REAGIRANJE
Potaknut publikacijom Europske komisije „Preporučeno godišnje trajanje podučavanja u obvezatnom obrazovanju“, novinar se Gojko Drljača u Jutarnjem listu (19. rujna 2017.) upregnuo opovrgnuti utemeljeni i općeprihvaćeni stav o preopterećenosti naših učenika. Ovisno o razredu koji pohađaju, naši osnovnoškolci provode u školi između 4 i 6, odnosno nerijetko i 7 sati dnevno. Da je tome tako svatko se može uvjeriti ako pred bilo koju osnovnu školu, koja radi u dvije smjene, navrati iza 19 sati. Godišnje je to između 700 i 1120 sati. Dakle, nikakvih, kako to navodi Drljača 473, 578, 604 ili 683 sata. S tim, važno je to istaknuti, da u spomenutom zaduženju nisu sati dopunske nastave i dodatnog rada, sat izvannastavnih aktivnosti i sat razrednika. Usporedbom stvarnih tjednih učeničkih zaduženja u Hrvatskoj i europskim zemljama sam od sebe se nameće zaključak o netočnosti informacije iznesene u tekstu i napose njegovu naslovu. Kao što bolesnici koji drže do vlastitoga zdravlja u delikatnoj situaciji traže „drugo mišljenje“ tako je novinar prije pisanja teksta o problematici koja mu nije bliska, trebao posegnuti još za nekim izvorom. U ovom slučaju od velike mu je pomoći mogao biti npr. Nastavni plan za provedbu Nastavnog programa (Narodne novine, 15. rujna 2006.). Prosječno minimalno poučavanje učenika u Europi na godišnjoj razini iznosi 734 sata, a u Hrvatskoj 888 sati, dakle čak 154 sata više, odnosno tek nešto manje sati manje nego u Nizozemskoj i Luksemburgu, zemljama koje se mogu pohvaliti s najvećim brojem sati podučavanja. I dok se s brojem sati poučavanja novinar upustio u nemoguću misiju dokazivanja nedokazivog, u slučaju učeničkog i nastavničkog beskrajnog odmaranja, novinar tek ponavlja jednu široko rasprostranjenu neistinu. Kao prvo novinar izjednačava učiteljski i učenički odmor što nikako ne odgovara istini. Možda će tako i biti jednoga dana kada nastavnici neće npr. provoditi ispite državne mature, održavati produžnu nastavu i popravne ispite, stručno se usavršavati i u nastavnim danima održavati sjednice učiteljskih vijeća, voditi djecu u školu u prirodi, na izlete, ekskurzije itd. Ljetni raspust naših učenika traje između 10 i 11 tjedana, kao i u otprilike trećini europskih zemalja. U drugoj trećini učenici se odmaraju između 12 i 13 tjedana, dok u trećoj trećini učenički odmor traje kraće nego u Hrvatskoj, odnosno 7 do 9 tjedana. Kamo sreće da se u svemu u ovoj zemlji možemo uspoređivati s Europom kao po pitanju „plandovanja“ naših učenika i njihovih učitelja. Iz potpuno promašene premise o „premalo nastave“ na kraju se teksta izvode površni zaključci o štetnim posljedicama „premalo nastave“ u našim školama, kao što su učenje pro forma, površan odnos na relaciji učitelj – učenici, prepuštenost učenika i roditelja samima sebi i izvanškolsko podučavanje (instrukcije). Iako sve navedene negativnosti stoje, njihovi su razlozi puno, puno složeniji. Negativnosti su posljedica svega onoga što bi se u najširem smislu moglo podvesti pod uvjete rada, od „pretrpanih“ nastavnih programa i neadekvatne opreme u kabinetima, preko neprimjerenog prostora za odvijanje obrazovnog procesa i kroničnog manjka novca za stručno usavršavanje učitelja, do adekvatne motiviranosti nastavnika kroz primjerenu plaću, materijalna prava i ostale uvjete rada. Za kraj tek samo jedan zaključak i jedna dvojba. Površan pristup ozbiljnim problemima, kao što su pitanje organizacije nastave, nikad ne donosi ništa dobro. Tekstovi sa sličnim sadržajima i zaključcima više su puta u ovoj zemlji prethodili ili smanjenju učiteljskih plaća ili dokidanju postojećih prava ili povećanju norme i sl. Bez obzira na netočnost informacija i napose zaključaka iznesenih u ovom tekstu, ne treba se zavaravati da u ovoj zemlji ne postoje i oni koji dijele autorove stavove. Nije ih srećom veliki broj, ali su, kako običavamo reći, dobro raspoređeni. Sve do najviših centra političke moći. Ostaje tek dvojba za kraj: Treba li nas više brinuti ono što u tekstu piše ili ono što se iza brda valja? 19.rujna 2017. Predsjednik Sindikata Preporod, Željko Stipić