Piše: Žukov 18.04.2020. Aktualne okolnosti, kao i one koje nam predstoje, sjetile su me kako sam, ne tako davno, čekao na red u automehaničarskoj radnji. Kad je tipu ispred mene mehaničar izdao račun, ovaj plane bijesom veoma velikim i provali – što je ovo; za dvadeset minuta čačkanja pod haubom pitaš me dvije i nešto (ne sjećam se više u lipu) tisuće kuna?! Mehaničar mu mirno odvrati – prijatelju, ne plaćaš ti moj rad, nego znanje potrebno da ti popravim auto. Ako ti imaš to znanje vozi ga doma, popravi ga sam, pa nećeš platiti ništa. I dakako, bio je isplaćen, jednako kao što će se uredno naplatiti vodoinstalater koji vam sredi sudoper koji curi, alu-majstor koji vam zamijeni vrata koja slabo dihtaju ili odvjetnik koji vam vodi parnicu. Stvar je jednostavna – ljudi imaju znanje koje vi nemate, a znanje se, dakako, plaća. Zašto onda, pitate se zdvojni, isto ne vrijedi i za one koji to znanje prenose, koji obrazuju buduće mehaničare, odvjetnike, liječnike, za one koji su stup svakog normalnog društva – učitelje? Zašto upravo vama ova država redovito pljune u lice i posegne u džep na prvu naznaku bilo kakve krize? Sasvim je normalno i ljudski platiti i biti zahvalan onome kome povjeravamo svoj auto ili sudoper, ali kad poštenu plaću i primjeren tretman traže oni kojima povjeravamo svoju djecu onda se prvo naše ministarstvo (ovo “naše” shvatite kao ironiju), a potom i cijela Vlada zagrcne i stane meškoljiti?! Zašto, pitate se i dalje naivno vjerujući kako je država svima majka, a nikome maćeha, teret krize iz koje će neokrznuti izaći samo arapski šeici, ruski oligarsi i hrvatski biskupi među prvima u javnom sektoru mora podnijeti ionako najpotplaćeniji segment tog sektora? Nema tu naročitog otajstva ni mistike, ako imate snage pogledati istini u oči – živimo u društvu koje osjeća duboku averziju spram obrazovanja i intelekta uopće i ne ustručava se u svakoj prilici to i pokazati. Pobogu, od zemlje u kojoj jedan Crnoja može postati ministar, od Vlade čijim ministrima ugrozu predstavlja standardni hrvatski književni jezik očekujete razumijevanje za školstvo?! Od ljudi koji 43 milijuna vaših kuna pošalju mostarskoj bolnici, a sutradan režu plaće liječnicima i sestrama u Hrvatskoj očekujete normalne i razumne odluke?! Od vlasti koja pod okriljem pandemije uvodi robovlasništvo, pomaže privatni kapital javnim novcem, sanira vašim novcem banke da bi ih kasnije pustila s lanca na vas tražite brigu za učitelje? Ne, dragi moji, vrijeme je da napokon progledate – država, barem hrvatska, nije tu zbog vas. Ako već govorimo o rezovima i štednji, onda treba naglasiti ono što zna svaki brucoš ekonomije – štedi se onda kad se ima, ne onda kad se nema. Rezati i čerečiti u ovakvoj situaciji isto je kao kad biste slabokrvnog, da ne kažem anemičnog pacijenta stavili na strogu dijetu ili mu puštali krv, a hrvatski obrazovni sustav upravo je takav anemični pacijent. Postavljam pitanje – nije li se na prosvjeti već dovoljno uštedjelo, od ukidanja smjenskog rada, prijevoza na posao, struje, vode i hladnog pogona u školama? Gdje su u toj priči općine i županije, kojima se već 30 godina traži smisao postojanja? Gdje su 6 plus 6 dodaci za dužnosnike? Ako se štedi na medicinarima tako da im se umjesto isplate prekovremenih sati daju slobodni dani, zašto se nosiocima povlaštenih mirovina umjesto povlaštenih mirovina ne daju slobodni dani? Ako je o rezovima riječ, gdje je tu “naše” ministarstvo? Resorna ministrica ovih je dana sveprisutna, neizbježna poput usuda, hvaleći po medijima “reformu” i online nastavu, čitaj, sebe (nisam siguran ima li sposobnost bilokacije ili samo dobru metlu); jeste li čuli ijednu njenu rečenicu kojom bi se zauzela za učitelje i nastavnike? Ministrice draga, “reforma” nije mrtva, samo tako zaudara; ne može se više ignorirati smrad truleži, oportunizma i zadah lažnog prosvjetarskog aktivizma! Ministrice, ako radimo, kako kažete, odličan posao, ako je online nastava uspjela u potpunosti, ako učitelji imaju debelo povećan opseg posla, ako zemlje EU stoje u redu kako bi prepisali naša rješenja, zašto nam onda smanjujete plaću? Ministrice, neću Vas pitati zašto tako otvoreno omalovažavate i mrzite ljude kojima ministrirate jer političari niti vole niti mrze; interesi, a ne osjećaji njihovo su pogonsko gorivo. Zato ću preformulirati pitanje – zašto vam interes nije materijalni položaj ljudi od kojih toliko očekujete? I ministrice, otvoreno ću Vam reći – niti tražim niti molim išta od Vas. Ja nisam birao da se rodim; bila je to stvar tuđe volje. Ja neću birati kad ću umrijeti; stvar je Božje volje. Ali ja biram što ću s vremenom koje mi je dano i kako ću proživjeti život, a na koljenima neću! Ne molim nego inzistiram da moje kolege i mene platite onako kako znanje treba biti plaćeno, kako se plaća profesionalce ili barem onako kako ste platili svoje mentore s loomena i tvorce metodičkih priručnika. I da, još otvorenije ću Vam reći i ovo – savršeno me ne zanima što Vi ili oni kojima je redovito pljuvanje po učiteljima biološki minimum mislite o tom zahtjevu – plati me koliko vrijedim i misli što hoćeš.   Predizborno je vrijeme, ministrice; nemojte da se jedan mandat pamti po stihovima Panonskog mornara:

  “Odlazi cirkus, za sve je bolje tako mnogi su predstavu shvatili do sad nove pajace će masa naći lako jer novi cirkus će doći u naš grad”…