S Borisom Jokićem, bivšim voditeljem Ekspertne radne skupine i voditeljem izrade Cjelovite kurikularne reforme razgovarali smo o aktualnim zbivanjima vezanim uz frontalnu primjenu nove reforme, Škole za život. Po svoj prilici pratite zbivanja vezana uz obrazovnu reformu. Kakav je vaš dojam? - Dojam je da se radi o nedovoljno pripremljenom pokušaju o kojem se ustvari vrlo malo zna. Ne znaju mnogo o njemu odgojno-obrazovni radnici do kojih se nije željelo ili uspjelo doći da im se osobno objasni što se od njih očekuje. Ne znaju o tome ni učenici ni roditelji, pa tako ni ja kao otac dvoje osnovnoškolaca jedne zagrebačke škole. Da sad pitate Andreja Plenkovića o promjenama, mislim da ni on ne bi puno toga imao za reći. Istovremeno nedostatak pripremljenosti praćen je agresivnim promotivnim djelovanjem ministarstva obrazovanja te tihim štrajkom HDZ-a. Neki iz te stranke krivo misle da se radi o ‘onoj reformi’ iz 2016., dok drugi iskusniji znaju da tu zapravo nema stvarne reforme, a da je ovo što se predviđa nedovoljno pripremljeno. Je li reforma koja se provodi u školama loša? - To nije moguće reći u ovome trenutku. Iskreno bih volio da je u nekoj od 74 eksperimentalne škole došlo do pozitivnog pomaka no za takvu je ocjenu potrebno vrijeme i znanstveno praćenje. Druga je i mnogo teža stvar uvesti promjene u više od 1000 škola. Složeniji je to projekt od izgradnje 10 peljeških mostova i briselskih pregovora o funkcijama u EU. Za to je potrebno vrlo precizno planiranje, snažna potpora školama i odgojno-obrazovnim radnicima, vrlo fokusirana suradnja ministarstva i agencija u obrazovanju, mobilni timovi sastavljeni od metodičara i praktičara koji će biti na usluzi školama, učenicima i roditeljima, kaskadni sustavi suradnje škola različitog iskustva s reformom, predmetni sustavi kolegijalne podrške na županijskoj i regionalnoj razini. Sve to je puno više od promotivnih krilatica na reklamnim panoima i objava na društvenim mrežama. Način na koji ova Vlada i ovo ministarstvo razumiju i provode promjene u odgoju i obrazovanju ispod su razine zemalja kojima Hrvatska pripada. Bacanje novca Je li frontalni ulazak Škole za život u klupe preuranjen? - On je u potpunosti nepripremljen. I premda znam da su apeli koje dajem već godinu dana riječi bačene u vjetar, kao stručnjak i roditelj pozivam premijera Plenkovića i ministricu Divjak da odlože frontalnu primjenu i da tu godinu posvete intenzivnom radu sa školama i odgojno-obrazovnim radnicima. To nije odgoda reforme već kroz pripremu škola velika prilika za hrvatski odgoj i obrazovanje. Takvom bi odlukom povećali šansu za uspjeh reformskih procesa te pokazali da uvažavaju glasove struke te posebice odgojno obrazovnih radnika. Ti ljudi i njihovo iskustvo to zaslužuju. Teško je slušati učiteljice koje više od 30 godina rade u obrazovanju i koje su odgojile i obrazovale toliko djece kada govore: Boris, ti znaš da smo za promjene i sve što ste radili, ali tu ništa nije spremno i još se u potpunosti osjećamo poniženo kad nas netko na računalnoj platformi i kroz komunikaciju tretira kao neznalice. Kakve posljedice može načiniti reforma ako je prerano uvedena, loše pripremljena ili loše provedena? Može li sve ovo što danas gledamo završiti kao »šuvarica«? - Duboko se nadam da neće imati neke negativne posljedica. Najveći je problem što će vjerojatno izostati pozitivne. Ovo će završiti kao HNOS, ako ga se sjećate, kozmetička promjena sadržaja praćena bučnom promotivnom kampanjom. I to je najveća šteta. Kao društvo imali smo veliku priliku: kvalitetna rješenja, motivaciju ljudi u sustavu, dogovor u društvu u vezi promjene, ljude na ulicama koji žele pozitivnu promjenu i pogled u budućnosti. Sve to su političari na vlasti nevjerojatnom lakoćom potrošili ili odbacili. Da se slikovito izrazim bili smo sami na dva metra od gola na kojem nije bilo golmana…i sve smo promašili. Što se tiče Cjelovite kurikularne reforme bio je to promašaj desetljeća, a Školi za život želim svu sreću. Škole su dobile opremu, u njih se napokon investira. Je li razina investicija dovoljna u odnosu na ono što našim školama u materijalnom smislu treba? Ulaganje u materijalno stanje škola i opremu je izrazito važna stavka i preduvjet rada. To materijalno se međutim ne odnosi samo na računalnu opremu, pametne ploče ili ono što se političarima čini privlačnim za skupljanje bodova u javnosti. Naročito se to ne odnosi na kupovinu precijenjenih tableta čija je mogućnost korištenja u odgoju i obrazovanju doista ograničena. Materijalna investicija je i to da postoji wc papir u školskim zahodima koji djeca mogu koristiti, da postoji papir na kojem učitelji mogu umnožiti materijale za učenje i provjeru, da postoji proračun škole za stručno usavršavanje odgojno-obrazovnih radnika koji ravnatelji i stručni suradnici mogu koristiti, da nema vrtića i škola s azbestnim krovovima i zdravstvenim rizicima za sve koji rade i provode vrijeme u vrtićima i školama. To su prava materijalna pitanja ovog sustava dok se novac baca na nepotrebne stvari. Politika odbacila rješenja Postoji i druga mogućnost; da se pokaže da su promjene koje se uvode doista reformatorske, da se promijeni paradigma poučavanja, da se djecu nauči misliti, zaključivati i koristiti znanja u praksi. - Postoji i ta mogućnost, ali nju je hrvatska obrazovna politika odbacila. Ne kao osobi koja je sa suradnicima sve to autorski osmislila i vodila, već kao građaninu teško mi je prihvatiti da je politika odbacila i sustavna rješenja za darovite i učenike s poteškoćama. Iskreno nije mi jasno zašto Plenkoviću i Divjak smetaju daroviti i učenici s poteškoćama? Tu nema lijevo-centar-desno, nisu djeca s autizmom ljevičari, a ona s ADHD desničari? Kakvi su to ljudi koji ne žele olakšati život i poboljšati učenje posebnim skupinama djece, njihovim roditeljima i onima koji rade s njima? Odbačena su i rješenja vezana uz novi sustav ocjenjivanja, vrednovanja i praćenja učenika koja je predviđao ukidanje prosjeka ocjena i uvođenje vanjskih ispita uz školske ocjene. Odbačen je i novi model gimnazijskog obrazovanja koji je predviđao izbornost u višim razredima općih gimnazija. Nema više ni rješenja za umjetničko obrazovanje koje je predviđalo uvođenje novih umjetničkih škola poput filmskih i dramskih. Odbačen je i razrađen model predškole kojim bi se povezao rani i predškolski i osnovnoškolski odgoj i obrazovanje. U potpunosti je odbačen krovni dokument Okvir nacionalnog kurikuluma u kojem je postavljen novi sustav odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj temeljen na razvoju generičkih vještina. Odbačeno je sve ono što je u stvari trebalo promijeniti boju i ritam našeg obrazovanja. Sve to učinjeno je isključivo iz ideoloških razloga, ali ne ovih njihovih crno-žuto-crvenih. Oni su ionako samo prašina bačena u oči da se ne vide pravi razlozi i problemi, a to su da je ta reforma sadržajima i procesima za hrvatske političare bila izrazito opasna. Ona je za cilj imala poboljšanje učenja, poučavanja i života u hrvatskom obrazovanju, poboljšanje statusa odgojno-obrazovnih radnika, usmjerenje na djecu i mlade ljude te pomak hrvatskog društva prema nekim pozitivnijim perspektivama. Ujedno je u svojim procesima ona bila izrazito demokratska i uključiva, a to su osobine na koje je hrvatska politika posebno alergična. To je ideologija te reforme protiv koje se politika ovdje već 29 godina vrlo aktivno bori. Koliko je vremena potrebno da se vide rezultati reformskih promjena? - Obično je potrebno od pet do 10 godina za prve objektivnije procjene učinkovitosti promjena. Predugo je to za hrvatsku politiku, vjerujte mi. Oni će nas već sutra pokušati uvjeriti da je promjena uspjela ako im to odgovara. Bizarne situacije Hoće li Institut za društvena istraživanja, u kojem radite, pratiti ishode Škole za život? - Nitko od nas iz Instituta nije povezan s provedbom ni evaluacijom Škole za život. Štoviše nitko nas iz vlasti nije ni pitao u vezi reforme i rješenja na kojima smo godinama radili, a koja se u nekom obliku uvode u naše obrazovanje. Zar vas nitko nije kontaktirao? - U vezi sadržaja i procesa nije. Kolegica Zrinka Ristić Dedić koja je vodila skupine za ocjenjivanje, učenike za teškoće i darovite nikada, na primjer, nije kontaktirana od strane ministarstva, kako za vrijeme ministra Barišića, tako i sada za vrijeme ministrice Divjak. Da bude u potpunosti jasno ne radi se tu o taštini, jalu ili nedostatku posla, već o nečemu mnogo važnijem. Sustav znanosti financira se iz proračuna novcem poreznih obveznika i jedna od osnovnih naših zadaća je da istraživanjima, radom i savjetima utječemo da se u Hrvatskoj stvari poboljšaju. Normalno ponašanje bi bilo da ljude u sustavu koji su radili na nečemu pitaš za objašnjenje, savjet ili ideju te bi bilo pristojno da oni odgovore. To bi bilo normalno i pristojno, ali hrvatska se politika ne ponaša tako što dovodi do bizarnih situacija. Ministarstvo angažira različite stručnjake koje plaćaju Europska Unija i Hrvatska te onda ti ljudi privatno dolaze nama da nas pitaju kako da nešto naprave ili što nešto znači. Sve je to izrazito neozbiljno i sliči na neku komediju apsurda - Alan Ford i Monty Python u režiji Ilije Čvorovića iz Balkanskog Špijuna. Što kažete na veliku čistku lažnih diploma u školama? - Podržavam taj potez ministarstva jer je neprihvatljivo da u sustavu rade ljudi koji nemaju kvalifikacije. Razumijem i političku potrebu da se otkriće diploma plasira u trenutku kada se u javnosti za ministarstvo dogodi nešto problematično. Razumijem, ali osobno ne odobravam, jer takvo ponašanje politike ima malo veze sa stvarnim potrebama sustava i ljudi. Ignoriranje glasa mladih Svojedobno ste izjavili da se »za neke ideje vrijedi boriti do kraja«. Kako se sad borite za ideju boljeg školstva? - I dalje to mislim svim svojim srcem. Trenutno pokušavam poboljšati sustav znanstvenim djelovanjem i suradnjom sa školama i vrtićima. Često aktivno sudjelujem u akademskim i stručnim forumima. Upravo smo završili dva velika znanstvena projekta o obrazovnim aspiracijama u kojima smo surađivali s više od 90 škola širom Hrvatske. U tim je projektima sudjelovalo gotovo 20000 učenika i odgojno-obrazovnih radnika. Za rezultate su izrazito zanimanje pokazale škole, sindikati, privatni sektor, mediji, ali ne i oni koji donose odluke. Takvo ignoriranje podataka o sustavu koji mogu značajno utjecati na oblikovanje javnih politika dugoročno nije dobro za društvo. Još je opasnije ignoriranje glasa mladih ljudi u Hrvatskoj. Na što točno mislite? - Prošle smo godine objavili rezultate najvećeg ikada istraživanja na srednjoškolcima u Hrvatskoj koji ukazuju na visoke aspiracije mladih ljudi, relativno pozitivnu strukturu njihovih aspiracija te činjenicu da oko polovice srednjoškolaca, od Rijeke i Splita do Varaždina i Osijeka svoju budućnost u sljedeći 20 godina vide izvan Hrvatske. Rezultati su to koji bi u zrelim društvima otvorili ozbiljnu raspravu o uzrocima i posljedicama takvih stavova. Reakcija premijera Plenkovića bila je da instituti i mediji pripaze jer svojim djelovanjem šire pesimizam među mladima. Reakcija je to koja ukazuje na nerazumijevanje osnovnih postulata znanstvenog djelovanja poput objektivnosti, odgovornosti prema sudionicima istraživanja i naručiteljima te posebice javnosti. Još više ukazuje na nespremnost da se uvaže i čuju glasovi mladih te da se uđe u koštac s problemima koje imaju u Hrvatskoj i razloge zašto, premda je obožavaju, ne vide svoju budućnost ovdje. Premda izrečena kao prijetnja u najboljoj maniri Aleksandra Vučića i Viktora Orbana, to je i reakcija koja prije svega ukazuje na nemoć i strah hrvatske politike. Političarima puhati za vratom Mislite li da je moguće da se građani još jednom okupe oko teme obrazovanja kao što su se okupili na hrvatskim trgovima 2016. godine? - Moguće je. Hrvatska ima sve preduvjete da postane moderno, budućnosti usmjereno društvo. Ima ovdje i srca i pameti, hrabrosti i otvorenosti. Političarke i političare treba držati odgovornima. Za svaku dobru aktivnost treba im čestitati. Za svaku laž, prevaru, pogodovanje treba im puhati za vratom. Skidati im maske i lažne pozlate. Zbog njih samih, vraćati ih u normalnost jer život koji žive to nije. Opijeni moći i vlašću ne razumiju da kratko traju i da će svo bogatstvo koje steknu brzo nestati. Treba im cijelo vrijeme ukazivati da rade za opće dobro, a pitanje obrazovanja to jest. Ponekad im to treba poručiti na glasačkom mjestu, a nekad ne treba bježati ni od ulice. Nje se oni najviše boje jer se tamo nalazi prava škola za život.