Piše: Željko Stipić, 05.12.2020. „Testiranje antigenskim testovima u domovima za starije i zdravstvenim ustanovama počelo je već ranije, a sada se namjerava  testirati građane koji to žele i kojima će usluga biti besplatna, ali prvenstveno esencijalne radnike u važnoj infrastrukturi: nastavnike i učitelje u školama, policiju i pripadnike vojske.“  Unatoč tomu da  ovo nije izjava hrvatskog ministra zdravstva Vilija  Beroša, nego njegovog slovenskog kolege Tomaža Gantara,  trnci su me prošli kad sam vidio da su  među esencijalnim radnicima (lat. esencijalan  – bitan, neophodan, nezaobilazan), na prvom mjestu, pa makar i u susjednoj državi,  istaknuti nastavnici i učitelji. Uz policajce i vojnike, učitelji i nastavnici, uz dakako medicinare,  prepoznati su kao  prva crta obrane ne samo od opake bolesti, nego i kao kamen zaglavni države i društva. I dok u deželi nema dvojbi oko toga tko je, ne važan, nego najvažniji u funkcioniranju  države u okolnostima aktualne pandemije, kod južnih susjeda svako malo svjedočimo posve  suprotnom, omalovažavanju i podcjenjivanju učiteljskog i nastavničkog rada. Prisjetimo se nedavne  povike koja se , s različitih strana, podigla nakon što su školski sindikati ukazali na probleme s kojima se prosvjetari susreću radeći svoj posao u suživotu s COVIDOM 19. Umjesto da  se, kroz razmjenu argumenata, vidi kako stvari zapravo stoje, s razno raznih strana učiteljima i nastavnicima se predbacivalo  da dnevno rade dva-tri sata, da preko ljeta  planduju mjesecima,  da su još i  predobro plaćeni koliko malo rade i sl. U zaštitu prosvjetara nije stao gotovo nitko. Čak ni  resorni ministar, a kamo li neki drugi ministar iliti njihov  šef odnosno premijer. No čak i važnije od onoga što se moglo čuti u ovoj dobro orkestriranoj dreci  i galami, posvemašnje problema  onih od kojih se, s jedne strane, zahtijeva da unatoč ozbiljnim rizicima,  rade svoj posao, dok se istovremeno ne čini gotovo ništa kako bi ih se koliko toliko zaštitilo, odnosno sačuvalo njihovo zdravlje i životi.  Evo tek nekih  primjera.  Nerijetko se čak po školama šikaniraju oni koji ukazuju na izostanak zaštitne opreme i nepridržavanje propisanih ograničenja. Ignoriraju se zahtjevi radnika koji rade unatoč kroničnim ozbiljnim oboljenjima ugrožavajući ne samo sebe nego i svoje ukućane, odnosno kolege na poslu i učenike. Minorizira se problem smanjenja plaće onima kojima su poslani na bolovanje zbog samoizolacije. Vlast se oglušila čak i na sindikalni zahtjev da se u ovoj situaciji svi prosvjetari koji to žele, prioritetno i besplatno cijepe protiv gripe. Zašto se sve spomenuto, a našlo bi se još toga,  događa, odnosno zašto je u Hrvatskoj moguće ono što drugdje nije?  Jasan odgovor na ovo pitanje možemo iščitati iz uvodne rečenice ministra zdravstva u susjednoj državi. Oni koji su drugdje nezaobilazni, kod nas su usputni. Stoga i ne čudi  što je u ovoj zemlji nezamislivo uvrštavanje učitelja i nastavnika među esencijalne radnike. Da je tomu tako znali smo odvajkada, puno prije Korone.  Unatoč mom čvrstom uvjerenju da ova zamolba neće biti uslišana,  na adresu vladajućih, u Vladi ili stožeru svejedno, upućujem prijedlog da učitelji i nastavnici, dakako, oni koji to žele, budu među prvima na redu za testiranje i cijepljenje.  Osim što će se time pridonijeti optimalnom rješenju, poslat će se i važna poruka o značaju  onoga čime se učitelji i nastavnici bave, ali samim time nenadoknadivosti Onih bez kojih, prizovimo opet u pomoć slovenskog Beroša, ova važna društvena  infrastruktura ne postoji.