Sindikat Preporod, 02.08.2019. U jednom od prvih obraćanja javnosti, a povodom najavljenog povećanja plaća u zdravstvu, novi se ministar rada Josip Aladrović dobro snašao te sindikatima i javnosti poručio… „kako očekuje da se ide u horizontalno povećanje plaća i da će najprije razgovarati s onima kojima istječu kolektivni ugovori, prvenstveno u zdravstvenom sustavu.“ Prije svih, ova je poruka bila upućena školskim sindikatima koji su, prema odavno utvrđenoj špranci sindikata koji djeluju u zdravstvu, pokušali s ministricom Blaženkom Divjak uraditi isto ono što je, barem se takav dojam stekao,  umalo uspjelo ministru Milanu Kujundžiću. Razlika je jedino što školski sindikati rade „ispod stola“ ono isto što zdravstveni sindikati rade „za stolom“. I bez obzira na to što je trenutačni učinak jednih i drugih mršav, da ne kažemo  nikakav, pozicija zdravstvenih sindikata značajno je bolja. Zašto je tomu tako, i je li tako moralo biti? Prije nešto više od godinu dana i školski i zdravstveni sindikati bili su u sličnoj poziciji. I jednima i drugima granski je kolektivni ugovor istekao, te su školski i zdravstveni sindikati započeli pregovore. Iako ni jedni ni drugi pregovori nisu rezultirali značajnijim poboljšanjem materijalnog položaja zaposlenih, prije samog potpisivanja izostale su čak i najave prosvjeda a kamoli štrajkova. Vlada je, uostalom kao i svaka dosadašnja, pri kraju pregovora sindikatima predložila potpisivanje kolektivnih ugovora na čak četiri godine. Sindikati zdravstva i sindikati školstva, koji su se do toga trenutka „pratili u stopu“,  prije samog potpisivanja ugovora naprasno su se podijelili po pitanju vremenskog razdoblja važenja  kolektivnih ugovora. Školski su sindikati potpisali kolektivni ugovor na četiri, a zdravstveni sindikati na samo godinu dana. Nije da ni među školskim sindikatima nije bilo onih koji su upozoravali na štetne posljedice četverogodišnjeg kolektivnog ugovora. Nažalost, upozorenja se nije željelo čuti, kolektivni su ugovori, i osnovnoškolski i srednjoškolski, uz ozarena lica ministrice i sindikalista, svečano potpisani. Tog 15. svibnja 2018. zacementiran je položaj zaposlenih u osnovnim i srednjim školama u naredne četiri godine. Petnaest mjeseci kasnije zdravstveni sindikati pregovaraju, jer im je kolektivni ugovor istekao, a školski sindikati „moljakaju“ premijera da ih primi kako bi mu objasnili što su prethodno, po pitanju povećanja koeficijenata, utanačili sa svojom ministricom.  Jednima i drugima podudarne su jedino najave rujanskih  prosvjeda i štrajkova. I dok stvarno prosvjedovati mogu do mile volje  i jedni i drugi, u štrajku su ipak u bitno drugačijoj situaciji sindikati koji imaju i  sindikati koji nemaju kolektivni ugovor. Dakako, u boljoj poziciji su oni kojima je kolektivni ugovor pred istekom. Da su se sindikati učitelja  isključivo svojom krivicom doveli u nepovoljniji položaj od kolega iz sindikata medicinskih sestara, vidljivo je iz još jednog detalja. Kad školski sindikati ističu zahtjev za povećanjem koeficijenta onda kao razlog navode povećanje opsega poslova zbog Škole za život. Kad njihove kolege iz zdravstva izlaze sa sličnim zahtjevom, nikakvo povećanje opsega poslova se ne ističe.  A sve je ovo moguće, vratimo se na početak, zato što dok jedni razgovaraju, drugi pregovaraju, zato što jedni imaju kolektivni ugovor, a drugima taj samo što nije istekao. Nikoga, stoga, ne treba čuditi što će ministar rada Aladrović najprije  započeti pregovarati s drugima, a prve će uputiti u čekaonicu dok se ne provede  horizontalna povišica u javnim službama.