Piše Željko Stipić, Teleskop.hr Prateći ovih dana završetak pregovora zdravstvenih sindikata s ministrom Milanom Kujundžićem i prvo prosvjed, a potom i najavu štrajka dvaju školskih sindikata, odnekud mi se u glavi pojavila parafraza misli njemačkog pilota i tajnog agenta grupe TNT: Bolje povišica bez štrajka, nego štrajk bez povišice. U Grunfovoj izvedbi iz Alana Forda, kultnog romana moje generacije, umjesto o štrajku i povišici riječ je o seksu i braku. Prije nešto više od godinu dana sindikati zdravstva i školstva bili su u sličnoj poziciji. Tada se naime pregovaralo o granskim kolektivnim ugovorima za obje djelatnosti. Danas su sindikati zdravstva potpisali ugovor koji je donio i kakav-takav porast plaća, dok sindikati školstva čekaju premijerov odgovor na zahtjev o povećanju koeficijenata i pripremaju se za još jedan štrajk. Kako je moguće da je jednima za pregovaračkim stolom pošlo za rukom ono za što se drugi tek moraju izboriti sindikalnim akcijama? Zašto je Vlada sa sindikatima zdravstva pregovarala, dok istovremeno sa sindikatima školstva vodi zasad tek jalove razgovore? Odgovor na oba postavljena pitanja proizlazi iz činjenice da su svoj kolektivni ugovor sindikati školstva potpisali na četiri godine, dok su sindikati zdravstva to isto učinili samo na godinu dana. Vlada nije pregovarala sa sindikatima zdravstva zato što im je zdravstvo više pri srcu od školstva, nego zato jer je sa sindikatima zdravstva, za razliku od sindikata školstva, Vlada bila primorana pregovarati. Predstavnike sindikata koji djeluju u školstvu u vladi primaju na razgovore samo zato jer na Markovu trgu procjenjuju da bi si, postupajući suprotno, zabili autogol. U slučaju sindikata školstva riječ je o dobroj volji, a u slučaju sindikata zdravstva o izvršavanju obveze. Nakon što smo razriješili ove dvojbe, hajdemo sada vidjeti kakav ishod može iz svega ovog proisteći. Tri su izgledna scenarija. Prvi je da Vlada sama, bez nekakva posebna pritiska sa sindikalne strane, poveća koeficijente prosvjetarima. Drugi je scenarij da do povećanja koeficijenata ili povišice ostvarene na neki drugi način, dođe nakon provedenog štrajka. Vlada tvrdokorno, unatoč održanom štrajku, ustrajava na identičnom povećanju osnovice svim zaposlenicima u javnim službama – treći je mogući scenarij. Krenimo redom. Najmanje je izgledna prva mogućnost. Zbog lakoće s kojom je učinjen ustupak medicinarima, a zbog posljedica koji svaka sindikalna akcija ima na rejting vladajućih, zbog skromno iskazanog zahtjeva za stupnjevitim povećanjem koeficijenata za 6-posto, ne treba odbaciti ovu mogućnost. Ako do ovoga dođe, nejasnim će ostati zašto su premijer i ministar financija bildali mišiće na, povišici plaće naklonjenoj, ministrici. Uostalom, podsjetimo se kako su u vladi prvo vehementno odbacivali, a nakon toga ponizno prihvatili zahtjev dvaju zdravstvenih sindikata. Ovdje valja razobličiti jednu prozirnu neistinu koju je Andrej Plenković ovih dana više puta ponovio ističući da koeficijente prosvjetarima nije moguće povećati, jer je granski kolektivni ugovor na snazi. Vlada može sve što želi. To što je kolektivni ugovor potpisan, Vladu ne priječi da podigne koeficijente zaposlenima u obrazovanju. Uostalom ova je Vlada, što je za svaku pohvalu, ove godine već povećala, prethodno umanjene, koeficijente učiteljicama i stručnim suradnicama u posebnim ustanovama. Iako je samo jedan u nizu štrajkova upriličenih u osnovnim i srednjim školama rezultirao nedostatnom, dijelom trenutnom, a dijelom odgođenom, povišicom plaće, ne treba u potpunosti eliminirati ni ovu mogućnost. Čak se i slabo organiziran štrajk u školama odražava na živote stotine i stotine tisuća građana. U predizbornom smo vremenu i u takvim se okolnostima svaka vlast nastoji pokazati boljom nego što zapravo jest. Vjetar u leđa sindikatima pri donošenju odluke o stupanju u štrajk sigurno će proizaći iz činjenice da ovaj put i ministrica podržava sindikalni zahtjev o povećanju koeficijenata. Dogodi li se, za zaposlene u školama, najnepovoljniji ishod, da štrajka bude, ali ne i povišice plaće koja se štrajkom zahtijeva, puk prosvjetarski neće se zbog toga isuviše ustalasati. Uostalom, iskazivanje nezadovoljstva i ukazivanje na sramotan položaj obrazovanja u društvu – jedini je epilog gotovo svih naših štrajkova u školama. Trajali oni tri tjedna, tri dana, dan ili sat. Uostalom prisjetimo se posljednjeg u nizu štrajkačkih neuspjeha, štrajka 2015., kada je Zoran Milanović, to ovih dana priznaje i jedan od najistaknutijih sindikalnih protagonista, izvrijeđao i ponizio sindikate. Čak ni nakon takvog štrajka, organiziranog bez glave i repa, nikakvih posljedica za organizatore nije bilo. Osim što služe kao sredstvo pritiska na vladu, kojim se nastoji ishoditi obično povišicu plaće ili ostvarivanje nekog drugog prava, štrajkovi u školama su se odavno prometnuli i u način iskazivanja nezadovoljstva položajem profesije. Upravo iz ovog razloga još je uvijek relativno visok postotak u školama onih koji stupaju u štrajk. Na žalost sve je manje i manje onih koji su spremni u štrajku ustrajati. Kad krenu pritisci, nakon dan-dva provedena u štrajku, svi su se štrajkovi u školama rasplinuli. Na vidjelo bi tada izlazile sve slabosti sindikata koji štrajk organiziraju. Od bliskosti ravnatelja i povjerenika, preko sindikalnih povjerenika koji manjkavo izvršavaju svoje dužnosti do nemogućnosti provedbe dugotrajnih štrajkova zbog „mršavih“ štrajkaških fondova. Odabir pravog trenutka za pokretanje štrajka jedna je od najvažnijih pretpostavki njegova uspjeha. Što je šteta veća koja se štrajkom nanosi, to su veći izgledi da vlast ili poslodavac popuste sindikatima. Piloti štrajkaju kad je zrakoplovni promet najgušći, poljoprivrednici kad usjeve treba zbrinuti, radnici u ugostiteljstvu kad su hoteli dupkom puni… Na žalost, mi u školstvu nemamo puno situacija u kojima štrajk ostavlja ozbiljne posljedice na one kojima mi pružamo svoje usluge. Ono što je sigurno da štrajk u prvim tjednima nastave nikome neće zadati previše glavobolje, ni ravnateljima, ni učenicima ni roditeljima. Nastavna je godina dovoljno duga da se sve nekako stigne nadoknaditi. Vratimo se na kraju Grunfovoj dvojbi s početka. Dva su školska sindikata učinila dvije teške pogreške. Prva je bila onda kada se nije granskim kolektivnim ugovorom popravio položaj zaposlenih u školama. Druga je pogreška bila što je umjesto kratkotrajnog potpisan kolektivni ugovor koji je na snazi čak 4 godine. Ovime je propuštena mogućnost da se, poput sindikata u zdravstvu, do povišice stigne bez štrajka. Sada su se, vođeni ili opet lošim prosudbama ili nečijim sufliranjem sa strane ili tek željom da opravdaju vlastito postojanje, školski sindikati doveli u situaciju da im se vrlo lako može dogoditi još jedan u nizu štrajkova osuđenih na neuspjeh.