Marijana Cvrtila/Slobodna Dalmacija
Bit će to puno zanimljivije štivo – malo klasika, a onda red Harryja Pottera i Hobita, poslije koji Štulićev i Arsenov stih, pa mrska lektira i čitanje prestaju biti bauk većini učenika. Ili barem onima koji imaju ili će imati sreću da do omiljenih novih naslova dođu u svojim školskim knjižnicama.
Ostali, a njih je većina, pogotovo oni u manjima sredinama u kojima nema javnih knjižnica, morat će se, kao i dosad, s nastavnicima i školskim knjižničarima dovijati kako pribaviti željeni lektirni naslov.
Nakon što su tvorci kurikularne reforme objavili kako su u novi popis lektire, s ukupno oko 400 naslova u osnovnim i srednjim školama, ubacili i popularna djela nastala nakon 2006. godine, (stručna) javnost se podijelila.
Ponajviše stoga što nijedan lektirni naslov više neće biti obvezan, nego će iz bazena preporučenih knjiga za lektiru nastavnici i učenici birati između šest i osam naslova koje će pročitati tijekom školske godine.
Porazni podaci
– Znate li vi da naša školska knjižnica punih pet godina nije dobila ni jedan jedini novi naslov? Nemamo dovoljno primjeraka ni sadašnje obvezne lektire, baš me zanima tko će i kada osigurati novac za nove preporučene knjige – javila se profesorica jedne slavonske gimnazije.
Upravo taj poziv inicirao je malo istraživanje koje je završilo poraznim podacima: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, iako je to njegova zakonska obveza, u opremanje školskih knjižnica obveznom lektirom i stručnom literaturom uložilo je u nekoliko zadnjih godina ravno – nula kuna.
Da budemo precizniji, prema podacima Hrvatske udruge školskih knjižničara (HUŠK), MZOS je 2008. godine jednostavno prestao s redovitom praksom financiranja nabave lektirnih naslova u školskim knjižnicama, koja je kako-tako (iznos otprilike deset kuna po učeniku) funkcionirala od 2003. do 2007.
Čak i kada su u proračunskim stavkama iskazivali iznose za tu namjenu, sredstva se nisu isplaćivala, sve dok HUŠK nije 2012. godine, nakon silnih pritisaka, uspio potaknuti tadašnjeg ministra obrazovanja Željka Jovanovića da amandmanom u državnom proračunu osigura za opremanje školskih knjižnica u toj godini 3,8 milijuna kuna, otprilike 7,5 kuna po učeniku. Od tada do danas, ponovno – ni lipe.
Svedeno na nulu
– Projekt besplatnih udžbenika umanjio je iznose na mnogim proračunskim pozicijama MZOS-a, a nabava lektire jedna je od rijetkih koja je svedena na nulu.
Dakle, i prije globalne financijske krize, koja je dobrodošao izgovor za sve propuste i probleme, nije bilo sustavne brige o školskim knjižnicama, a sve se to, uz tu jednu iznimku, nastavilo do danas – objašnjava Vanja Jurilj, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara, koja se sprema ovih dana o tome problemu izvijestiti i ministra Predraga Šustara.
Naime, iako su zakonski osnivači škola županije, gradovi i općine, što znači da je formalno u njihovoj domeni i financiranje opremanja školskih knjižnica kao materijalni trošak, Ministarstvo se ne bi smjelo ponašati u maniri “brigo moja prijeđi na drugoga”. Zakon o odgoju i obrazovanju u članku 142., naime, predviđa da se nabava lektire sufinancira i iz državnog proračuna.
– U gradu Zagrebu se uvođenjem besplatnih udžbenika financijska potpora školskim knjižnicima i školama istopila. Ne možete školi od 500 učenika dati 1200 kuna godišnje za nabavu knjižne građe.
Kada je u Zagrebu ovako, možemo misliti što se događa u manjim sredinama – kaže Jurilj, koja upozorava da su danas fundusi školskih knjižnica prepušteni volji lokalne vlasti i ignoriranju Ministarstva, što nas ponovno dovodi do nejednakih uvjeta školovanja djece u Hrvatskoj.
Utrka za popustima
Što ako imate dva primjerka obveznog lektirnog naslova u školskoj knjižnici, a djeci je ta knjiga prijeko potrebna za državnu maturu? Umnožavanje i kopiranje strogo je zabranjeno. Morate biti čarobnjaci, pa se snalazite, na primjer međuknjižničnom posudbom na privatnoj osnovi – kazuje prof. Ivica Nikić, profesor hrvatskog jezika i knjižničar u osječkoj srednjoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.
Škola se snalazi i iz vlastitih sredstava, na primjer, iz školarina u kojima učenici participiraju s 500 kuna godišnje, pa je škola u mogućnosti osigurati 10 do 12 tisuća kuna za nabavu novih knjiga.
– Onda na Interliberu, pa kupujete na popustima – kaže profesor Nikić.
‘Jezgra na koju ni dragi Bog ne može utjecati’
Novi popis lektire, a pogotovo činjenica da su izbačeni neki naslovi, poput tekstova iz Biblije, Marulićeve “Judite” i Cervantesova “Don Quijotea”, uzburkao je duhove. Željko Stipić, profesor hrvatskog jezika i predsjednik školskog sindikata Preporod, kaže kako se djeci i nastavnicima može ostaviti na izbor dio lektirnih naslova, ali mora ostati obvezna lektirna jezgra “na koju ne može utjecati ni dragi Bog”.
– Ostavimo li otvoreni izbor, bojim se da ćemo imati gore stanje nego sad. Djeca će znati manje, a ne znači da će čitati više – kaže Stipić.
– Nije istina da djeca danas malo čitaju. Čitaju puno i vole knjigu, uzmemo li u obzir dostupnost naslova i društvene okolnosti. Istraživanja pokazuju da uspjeh učenika bitno ovisi o tome koliko koriste školsku knjižnicu – upozorava Vanja Jurilj.
Prikupljali smo novac sami
Kada već država neće, sva je briga o nabavi novih naslova ostavljena školama, spretnosti ravnatelja i voditelja školskih knjižnica, pa se nova građa nabavlja iz donacija, iz vlastitih sredstava škola, ali i džepova roditelja koji dobrovoljno izdvoje 10 do 20, katkad i više kuna, da bi škola koju pohađa njihovo dijete mogla kupiti pokoji obvezni naslov školske lektire.
Kako to izgleda, pokazala je krajem prošle godine Jelena Šaban, školska knjižničarka Osnovne škole u Novom Čiču pokraj Velike Gorice.
Nakon što je dovršena izgradnja nove zgrade njezine dotad područne škole i u sklopu nje nova knjižnica, imala je što vidjeti – sve novo, a police školske knjižnice potpuno prazne.
– Pitala sam ravnatelja kako ćemo nabaviti knjige, a on je rekao da ne vidi gdje osigurati sredstva. Matična škola Vukovina dvije-tri godine od osnivača nije dobila ništa za opremanje knjižnice, a nakon toga oko tri tisuće kuna.
Nismo mogli čekati čudo i pokrenula sam “crowdfunding”, oblik društvenog financiranja projekata. Bilo nam je potrebno pola milijuna kuna kako bismo samo knjižnicu opremili obveznim lektirnim naslovima – kazala je Jelena Šaban.
Snimila je video i pokrenula prikupljanje donacija, te su u dva mjeseca prikupili pet tisuća dolara i mnoštvo doniranih knjiga.
– No, ni to nije bilo dovoljno. Ni danas nemamo sve potrebne knjige. Na primjer, u šestom i sedmom razredu od osam-devet potrebnih obveznih lektirnih naslova u knjižnici imamo njih šest ili sedam. Najprije čita jedan dio razreda, pa onda drugi. Ne preostaje mi drugo nego i dalje tražiti sredstva. Novih naslova nema, ne znam kome da se obratim – kaže Jelena Šaban, školska knjižničarka u zemlji znanja ili onoj koja će to tek postati.
