Piše: Ivan Plantić Uistinu, ne znam što bi, nakon svega čemu smo svjedočili od časa kad je zagorski pater patriae, mitski Japa, vođen Providnošću i pomazan Njenom kaptolskom ekspoziturom, oživotvorio tisućljetni san Hrvata o dvjesto bogatih obitelji, nakon pojava naspram kojih se i srednjoazijske orijentalne despocije čine kao prave oaze vladavine prava, nakon vođenja ovog društva i napose obrazovnog sustava u „A je to!“ maniri, što bi to uopće više moglo iznenaditi ikoga tko je u prosvjetarskom sektoru dočekao barem jednu jubilarnu nagradu?! Napose ako se usud poigrao vama toliko da ste pravo na nju ostvarili 2013. godine! Osim, razumije se, najnevjerojatnije od svih solucija – da hrvatski sudovi odluče da vam se ona mora isplatiti u punom iznosu. Međutim, koliko je povjerenje u hrvatsko pravosuđe, prije bi čovjek presudio sam sebi; radi se o sustavu u kojem su čestiti i bogobojazni pojedinci koji uzurpiraju medijski prostor svako toliko pretplaćeni na optužnice samo kako bi se održao privid pravne države (kasnije redovito dižu pinku na konto duševnih boli, što uopće ne čudi budući da njihovi postupci i djeluju kao ponašanje duševnih bolesnika, op. a.). Logična posljedica opisanog stanja jest otužna činjenica kako je u nas, na razliku od civiliziranog svijeta, talog redovito na vrhu. I tako, polako, kao društvo postajemo sve više nalik na zajebn…pardon, zajednicu. Onu prvobitnu. U takovim okolnostima, postavljam iznova pitanje s početka – što nas to više uopće može iznenaditi? Kako odgajati mladost po školama i pripremati ih za život u situaciji kad su sve odgojno – obrazovne komponente koje im škola usađuje karikaturalno neproporcionalne realnosti koja ih okružuje? Djeca su prije svega refleksija nas samih, ogledalo društva, istog onog koje se licemjerno klanja „vrijednostima“ od kojih se pristojnom čovjeku želudac okreće poput perilice u fazi centrifuge. Kakvi su to, molim vas, hohštaplerski običaji da država učenicima sufinancira prijevoz do škole; da se u staračkim domovima svaki dan služi ručak i pritom još svaka baba može uzeti kruha koliko joj se hoće?! Istovremeno, nezahvalna rulja rogobori kad se jedva uspije skucati četvrt milijuna kuna da bi se izradio portret predsjednika Sabora (samo netko tko istinski ne voli ovu zemlju može ne vidjeti potrebu da se takvo nešto ovjekovječi) ili promijenila fasada na zgradi tog hrama demokracije u Hrvata. Pritom činjenica da fasadi ne štete toliko atmosferilije izvana koliko trulež iznutra, naravno, uopće nije bitna. I to nas, jasno, nimalo ne iznenađuje. Navedeni raskorak  između onog što se poučava u školama i onog što stvarni život jest, trebala je, između ostalog, izbalansirati kurikularna reforma. Trebala, kažem, jer priča o reformi školstva zapravo je priča o opozvanoj Vladi i njenom viđenju obrazovnog sustava. Iako se na prvu ne čini tako, utjecaj bivše Vlade na školstvo itekako valja analizirati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog izbora koji se bliže početkom nove školske godine. Politički analitičari kao temeljni preduvjet uspješnosti svake Vlade obično navode njenu stabilnost – stabilniji je bio trajekt na osam bofora nego Vlada koju je vodio stečajni upravitelj hrvatske stejt. Kad se svemu pribroje kadrovska i svjetonazorska rješenja, rezultat je upravo onakav kakav je jedino i mogao biti – nikakav! Iako, bilo je u početku i dežurnih optimista. Sjećam se vatrene rasprave koju sam vodio s jednim  učenim kolegom desne orijentacije, a koji je u utjecaju lijeve Vlade na obrazovanje, uvođenju zdravstvenog i građanskog odgoja i uopće u smjeru kojim je bila trasirana kurikularna reforma vidio pouzdan znak Apokalipse i dolaska Nečastivog osobno: -Kolega, jako je dobro da su naši sad gore. Pogotovo što je novi ministar bivši rektor koji vjeruje u Božje stvaranje svijeta; oni će sad jamačno urediti kurikulum, naročito povijesti. Ti znaš koliko je to bitno! -Znam, znam. Povijesna istina se pred njim razmiče kao Crveno more pred Mojsijem. Uostalom, njima i jest jedino bitna 45. i 91. Kolega, mi ne želimo samo da nam djeca znaju povijest, već i da žive u njoj! -Idi, molim te. Gdje si ti bio 91.? -U šestom razredu. Danas radim u šestom razredu, i vidim koliko je reforma toj djeci potrebna. Bereš? -Upravo zato su potrebni ovakvi ljudi, koji poznaju materiju …Poznaju oni materiju, bolje nego Ilčić molitvenik. Zato i jesam skeptičan. -Pa upravo on će… -Say no more! Fala, đenja… Ne, nije me iznenadilo da obrazovani ljudi ne vide dalje od vlastita nosa. Pogotovo me nije iznenadilo to što je svih šest mjeseci mandata tehničke Vlade provedba kurikularne reforme sustavno bila kočena, što entuzijasti koji su je iznijeli nisu bili adekvatno plaćeni, što je kakav – takav interes pokazivan samo za nametanje revizionističkih povijesnih shvaćanja, što je u pokušaju ovladavanja provedbom reforme bilo više politike nego u Glasu Koncila, umjesto da se pustilo ljude da odrade svoj posao i da im se pružila potrebna podrška. Ono što me jest iznenadilo je činjenica kako je ova Vlada uspjela nešto što još nijedna u Hrvatskoj nije – zbog obrazovanja masovno izvesti ljude na ulice! Iako je prosvjed nekoliko desetaka tisuća Hrvata, koji su tradicionalno neskloni prosvjedovati igdje osim na vlastitom kauču, Vlada nazvala feštom čekača tramvaja, to je bio njen najveći uspjeh u obrazovnom sustavu. I to dovoljno govori zašto je reforma bila osuđena na propast.  Kad obrazovna politika u Hrvata ne bi bila ideološki obojena, i kad bi se obrazovanje željelo modernizirati, a djeci objasniti prilike koje ih okružuju, onda bi u udžbenicima povijesti, primjerice, umjesto teorije socijalizma stajala ona druga poznata Marxova deviza: „Ja sam, doduše, ružan, ali mogu kupiti najljepšu djevojku!“ Kud ćeš bolje aktualizacije današnjeg društva, i primjerenije korelacije i zdravstvenog i građanskog odgoja, i poduzetništva?! Brzo bi klinci skopčali zašto je u Hrvatskoj crno bijelo, a sve drugo uglavnom crno, zašto je popularnije otići nego ostati, i zašto diplomske radove pišu likovi koji misle da su Silić i Anić pakleni dvojac iz Real Madrida! Namjesto tog, tehnička Vlada na usta ministrice rada poručuje kako imamo previše visokoobrazovanih, i hvata se u koštac sa starom dilemom – je li učenicima u životu važnije znati sve o cijepanju atoma, ili je važnije znati popraviti getribu od FAP – a?! Propast reforme obrazovanja nije jedini biser Vlade na odlasku. U samo šest mjeseci ostvareni su i drugi mitski rezultati – štednja na prijevozu srednjoškolaca (odustalo se pod pritiskom javnosti), neisplata stipendija socijalno ugroženim studentima (šator je pripomogao iznalaženju sredstava), tužba znanstvene zajednice protiv pomoćnika ministra zbog nepovlačenja sredstava iz EU (ishod teško prognozirati), ili pak izmjene Zakona o sportu po narudžbi gospodara nacionalnog nogometa, poznatog mecene, luštrišimuša i nabijača (nema pomoći). Posebna je priča isplata ovogodišnjeg regresa. Prosvjetarska banda ne samo da tri mjeseca planduje, već traže da im se to i plati, pozivajući se pritom na tamo neki KU! Nikako da shvate da su K15 i slične bedastoće relikt mračne prošlosti. Još se, pazite, molim vas, bune što im je ta stavka isplaćena s mjesec dana zakašnjenja; neki spominju i neke kamate koje u sličnim slučajevima naplaćuju banke, FINA & comp. Kao da još nisu naučili da u Hrvatskoj zakoni postoje zato da bi ih se pridržavali slabiji. Šalu nastranu, vladajući ni taj, relativno jednostavan posao nisu mogli odraditi kako treba – ceh su platili kolegice i kolege pod ovrhom! Što nas  tek čeka na početku nove školske godine? Odmah u rujnu čekaju nas izbori, a nije nevažno tko će, i hoće li, nastaviti rad na reformi sustava, s kime će sindikati pregovarati o novim kolektivnim ugovorima, hoće li se isplatiti božićnice, što je sa zaključivanjem ocjena na polugodištu…Jedna od dvije vodeće hrvatske stranke, ona koja je ukidala regrese i božićnice, smanjivala naknade za prijevoz i na slične načine blagodejstvovala na obrazovni sustav, sad obrazovanje stavlja u centar svoje kampanje. Druga od dvije vodeće hrvatske stranke ne trudi se obrazovanje ni spomenuti, što uopće ne čudi obzirom na profil njihova biračkog tijela. Obrazovanju dosta pažnje pridaje Pametno, no da pametno ima ikakve šanse u Hrvata, na biralištima bi se ponašali po principu – živilo pametno, doli blesavo! Teško da ćemo biti iznenađeni, jer – gdje asfalt prestaje, počinje hrvatska politička elita, barem ona vladajuća. Ne treba smetnuti s uma da glasačko pravo uživaju i oni bez škole, bez zuba, bez poreznih kartica i prebivališta; glasuje biračko tijelo u zemlji i u dijaspori (iako i u dijaspori ima solidan broj glasača koji su u zemlji). Usto, hrvatska svijest je kao borgovska – razum je nebitan, otpor je uzaludan… Ništa nas više ne može iznenaditi! A, po svemu sudeći – i neće!