Piše: Žukov,  Nastavnici.org Naslovni crtež: Slobodan Butir Stanite, vi koji čitate, prije nego što ste i započeli, i zamislite načas zemlju u kojoj vrijeme ne da je stalo, nego ide unatrag, u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje, gdje djeca žive s roditeljima do pedesete (pa je najnormalnija stvar da ih po školama trebate dadiljati iako se već odavna briju) i u kojoj su antidepresivi traženiji od veze u Zagreb Holdingu. Zamislite zemlju u kojoj temeljno metafizičko pitanje nije ima li života nakon smrti već prije nje, i u kojoj likovi kakvima su vas tetke s lošim trajnama plašile prije spavanja, oni koji okreću tešku lovu i lake curice, bivaju prihvaćeni kao moralni orijentir društva. Zamislite, probajte barem, zemlju u kojoj su historija i histerija blizanke, zemlju u kojoj zbog korupcije i kriminala u obrazovnom sustavu prosvjeduju učenici, dok se odgovorni za takvo stanje, sumnjičavo vrteći glavama, ovih dana natječu tko će odlijepiti veću glupost. Jeste? Fino; sad lijepo otvorite oči i – voila – dobrodošli u najveći cirkus na svijetu! Ulaz slobodan, izlaza ionako (više) nema. Hrvatska nije slučajna država, kako je to izvalio jedan bivši, ali sasvim sigurno jest država – slučaj! Zaredalo je tih slučajeva, što lakših što težih; baš nas ide nešto zadnjih mjeseci. Dobili smo tako novog ministra koji je u startu nadmašio sve dosadašnje time što se našao u središtu afere, a da još nije ni preuzeo dužnost. Prisnažio je i državni tajnik neviđeno ingenioznom izjavom detektirajući glavne krivce za loše rezultate hrvatskih učenika na PISA testu. Za zaključni ovogodišnji blam ekipe sa Svetica pobrinuo se ovih dana pomoćnik ministra, briljirajući izjavom kako bi trebalo izići ususret zaposlenim roditeljima i istovremeno popraviti javnu percepciju nastavnika kao neradnika na način da nastavnici svaki dan ostaju u školi do 14 sati, odnosno do 20, ovisno o smjeni, i nakon redovite nastave, na ovaj ili onaj način, čuvaju djecu dok roditelji rade. To što je izjava, u biti, komična, ne mijenja njen tragični karakter – čak je i resorno ministarstvo, nakon reakcija struke, bilo primorano da se ogradi od ovoga!  Dakako, kruna svega što je zaokupljalo prosvjetarsku i inu javnost ovih dana bili su pregovori sindikata i Vlade o povećanju plaća za 6% i vraćanju aktualnog duga zaposlenima za tekuću godinu. Ispod radara su tako prošle neke druge začudne pojave, recimo, enta odgoda licenciranja ravnatelja (iako je nedavno TALIS istraživanje pokazalo da su od 32 države zahvaćene ispitivanjem hrvatski ravnatelji prema kriteriju kompetencija zauzeli laskavo 32. mjesto), uporno odbijanje ministarstva da se zakonskim izmjenama ograniči broj njihovih mandata na maksimalno dva, ili da se izmijeni sastav školskih odbora. Naime, u upravljanju i kadroviranju po školama ima više politike nego na nedjeljnoj propovijedi; protiv utjecaja politike prosvjedovali su i gore spomenuti učenici Poštanske škole u Zagrebu. Međutim, ono što je vidljivo klincima srednjoškolskog uzrasta ostaje nedokučiv misterij tvorcima obrazovne politike u Hrvata. Gotovo posve nezamijećeno u javnosti prošla je i hvalevrijedna intencija ravnatelja da se zakonskim izmjenama onemogući radnicima po školama da sudjeluju u postupku izbora ravnatelja škola, već da to ekskluzivno pravo mogu konzumirati samo članovi školskog odbora, kao što je bilo prije posljednjih izmjena Zakona. Pozadina ove priče toliko je prozirna da je i ne treba posebno analizirati – neusporedivo je lakše, dakako, manipulirati sa sedam članova odbora nego s cijelim kolektivom. Nije to sve skupa ništa nova; dapače, veliki znalci svjesni su da je stanje u školstvu već eonima depresivnije nego Mrtvo more. U tom moru besmisla, međutim, izdvojio bih dva momenta koja, po mom skromnom sudu, zaslužuju pomniji osvrt. Prvi su pregovori Vlade i većinskih sindikata javnih službi o korekciji osnovice plaća za 6% temeljem ranije potpisanoga sporazuma. Skroman kakav već jesam, moram priznati – čim sam čuo riječ pregovori, iz svog naslonjača ja sam odmah vidio kako će ta stvar završiti. Prije svega, treba naglasiti – ne radi se ni o kakvoj povišici plaća, već o vraćanju nečega čega smo se mi, pardon, naši većinski sindikati, odrekli u naše ime na konto teške ekonomske krize u državi (iako je mi ničim nismo izazvali, dočim nisam primijetio da su se oni koji su nas doveli u tu mračnu situaciju ičega odrekli). Nadalje – o čemu se tu ima pregovarati? Postoji li potpisani sporazum koji ima pravni učinak? Postoji. Jesu li se rastom BDP – a ispunili uvjeti za aktivaciju sporazuma? Jesu. Ukoliko Vlada dovodi u pitanje pravnu valjanost sporazuma, onda se to ne rješava sa sindikatima već s pravosudnim aparatom, a dok isti ne donese pravorijek (hvala Providnosti na poslovičnoj brzini hrvatskih sudova) sporazum se ima poštovati. Pregovarati treba o sijaset drugih važnih tema, recimo novom KU–u, ali situacija s korekcijom naših plaća je kristalno jasna. Pritom, izgleda, malo kome je jasno koja je svrha sindikata – to su strukovne udruge čiji članovi plaćaju članarinu, i za svoj novac očekuju zaštitu svojih interesa. Zadaća sindikata nije da pokazuju razumijevanje za Vladu ili za aktualno stanje u proračunu. Zadaća sindikata nije ni da budu socijalno osjetljivi, kao ni da odgovaraju na pitanja odakle novac! Iskreno, baš me briga gdje će Vlada iznaći sredstva – posudite novac, tiskajte ga, rodite ga, sasvim svejedno, ali u civiliziranom svijetu potpisani sporazumi se poštuju ili se odstupa. Koliko je vjerodostojna država koja sama ne poštuje ono na što se obavezala? Nismo li se mi u školstvu odricali već preko svake mjere? Nije li više dosta toga da se najobrazovaniji sektor u državi uporno pravi budalama? Temelji ove države, ekonomski i društveni, baziraju se na pljački, onoj privatizacijskoj, ovaj sustav održava se pljačkom i pljačka je konstanta već četvrt stoljeća. Narod koji pristaje na takvo stanje treba prestati sebi utvarati da je žrtva – on je suučesnik! Nekad smo svi bili „mi“; danas se svi boje biti „ja“ i nazvati stvari pravim imenom. I zadnji kafanski doktor politologije zna da bolje društvo ne nastaje samo od sebe. Zar sindikalnim liderima koji su sudjelovali u pregovorima još nije jasno da u Hrvatskoj, da bi te fermali, nije bitno govoriti kulturno ili biti u pravu i pozivati se na zakone? Ne, gospodo – bitno je govoriti glasno! To glasno u našem slučaju značilo je isti čas kad je Vlada počela negirati postojeći dug iz tekuće godine prekinuti pregovore i pokrenuti tužbe. To glasno znači ne pristajati na isplatu mitskih 6% na rate, nego u komadu od 1. siječnja, jer tako je potpisano. To glasno znači pokrenuti štrajk u lipnju i ustrajati u njemu do kraja. To glasno znači mijenjati sindikalnu metodologiju i mentalitet svinjskih polovica i zimnice; oni koji pregovaraju plinskim bocama svoj posao nisu odradili pro bono, kao što to nastavnici rade! Ne, neću na ovom mjestu citirati Pattona; reći ću tek da nam ne treba licemjerje ni milostinja – tražimo ono što je naše. Sudionici ovih pregovora, s jedne i druge strane, spominjali su milijarde jer im nitko nije objasnio kako je nepristojno pričati punim ustima nula u zemlji u kojoj nule odlučuju o svemu. Obavještavajući svekoliku javnost o tome što su dogovorili, s lica im nije silazio onaj osmjeh za koji nisi siguran je li u pitanju facijalni grč, ili im je kamenčić u cipeli. Je, iritantno je to u društvu u kojem je osmjeh događaj! Slušanje tih izjava otprilike je kao da pratite pornić na radiju – čovjek stalno ima osjećaj da nešto fali. Nastup lidera većinskih sindikata podsjeća me na zgodu s francuskim plemićem nakon revolucije – pobjegao je u Englesku i uporno cvilio kako je ostao bez svega. Kad ga je neki engleski kolega upitao želi li zaraditi nudeći mu poslovnu suradnju, ovaj je u čudu ispalio: „Ne, želim da drugi zarade i onda mi daju novac, kao što je to bilo i dosad!“ Uistinu – zašto bi oni mijenjali način djelovanja kad i ovako ima hrpa ljudi koji im iz mjeseca u mjesec daju novac samo s jednom svrhom – da bi ih ovi svaki puta uredno zajebali! Zahtjevan sam, znam, ali smatram kako se u životu nikad ne treba zadovoljavati s malim. Drugi moment kojem valja obratiti dužnu pažnju jest gore spomenuta izjava pomoćnika ministra o potrebi reorganizacije radnog vremena škola, vodeći računa o interesima zaposlenih roditelja. Nastavnici bi, naime, nakon redovite nastave njihovu djecu trebali kroz razne aktivnosti zabavljati u školi dok oni ne završe s obavezama, dakako, u sklopu famoznih ostalih poslova. Budući da je takvih, zaposlenih, svakim danom sve manje, ova obveza profesora odnosila bi se, iako nije izrijekom navedeno, vjerojatno i na djecu onih nezaposlenih koji se, razumljivo, trebaju tu i tamo i odmoriti od roditeljskih obaveza. Pritom su na Sveticama, izgleda, smetnuli s uma da su i učitelji nečiji roditelji. Ništa neobično; podsjetila ih je na tu činjenicu udruga Nastavnici organizirano, i inače glasna kad su ovakve pomaknute situacije u pitanju, i kad već drugi šute. Radi se vjerojatno o uvertiri u moguće povećanje norme nastavnika, kad nas već, prema tumačenju autora izjave, javnost smatra neradnicima, iako se ministarstvo od svega ogradilo. Više stvarno nemam namjere dokazivati kako nijedan nastavnik u Hrvatskoj ne radi do podne, kako nema tri mjeseca godišnjeg odmora, kako svoj posao nosi kući, ili kako je radna norma u nas među najvišima u Europi. Razumnim ljudima to nije potrebno tumačiti, a oni drugi ionako imaju neke svoje istine u koje vjeruju. Uostalom, kome se mi to moramo opravdavati? Ipak, potrebno je posebno apostrofirati slijedeće – ukoliko bi se ova ideja i pokušala oživotvoriti, prvo bi valjda trebalo osigurati uvjete za takvo nešto – prostorne, financijske i ine. To podrazumijeva prije svega topli obrok za učenike dok su u školi. Koliko ima škola u Hrvatskoj koje to ne mogu osigurati? To isto tako znači i pristup računalu za svakog nastavnika, vlastiti kabinet za pripreme ili ispravljanje testova, a što se inače redovito radi kući. Ja doduše, imam kabinet – isti je taman takve kvadrature da bi u njemu mogli panel – diskusiju održati, recimo, svi članovi HNS – a. Koliko je, međutim, kolega u nas koji nemaju ni taj najosnovniji uvjet? No, poanta ove priče ne bi trebali biti radni uvjeti koji su nikakvi. Ne, nego treba jasno i glasno reći – gospodo, to nije naš posao! Mi smo profesori i naš primarni posao jest obrazovanje učenika, a ne njihovo čuvanje dok roditelji rade! Dadiljanje je usluga koja se plaća, i to ne baš malo. Obrazovanje nije uslužna djelatnost i škole nisu servis učenika ni njihovih roditelja!  Unatoč pedocentričnim pedagozima i svim ostalim –ozima koji tvrde suprotno.  Uostalom, tko će me uvjeriti u to da klince u predmetnoj nastavi (11 – 15 godina) treba čuvati? Od koga i od čega? Zašto sustav uporno od djece hiperzaštitničkim odnosom pravi invalide? S druge strane, štedi se na djeci s posebnim potrebama, ukidaju im se odjeljenja i inzistira se na uključivanju u redovnu nastavu, čime im se samo pravi šteta! Cijela ova situacija otvara još jedno pitanje – autor ove ideje čovjek je koji ima ravno desetomjesečno nastavničko iskustvo u obrazovnom sustavu. To je taman toliko da ne možete polagati ni stručni ispit ili biti razrednik u nekoj seoskoj osnovnoj školi. Možete, međutim, pomoćnik ministra, i ovako javno manifestirati nepoznavanje Kolektivnog ugovora kao i Pravilnika o normi učitelja! Što reći za kraj? Što se više uopće može reći? Ako se stvari nastave odvijati po istom kursu, fast forward, nema nam druge nego vaditi vize za neku kulturniju zemlju, gdje se znanje cijeni i gdje se može živjeti od svoga rada. Tko ostane zadnji, neka ugasi svjetlo!