Radnički portal/Zlatan Topalović, 29.03.2017.

Izvorni link: Radnički portal Razgovor s predsjednikom Sindikata Preporod Željkom Stipićem

Nakon jučerašnje press konferencije o novim kolektivnim ugovorima za zaposlenike u osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama razgovarali smo s predsjednikom sindikata Preporod Željkom Stipićem. Uzevši u obzir negativno izjašnjavanje samog članstva, njegov sindikat je jedini odbio potpisati Temeljni kolektivni ugovor za zaposlene u javnim službama, dok će svoj stav oko školskih kolektivnih ugovora donijeti također nakon izjašnjavanja ukupnog članstva do kraja tjedna. U razgovoru smo se dotakli i drugih aktualnosti poput optužbi Vilima Ribića, prekarnog rada u školama i novih Vladinih mjera o poticanju zapošljavanja.

U prostorijama sindikata Preporod jučer je održana press konferencija na kojoj je predsjednik sindikata Željko Stipić govorio o novim granskim kolektivnim ugovorima u osnovnim i srednjim školama koje Preporod još uvijek nije potpisao jer se čeka izjašnjavanje njihove baze. Smatra kako su pojedini sindikati bespotrebno žurili s potpisivanjem ovih ugovora u strahu da bi u suprotnom na snagu stupili pravilnici o radu koji bi mogli smanjiti materijalna prava radnika, ali po njemu to nije bila nikakva opasnost jer su sva materijalna prava bila već ugrađena u državni proračun. Ugovori za radnike nisu donijeli ništa novo osim očuvanja starih prava, ali su se manjinski sindikati uspjeli izboriti za nadzor u spornim komisijama za raspoređivanje tehnoloških viškova preko kojeg se godišnje u školama zaposli 500 radnika. Dosadašnja praksa bila je da u njima sjede samo većinski sindikati koji su od tih komisija stvorili leglo korupcije, pri čemu su radnike ucjenjivali na razne načine; ako su htjeli dobiti posao, tražili su od radnika ispisivanje iz manjinskog i upisivanje u njihov sindikat, ili su tražili da nakon zapošljavanja osnuju sindikalnu podružnicu, a bilo je i slučajeva da su od zaposlenika za dobivanje posla tražili novac. Nakon presice smo sa Stipićem obavili intervju u kojem smo se, osim spomenutih školskih ugovora i rada komisija, dotakli i aktualnih problema poput Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe, optužbi i odnosa sa Vilimom Ribićem, čestoj inertnosti i sporosti sindikata, prekarnog rada u školstvu, te novih Vladinih mjera za poticanje zapošljavanja.

Ukoliko vaše članstvo prihvati nove granske kolektivne ugovore, kao manjinski sindikat ćete po prvi puta sudjelovati u radu komisija za raspoređivanje tehnoloških viškova u osnovnim i srednjim školama. Kako ste s ostalim prosvjetnim sindikatima, s kojima ste u prošlosti često ulazili u otvorene sukobe, i ministrom uspjeli postići takav dogovor i zašto je on bitan?

Problem s komisijom za tehnološke viškove je star 16 godina i opterećuje odnose školskih sindikata te baca ljagu na područje zapošljavanja po školama. Stanje na terenu znaju svi – prosvjetne administracije, manjinski i većinski sindikati, državno odvjetništvo, ali nitko ništa nije poduzimao. Jedini način na koji se taj problem može smanjiti jest stvaranje nadzora nad radom tih povjerenstava. Pošto smo mi sindikat koji je manjinski na razini države, ali većinski u više županija, predlagali smo rješenje s tri člana u komisiji – dva iz većinskog, jedan iz našeg manjinskog. Ovo što smo sada dobili, dakle pravo sudjelovanja predstavnika manjinskog sindikata, jest korak u tom smjeru. Problem nismo riješili, ali smo se primakli njegovom rješenju. Očekujemo da će sada biti puno manje marifetluka na terenu i da ćemo se približiti transparentnosti u radu ovih komisija. Podsjećam još jednom, ovaj problem postoji dugo. U kolektivnom ugovoru iz 2001. je stajala odredba prema kojoj prednost pri zapošljavanju ima član većinskog sindikata što je kasnija sudska presuda eliminirala. To je bila diskriminirajuća odredba prema našim članovima. Prema tome, ovo je iskorak. Mi još ne znamo hoćemo li u radu tih komisija sudjelovati jer je uvjet potpisivanje granskog kolektivnog ugovora s naše strane, a još ne znamo hoće li se naše članstvo izjasniti za njegovo potpisivanje.

Postoji li kakva reakcija većinskog Sindikata hrvatskih učitelja koji time gubi monopolsku poziciju u komisiji?

Ja sam uvjeren da u tom sindikatu postoji većina kojoj nije problem da u radu komisija sudjeluju i manjinski sindikati, ali postoje i oni kojima će to smetati. Ovo rješenje je u interesu i manjinskog i većinskog sindikata, kao i prosvjetne vlasti. Skinut će se breme koje nas je opterećivalo svih ovih godina. Oko 500 osoba se godišnje u osnovnim školama zaposli uz pomoć posredovanja ovih komisija.

Deset sindikata je 10. 3. s Vladom potpisalo prijelazni Temeljni kolektivni ugovor (TKU) koji će vrijediti do 1. 8. Vaši članovi izjasnili su se protiv potpisivanja ovog „kratkog“ TKU-a. Kako objašnjavate činjenicu da su svi sindikati osim Preporoda potpisali ugovor koji Vladu stavlja u bolju pregovaračku poziciju, da nisu iskorišteni predstojeći lokalni izbori da se poveća razina radničkih i materijalnih prava?

Meni je to neshvatljivo. Za razliku od drugih sindikata, mi smo se za ove pregovore ozbiljno pripremali, jedini smo istaknuli pregovaračke ciljeve. To su bila tri glavna cilja. Prvo, sva materijalna prava radnika moraju se ili zadržati ili unaprijediti. Drugo je bilo rješavanje pitanja prijevoza gdje smo prije početka pregovora imali gotovu studiju s Fakulteta prometnih znanosti koja je pokazala koliki su stvarni troškovi prijevoza. Treći cilj bila je zaštita od outsourcinga u javnim službama, i tu smo dakako očekivali potporu od sindikata koji su zajedno s nama sudjelovali u peticiji protiv outsourcinga iz 2014. Mi smo te ciljeve našim članovima predstavili još prije godinu dana, i oni su za nas obaveza.

Išli su nam na ruku lokalni izbori i slabosti u koalicijskoj vladi, ali pitanje zašto je deset sindikata donijelo takvu odluku treba postaviti njima. Ministar Ćorić se čudio zašto Preporod nije potpisao ovaj kolektivni ugovor, ali trebao bi se čuditi kako to da su ga potpisala četiri sindikata koji su ovaj isti ugovor 2012. odbili potpisati, a ne Preporod koji ni 2012. ni sada ovaj ugovor nije potpisao.

Ista se situacija upravo događa kada su u pitanju granski kolektivni ugovori za osnovne i srednje škole čije je potpisivanje najavljeno za zadnji dan ovog mjeseca, a koji će vrijediti najduže do 1. rujna s produženom primjenom do 1. prosinca. Kako ste prethodno i sami rekli kada je bila riječ o potpisanom TKU, nije li i u ovom slučaju Vlada (uz sindikate, dodali bismo) najveći dobitnik, a radnici najveći gubitnici? Zašto ste parafirali te ugovore?

Da budemo jasni, parafiranje nije potpisivanje, već samo potvrđivanje autentičnosti onoga što je kroz pregovore proizašlo. Kao i za TKU, mislimo da je i za granske kolektivne ugovore propuštena jedna izvrsna pregovaračka prilika, i da smo taoci jedne kratkovidne sindikalne politike. Mi smo se fokusirali na sadržaj pregovora, u njima se nisu ni spominjale odredbe i ciljevi koje smo mi zacrtali poput korekcija smanjenih plaća učiteljima s više od 20 godina staža ili pitanje produžne nastave i dežurstva na državnoj maturi. Kad smo vidjeli da se o njima neće ni pregovarati, nije nam preostalo ništa nego da se fokusiramo na ranije spomenute diskriminatorne odredbe i na taj način pokušamo kapitalizirati svoju poziciju da uopće sudjelujemo u pregovorima. Da nismo sudjelovali u pregovorima, nitko se ne bi ni sjetio komisija za utvrđivanje tehnoloških viškova. To je bilo umijeće mogućeg. Ali nismo rekli našim članovima da smo zadovoljni onime što granski kolektivni ugovor nudi jer nisu ispunjeni ciljevi koje smo postigli.

Vilim Ribić vas je optužio da kao sindikat do sada niste ispregovarali niti potpisali niti jedan kolektivni ugovor ili organizirali štrajk, i da se već 25 godina borite protiv drugih sindikata umjesto protiv Vlade. Kako komentirate te optužbe?

Teško se boriti s besmislicama. Optužuju vas da nešto niste potpisali isti oni koji su se 15 godina borili da ne možete pregovarati. Uostalom, da mi kao sindikat nismo bili aktivni ne bismo narasli sa 17 na 355 škola, sa 400 na 9000 članova. To je na neki način priznanje našem radu. Vilim Ribić zaboravlja da je, za razliku od njega, Preporod sudjelovao u svim štrajkovima u školstvu, dok on na većinu nije stigao jer su štrajkovi uvijek počinjali u osnovnim ili srednjim školama, pa dok dođu do visokog školstva, štrajka više nema. Ako neki sindikat nije štrajkao sve ove godine, onda je to Nezavisni sindikat znanosti i visokog školstva. Moje sudjelovanje u štrajku se uvijek može provjeriti jer za razliku od njega ja radim u školi, a tamo gdje on radi se ne štrajka. Također, mi smo u nekim akcijama sudjelovali zajedno, poput 600.000 potpisa protiv outsourcinga koji nikad ne bi bili skupljeni bez sindikata znanosti i visokog školstva, ili u akciji Ne damo naše autoceste. Pa ako već minorizira Preporod, zašto to radi svom članstvu i sindikatu? Kratkovidnost i zaslijepljenost Vilima Ribića je poslovična. Iskustvo je pokazalo da moramo u određenim situacijama surađivati i Preporod je na suradnju spreman, uključujući i sa sindikatom koji na ovakav način govori o nama, jer znamo da nam naše članstvo ne bi oprostilo isključivost i zatvorenost. Budućnost sindikata u ovoj zemlji je u suradnji, a ne u ratu.

Ali ako netko i poslije 20 godina promišlja kako će vas uništiti, onda vam ne preostaje drugo nego da se od toga branite. Znamo kakve su objede išle na račun Preporoda od strane Ribića zadnjih mjesec i pol dana, ali ja na to nigdje nisam odgovarao, osim što sam rekao da je sve išlo sukladno zakonu, i da iza svega stoji povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti. Kada 2013. Preporod nije bio reprezentativan jer smo ostali na 19,960 jer je nerazumno visoko podignuta granica reprezentativnosti od 20 posto članova, nikoga nismo optuživali za mrtve članove. Sada kad smo u srednjim školama porasli na 22 posto čime smo postali reprezentativni, pri čemu je inspekcija rada kod nas izvršila provjeru članstva što ranije nigdje nisu radili, sada su nekima rezultati sumnjivi. A kad je Preporod bio isključen sve je bilo u redu. I dalje mislimo da Zakon o reprezentativnosti nije najbolji zakon, ali i loš zakon je bolji od nikakvog zakona zato jer znamo što se radilo kad zakona nije bilo i tko je bio najveća žrtva – uvijek sindikat Preporod.

Jedan ste od prvih u javnosti poznatijih sindikalista koji su uoči potpisivanja TKU-a problematizirali prekarni rad, konkretno, agencijski rad. I sami od nedavno sudjelujete u radu radne grupe koja za cilj ima postati svojevrsna platforma za borbu protiv prekarnog rada. Imamo dojam da su sindikati i udruge koje se bave radničkim pravima bitno inertnije u odnosu na tzv. poslodavce i Vladu koja im pogoduje.

Mi smo se prekarnim radom prvo bavili akcijski, a tek onda smo došli do razine osmišljavanja nekih rješenja kroz propise i zakone. Odluka Vlade iz 2014. da se krene sa agencijskim zapošljavanjem u školama nas je dočekala prilično nespremne, ali smo se u kratkom vremenskom roku organizirali i uspjeli u akciji na koju sam jako ponosan, ali ne zato što sam je vodio i u nekoj mjeru i osmislio, nego zato što su njome zaštićeni oni koji su najslabije obrazovani i marginalizirani u svojim ustanovama. Nisam siguran koliko ovakve stavove dijele u drugim sindikatima jer se 2005. agencijsko zapošljavanje npr. značajnije uvodilo u zdravstvene ustanove. Sindikati su tada bili jači nego 2014., ali nisu reagirali jer im je to možda i odgovaralo. Ne ulazim u to je li izostanak akcije tada bio rezultat nesnalaženja ili nekih dogovora.

Kao i neki drugi sindikati, i Preporod smatra da je agencijsko zapošljavanje skuplji oblik zapošljavanja i oblik koji za sobom uvijek nosi smanjivanje radničkih prava. Ne dobivamo bolje, a plaćamo skuplje. Dovoljno govori i da se u mnogim europskim zemljama u značajnoj mjeri odustaje od agencijskog zapošljavanja. Sindikalne središnjice bi oko toga trebale imati jedinstveni stav iz kojeg bi proizašle inicijative koje bi išle prema promjeni radnog zakonodavstva čime bi se agencijski rad ili sprečavao ili ograničavao. Nije dobra pozicija u kojoj mi sindikati reagiramo na ono što nam vlast pripremi. Sindikati bi trebali imati proaktivnu poziciju, da mi iniciramo promjene Zakona o radu, a ne da smo uvijek u defenzivnoj poziciji, da se branimo od nečega. To je nova paradigma sindikalnog djelovanja. Čini mi se da vođe sindikata premalo vjeruju u sebe, a onda i u snagu svojih organizacija. Kad smo pokretali akciju protiv outsourcinga, jedan se istaknutih sindikalist sa mnom kladio da nećemo skupiti više od 80.000 potpisa. Taj je kolega sa svojim sindikatom sudjelovao u akciji, ali nije vjerovao u njezin uspjeh. Beznađe u sindikatu je poslovično, ako u lideru ne prepoznajete nekoga tko vjeruje u ono što radi, teško da on može povesti nekoga za sobom. Nama sindikatima članovi ne vjeruju jer smo ih puno puta izigrali, puno puta smo ih vodili u akcije koje nisu dale rezultat, a onda ih uvjeravali da su dale rezultat. Član sindikata je svjestan i spreman da štrajk ili prosvjed možda neće uspjeti, ali nije spreman prihvatiti da ga nakon neuspjeha neki predsjednik sindikata uvjerava da se došlo do nekakvog epohalnog postignuća.

Vlada je u hitnu proceduru uputila, a Sabor izglasao, nove izmjene Zakona o poticanju zapošljavanja, bez konzultacija sa svojim navodnim socijalnim partnerima, sindikatima. Kako komentirate devet novih Ćorićevih i Plenkovićevih mjera za zapošljavanje od kojih je jedna od najproblematičnijih ona koja se tiče SOR-a?

Živimo u zemlji gdje svako radno mjesto i svaka ljudska sudbina zaslužuju da se o njima ozbiljno bave svi jer nas je sve manje i na radnim mjestima i općenito. Smatram katastrofom da mladi odlaze iz zemlje koja time gubi svoj najvažnije sadržaje – obitelj, radnu snagu itd. Sama ideja SOR-a je hvalevrijedna jer predstavlja pokušaj rješavanja jednog ozbiljnog problema, ali ne mislim da se napravilo sve kako treba. Ipak ako se nekoliko tisuća mladih uspjelo skloniti iz svijeta nerada u svijet rada, onda su i pogreške i oprostive. Mislim da nove Vladine mjere neće biti bitno učinkovitije od onih koje smo već imali. Volio bih da sam u krivu. Što se tiče nedostatka konzultacija sa sindikatima, vrijeme je da se mi se u sindikatima prestanemo ponašati kao uvrijeđene frajlice, već moramo sami inicirati, predlagati, poticati, a ne uvijek čekati da se netko spusti k nama i da traži naše mišljenje.