti dosadašnji status škola s manje od 150 učenika, a njih je trenutačno 174 (71 matična škola ima manje od 100 učenika).
Kako se, barem za sada, ne ide prema gašenju škola nego prema promjeni njihova statusa, odnosno matične bi škole postale područne, te se ne bi se uštedjelo na tzv. materijalnim troškovima, nego na plaćama ravnatelja, tajnika i računovođa. Ako bi se, što je neizvedivo, otpustilo sve ravnatelje i sve tajnike i računovođe, godišnja ušteda iznosila bi oko 50-ak milijuna kuna iliti 0.30% izdvajanja za obrazovanje. Kako se radi zaista o minimalnim uštedama koje će ipak imati neke negativne posljedice (npr. napuštanje sela i iseljavanje), samo od sebe se nameće pitanje što stoji iza najnovije ministričine inicijative?
Zašto ministrica ide s najavom koja će dodatno pridonijeti njezinoj nepopularnosti, a na čiju provedbu u konačnici ionako ne može utjecati jer odluku, čak i ako bi se radilo samo o statusnoj promjeni, mogu donijeti jedino osnivači? Radi se o još jednom umjetno stvorenom problemu, „izmišljenom“ kako bi se pažnja skrenula s nekog od stvarnih problema. Npr. od problema nepripremljenosti Škole za život i sve očitijeg nezadovoljstva učitelja i nastavnika onim u što ih se nespremne gura od rujna.
Kada bi vladajućima stvarno bilo stalo do racionalnijeg korištenja proračunskih sredstava, uštede bi pokušali ostvariti tamo gdje neracionalnosti svakojakih ima napretek i gdje se štednja ne bi mjerila promilima nego, neki tvrde, čak i dvoznamenkastim postocima. Tako bi se npr. optimizacijom lokalne uprave moglo promijeniti status ili čak ukinuti značajan broj od 428 općina. Njih 376 od ukupno ima manje od 5 tisuća stanovnika. Čak 6 općina ima manje stanovnika nego ministričina optimalna škola (500).
Potencijalna ušteda od zatvaranja samo dijela minijaturnih općina, ostvarena kroz plaće i hladni pogon, barem bi desetorostruko premašivala uštedu ostvarenu preslagivanjem osnovnih škola. Iako i letimičan pogled na Google nudi solidan uvid u brojne dosadašnje najave o zatvaranju malih škola, najnovija Divjakičina najava mnoge je na terenu ipak zabrinula. Razumljivo zabrinutih je najviše iz Slavonije i Dalmacije jer, npr. U Splitsko dalmatinskoj županiji 22, a u Vukovarsko srijemskoj 16 osnovnih škola ima manje od 150 učenika.
Svima zabrinutima, a da ne iscrpljujem i njih i sebe, odgovaram, prebacujući sve na politički teren, kako od toga neće biti ništa jer oni koji bi to možda i pokušali – nemaju snage, a onima koji imaju moć, nedostaje želja. Osim toga, i jednima i drugima, slijede izbori, prvo briselski potom predsjednički. Preslagivanjem, a osobito ukidanjem, malih škola, uostalom kao i minijaturnih općina, vladajući bi se zamjerili svojim glasačima. A u Hrvatskoj još uvijek nema te stranke, a da ima kakve-takve izglede za osvajanje vlasti, kojoj bi zajednički interes bio ispred ostanka na vlasti.
OPTIMIZIRATI LOKALNU UPRAVU, A NE ŠKOLE!
Radi se o još jednom umjetno stvorenom problemu, „izmišljenom“ kako bi se pažnja skrenula s nekog od stvarnih problema. Npr. od problema nepripremljenosti Škole za život i sve očitijeg nezadovoljstva učitelja i nastavnika onim u što ih se nespremne gura od rujna
Piše: Željko Stipić
Objavio portal Promise, 26.04.2019.
Zahvaljujući ministrici Blaženki Divjak, unatrag nekoliko tjedana iz ekonomskog, medicinskog, poslovnog i tehničkog rječnika (optimizacija troškova, optimalizacija donjih ekstremiteta, optimalizacija kanalizacijskog sustava i optimalizacija robotiziranog zavarivanja) riječ optimizacija uvukla se i u pedagoški vokabular.
Ministrica je u Smjernicama, upućenim osnivačima škola, istaknula kako bi optimalna osnovna matična škola trebala imati između 300 i 500 učenika. Da bi što više matičnih škola imalo optimalan broj učenika, potrebno je promijeniti dosadašnji status škola s manje od 150 učenika, a njih je trenutačno 174 (71 matična škola ima manje od 100 učenika).
Kako se, barem za sada, ne ide prema gašenju škola nego prema promjeni njihova statusa, odnosno matične bi škole postale područne, te se ne bi se uštedjelo na tzv. materijalnim troškovima, nego na plaćama ravnatelja, tajnika i računovođa. Ako bi se, što je neizvedivo, otpustilo sve ravnatelje i sve tajnike i računovođe, godišnja ušteda iznosila bi oko 50-ak milijuna kuna iliti 0.30% izdvajanja za obrazovanje. Kako se radi zaista o minimalnim uštedama koje će ipak imati neke negativne posljedice (npr. napuštanje sela i iseljavanje), samo od sebe se nameće pitanje što stoji iza najnovije ministričine inicijative?
Zašto ministrica ide s najavom koja će dodatno pridonijeti njezinoj nepopularnosti, a na čiju provedbu u konačnici ionako ne može utjecati jer odluku, čak i ako bi se radilo samo o statusnoj promjeni, mogu donijeti jedino osnivači? Radi se o još jednom umjetno stvorenom problemu, „izmišljenom“ kako bi se pažnja skrenula s nekog od stvarnih problema. Npr. od problema nepripremljenosti Škole za život i sve očitijeg nezadovoljstva učitelja i nastavnika onim u što ih se nespremne gura od rujna.
Kada bi vladajućima stvarno bilo stalo do racionalnijeg korištenja proračunskih sredstava, uštede bi pokušali ostvariti tamo gdje neracionalnosti svakojakih ima napretek i gdje se štednja ne bi mjerila promilima nego, neki tvrde, čak i dvoznamenkastim postocima. Tako bi se npr. optimizacijom lokalne uprave moglo promijeniti status ili čak ukinuti značajan broj od 428 općina. Njih 376 od ukupno ima manje od 5 tisuća stanovnika. Čak 6 općina ima manje stanovnika nego ministričina optimalna škola (500).
Potencijalna ušteda od zatvaranja samo dijela minijaturnih općina, ostvarena kroz plaće i hladni pogon, barem bi desetorostruko premašivala uštedu ostvarenu preslagivanjem osnovnih škola. Iako i letimičan pogled na Google nudi solidan uvid u brojne dosadašnje najave o zatvaranju malih škola, najnovija Divjakičina najava mnoge je na terenu ipak zabrinula. Razumljivo zabrinutih je najviše iz Slavonije i Dalmacije jer, npr. U Splitsko dalmatinskoj županiji 22, a u Vukovarsko srijemskoj 16 osnovnih škola ima manje od 150 učenika.
Svima zabrinutima, a da ne iscrpljujem i njih i sebe, odgovaram, prebacujući sve na politički teren, kako od toga neće biti ništa jer oni koji bi to možda i pokušali – nemaju snage, a onima koji imaju moć, nedostaje želja. Osim toga, i jednima i drugima, slijede izbori, prvo briselski potom predsjednički. Preslagivanjem, a osobito ukidanjem, malih škola, uostalom kao i minijaturnih općina, vladajući bi se zamjerili svojim glasačima. A u Hrvatskoj još uvijek nema te stranke, a da ima kakve-takve izglede za osvajanje vlasti, kojoj bi zajednički interes bio ispred ostanka na vlasti.
Zahvaljujući ministrici Blaženki Divjak, unatrag nekoliko tjedana iz ekonomskog, medicinskog, poslovnog i tehničkog rječnika (optimizacija troškova, optimalizacija donjih ekstremiteta, optimalizacija kanalizacijskog sustava i optimalizacija robotiziranog zavarivanja) riječ optimizacija uvukla se i u pedagoški vokabular.
Ministrica je u Smjernicama, upućenim osnivačima škola, istaknula kako bi optimalna osnovna matična škola trebala imati između 300 i 500 učenika. Da bi što više matičnih škola imalo optimalan broj učenika, potrebno je promijeniti dosadašnji status škola s manje od 150 učenika, a njih je trenutačno 174 (71 matična škola ima manje od 100 učenika).
Kako se, barem za sada, ne ide prema gašenju škola nego prema promjeni njihova statusa, odnosno matične bi škole postale područne, te se ne bi se uštedjelo na tzv. materijalnim troškovima, nego na plaćama ravnatelja, tajnika i računovođa. Ako bi se, što je neizvedivo, otpustilo sve ravnatelje i sve tajnike i računovođe, godišnja ušteda iznosila bi oko 50-ak milijuna kuna iliti 0.30% izdvajanja za obrazovanje. Kako se radi zaista o minimalnim uštedama koje će ipak imati neke negativne posljedice (npr. napuštanje sela i iseljavanje), samo od sebe se nameće pitanje što stoji iza najnovije ministričine inicijative?
Zašto ministrica ide s najavom koja će dodatno pridonijeti njezinoj nepopularnosti, a na čiju provedbu u konačnici ionako ne može utjecati jer odluku, čak i ako bi se radilo samo o statusnoj promjeni, mogu donijeti jedino osnivači? Radi se o još jednom umjetno stvorenom problemu, „izmišljenom“ kako bi se pažnja skrenula s nekog od stvarnih problema. Npr. od problema nepripremljenosti Škole za život i sve očitijeg nezadovoljstva učitelja i nastavnika onim u što ih se nespremne gura od rujna.
Kada bi vladajućima stvarno bilo stalo do racionalnijeg korištenja proračunskih sredstava, uštede bi pokušali ostvariti tamo gdje neracionalnosti svakojakih ima napretek i gdje se štednja ne bi mjerila promilima nego, neki tvrde, čak i dvoznamenkastim postocima. Tako bi se npr. optimizacijom lokalne uprave moglo promijeniti status ili čak ukinuti značajan broj od 428 općina. Njih 376 od ukupno ima manje od 5 tisuća stanovnika. Čak 6 općina ima manje stanovnika nego ministričina optimalna škola (500).
Potencijalna ušteda od zatvaranja samo dijela minijaturnih općina, ostvarena kroz plaće i hladni pogon, barem bi desetorostruko premašivala uštedu ostvarenu preslagivanjem osnovnih škola. Iako i letimičan pogled na Google nudi solidan uvid u brojne dosadašnje najave o zatvaranju malih škola, najnovija Divjakičina najava mnoge je na terenu ipak zabrinula. Razumljivo zabrinutih je najviše iz Slavonije i Dalmacije jer, npr. U Splitsko dalmatinskoj županiji 22, a u Vukovarsko srijemskoj 16 osnovnih škola ima manje od 150 učenika.
Svima zabrinutima, a da ne iscrpljujem i njih i sebe, odgovaram, prebacujući sve na politički teren, kako od toga neće biti ništa jer oni koji bi to možda i pokušali – nemaju snage, a onima koji imaju moć, nedostaje želja. Osim toga, i jednima i drugima, slijede izbori, prvo briselski potom predsjednički. Preslagivanjem, a osobito ukidanjem, malih škola, uostalom kao i minijaturnih općina, vladajući bi se zamjerili svojim glasačima. A u Hrvatskoj još uvijek nema te stranke, a da ima kakve-takve izglede za osvajanje vlasti, kojoj bi zajednički interes bio ispred ostanka na vlasti.