Ovo bi svakome moglo biti jasno: učitelji su tražili da im se plaće povećaju za šest posto, te da se primanja postepeno izjednače s primanjima visokoobrazovanih zaposlenika u javnim službama. Kancelar Plenković ih je na prvu odbio, cinično se zapitavši da zašto ne išću povećanje od sto posto, da bi se tjednima zatim, nakon neočekivano jedinstvenog štrajka u kojemu, zapravo, i nije bilo štrajkbrehera, svim zaposlenicima u javnim službama, pa tako i učiteljima, bile povećane za šest posto. Nakon ovog Vlada je donijela jedinstven zaključak da su učiteljski zahtjevi ispunjeni i da više nema razloga za štrajk. Stoga, ako se on nastavi, bit će smatran kao akt neradništva, društvenog parazitizma - kako se to nazivalo u Sovjetskom Savezu, te će učitelji iz svojih džepova nadoknađivati troškove svakoga dana svoga, od tog trenutka takozvanog štrajka. Kancelar i njegova Vlada ovakvim su postupkom pokazali da ih se ne boje. Da su protiv sebe imali ratne veterane ili fudbalske navijače jednoga od dva politički najmoćnija kluba u državi, ili da su protiv sebe imali huligane bilo koje vrste, iskustvo nam govori da bi postupili drukčije. Ovako, ne samo da nisu prihvatili temeljni učiteljski zahtjev, koji bi se mogao svesti na to da fakultetska diploma u prosvjeti ne vrijedi manje nego u policiji, zdravstvu ili, recimo, elektrodistribuciji, a o stupovima režima da i ne govorimo, te da ne spominjemo plaće u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, koje se dijele iz iste kese i blagajne kao i učiteljske plaće, nego se Vlada učiteljima narugala tako što je razliku u plaćama učinila još većom. Kako? Pa tako što će od sljedećeg mjeseca učiteljica iz osnovne škole u Zapruđu imati za još koju stotinu kuna nižu plaću od onog policijskog šefa koji je tamo gdje je ograničenje 50 vozio 165 kilometara na sat, jer njezinih šest posto donosi dramatično manje nego njegovih šest posto. Ono što kancelar Plenković ne shvaća, a što niti ne može shvatiti njegova potkapacitirana ministrica, jest da hrvatski učitelji (nastavnici, profesori… ali nazovimo ih samo učiteljima) nisu tražili ni šest, ni šezdeset, ni stotinu posto povećanja plaća, e da bi mogli kupiti više novih cipela, haljina i televizora, nego su tražili da se u javnim službama, precizno govoreći, ne plaćaju guzice, nego da se plaćaju glave. I još su tražili da kancelarom i njegovom Vladom ne vladaju strah i kalkuliranje tim od koga im prijeti veća opasnost i od koga mogu imati kratkoročne koristi, nego da Vladom vlada svijest o dugoročnim narodnim interesima. Dugoročno gledajući, učitelji su važniji od policajaca, čija se časna služba mjeri mjerilima dana, mjeseca i godine, ali i od liječnika, čija se časna služba mjeri mjerilima ljudskog života. Učiteljska se služba mjeri mjerilima zajednice, njezine žive povijesti, njezinih stoljeća. Samo će kriminalac i loš političar više držati do pendreka nego do papira i olovke.