U Zagrebu, 04. srpnja 2017. Poštovani g. Stipiću! Pratila sam jedan dnevnik gdje ste rekli kako neki dijele novce, a mi profesori obijamo vrata sudova! Eto ja sam jedna od tih profesora – njih 1300 blokiranih koliko sam čula. Lijepo ste to rekli! Konačno svi malo više govore o nama! Kao i svim blokiranima. Mislim da treba reći što sve znači biti BLOKIRAN. Kako živjeti i FUNKCIONIRATI sa obitelji bez tekućeg računa u 21. stoljeću! Gdje toga ima? Niti ti tko može uplatiti, npr. suprug na putu, niti imaš minus, kartice i otplatu na rate – samo taj iznos 2/3 i to prosječne plaće u prosvjeti, a ne moje plaće i to je sve. A znamo da smo i inače živjeli kao i velika većina u Hrvatskoj, od minusa, kartica! Kao profesor osjećam se jadno, bespomoćno, frustrirano i izdano (uglavnom blokade i to bez najave sa dvoje djece, jedno je tada bilo maloljetno. Djeca su se i razboljela).  Treba i raditi u skladu sa programom, biti veseo, uređen, sa dobrom odjećom, frizurom itd. Znam, tko ostaje bez stana puno je gore prošao, ali zar nismo i mi previše propatili? Suprug je u mirovini, blokiran godinu, dvije. Dugovi su dupli, FINA isto pljačka, samo potvrda košta 50,00 kn. Sve ovo Vam pišem da Vi kao naš sindikalni predstavnik naglasite sve o blokadama i tko je to izmislio? U nadi da ćemo se jednom probuditi iz ovog ružnog sna i da drugi neće ogromno zarađivati na nama i da ćemo u ovoj Hrvatskoj moći ŽIVJETI NORMALNO.   Jedna profesorica