Piše: Mateja Krsnik Odlučila sam se na pisanje ovog pisma Vama kao Sindikatu, predstavničkom tijelu učitelja zbog ove situacije s virusom Covid-19. Pišem Vam kao magistra primarnog obrazovanja koja radi u razrednoj nastavi. Posljednjih mjesec i pol dana, koliko traje cijela ova situacija, nezadovoljna sam razvojem događaja u školstvu. Naime, čini mi se kao da se školstvo polako, ali sigurno želi uništiti. Napisat ću i zašto. Uporno se donose neke odluke i upute, a mišljenje struke se ignorira. Moram biti iskrena, pitam se često jesu li ljudi koji donose takve odluke uopće ikada radili u školi. Znaju li kako izgleda radni dan, tjedan, mjesec pa čak i cijela godina jednog učitelja ili nastavnika? Iz izjava pojedinih ljudi koji bi trebali imati itekako puno saznanja i vlastitih primjera iz prakse, čini se da ne znaju. Jer da znaju ne bi izjavili da učitelj tjedno radi 16 sati. A pogotovo to ne bi izrekli sada. Osvrnut ću se posebno na razrednu nastavu. Iz prve ruke mogu reći da sada, u ovo vrijeme virusa, moj radni dan traje od 8 do 21 h. Trenutno predajem 2. razredu osnovne škole. Napomenut ću i istaknuti i ovo – imam razred romskih učenika. Nikada ne volim tako isticati nečiju nacionalnost, ali u ovom slučaju to je neophodno jer Vam želim napisati kako izgleda samo jedan moj radni dan nastave na daljinu. Krenut ću ispočetka. Najprije nam je rečeno da učenici trebaju pratiti nastavu na programu HRT 3. Uputila sam svoje učenike na taj program, rekavši im u koje vrijeme traje nastava za 2. razred osnovne škole. Kad sam i sama pogledala nekoliko puta tu nastavu, uvidjela sam da nastavni sadržaji nikako nisu prilagođeni mom razredu. I to iz više razloga. Moji učenici nisu izvorni govornici hrvatskoga jezika. Dakle, oni puno nastavnih jedinica nisu razumjeli zbog smanjenog vokabulara hrvatskog jezika. Na trećem programu nema nikakve prilagodbe za učenike inojezičare. Mnoge nastavne sadržaje već smo usvojili, a oni koji su im bili novi nisu bili preneseni takvim učenicima na adekvatan način. Preko nastavnih sadržaja se, usuđujem se reći, leti. Tablica množenja nikako nije prilagođena učenicima jer učenici ne mogu tolikom brzinom usvajati nastavne sadržaje. Ponavljam, govorim za učenike romske nacionalne manjine. Što se tiče komunikacije s učenicima, imam je s pojedinim učenicima. Naime, nekolicina učenika kod kuće nema ni telefon, a kamoli Internet. Internet nema nijedan moj učenik. Dakle, sva komunikacija temelji nam se putem telefona. U mjesec i pol dana s troje učenika nisam uspjela uspostaviti nikakav kontakt jer roditelji nemaju telefon. Informacije o tim učenicima dobivam putem romskih pomagačica, ali samo osnovne. Dobivam informacije jesu li učenici taj dan došli po zadatke koje im zadajem na web stranici škole, a zatim im romske pomagačice te zadatke printaju. Učenici k njima dolaze po zadatke. Takav smo model osmislili kao škola jer nažalost drugog načina nema. Kad s učenicima komuniciram preko telefona trudim se čim bolje objasniti im nove nastavne sadržaje. Vrlo je teško i zahtjevno. S obzirom na to da neki učenici slabije razumiju hrvatski jezik, dosta sadržaja tumačim i roditeljima kako bi ih oni objasnili djeci. Moram reći da čak i bolji učenici imaju poteškoće i svladavanju nekih nastavnih sadržaja dok na redovnoj nastavi u školi to nisam primijetila. S jednim učenikom provedem i do sat i trideset minuta dnevno. Naravno da ne stignem čuti sve učenike svaki dan, ali trudim se čim češće. Učenici su nezadovoljni, sami mi priznaju da im je teško i da neke zadatke odrađuju, a neke ne. Vrlo je teško komunicirati na takav način i oduzima izuzetno puno energije. Što se roditelja tiče, mnogi su me pitali već prije mjesec dana bi li se ipak nekako mogla održati nastava jer oni mnoge nastavne sadržaje djeci ne znaju objasniti. Ako uzmemo u obzir da mnogi roditelji mojih učenika imaju samo nekoliko razreda osnovne škole, a neki ni toliko, nije teško za shvatiti. Roditelji jedva čekaju povratak učenika u školske klupe, a djeca još i više. Skoro svaki put kad komuniciram s učenicima netko postavi pitanje: „Učiteljice, a kad ćemo se vratiti u školu?“ Neki se roditelji zaista trude pomoći svojoj djeci u usvajanju nastavnih sadržaja, ali teško uspijevaju. Pa se sve češće pitam koja je svrha ovakve nastave mojim učenicima. Od nastave gube jako puno, neki rade redovito, neki povremeno, a za neke nemam ni informacije o njihovom radu s obzirom na to da nemaju telefon. I onda čitam i slušam kako nastava na daljinu teče odlično. Nekome možda da, ali pita li se itko što s onom djecom koja nemaju idealne uvjete? Što s onom djecom koja nemaju nikakve uvjete? Stvarno se bojim da je za neke moje učenike ova nastavna godina propala. Znam koliko im je bilo na nastavi teško usvajati neke sadržaje, a sad ne želim ni misliti. Žao mi je jer se osjećam toliko nemoćno. Toliko bih im htjela pomoći, a ne mogu. Mnogi učenici žive u jako lošim uvjetima. Znam iz pouzdanih izvora. Žive u kućicama s jednom prostorijom u kojoj je i kuhinja i spavaća soba i kupaonica. I to su sretni oni koji imaju kupaonicu. A u toj ih je kućici šestero, sedmero ili više. Koje oni imaju uvjete za sudjelovanje u online nastavi? Zašto nitko ne misli i na takve učenike? Može li netko Ministarstvu poručiti da ne žive mnoga djeca u bajkama kakve oni prikazuju na televiziji i ostalim medijima? Evo, molim Vas da to učinite. Toj se djeci oduzima pravo na obrazovanje. Odgovarajući model za takve učenike nije pronađen. A čini mi se da ni neće biti. Još želim reći da online model nastave stvarno nije primjeren učenicima nižih razreda, a usuđujem se reći i viših. Ali u tu domenu ne želim ulaziti. Držat ću se onoga što znam iz iskustva. Učenici od 7 do 10 godina su premali da bi mogli sudjelovati u takvoj nastavi. Sreću imaju oni učenici čiji roditelji s njima uspijevaju kvalitetno raditi. Ali to nisu svi učenici. Ima puno učenika kojima nema tko pomoći. Ima učenika koji nemaju Internet. Ima učenika koji nemaju telefon. Ima učenika koji nemaju televizor. Ima ih, samo o njima nitko ne priča. Pričamo međusobno mi učitelji. A sad sam odlučila ovo napisati i Vama i zamoliti Vas da se zauzmete za takve učenike. Glas učitelja ne čuje se dovoljno. Ni ne želi ga se čuti. Za to nema sluha. Možda će netko čuti Vaš glas. Molim Vas za pomoć. Naši učenici nas trebaju. Nemojmo im sustavno oduzimati njihovo pravo na obrazovanje.