■ Roditelji posljednjih nekoliko godina gube utrku s digitalnim tehnologijama i pametnim telefonima. Što biste im savjetovali?
✿ Nemojte te uređaje imati kod kuće. Najozbiljnije to mislim. Ako nemate kuću prepunu mobitela i drugih naprava, onda ih ni djeca ne će moći koristiti. Roditelji su uzor svojoj djeci, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Djeca rade što i roditelji. Gledate li previše televizije, to će raditi i vaša djeca. Javljate li se na mobitel usred ručka ili večere, i vašoj će djeci to postati normalna stvar. A to ne želimo. Vrlo jednostavno, ne želite li se s djecom prepirati oko prekomjernog zurenja u ekrane mobitela ili televizora, nemojte ih imati u kući.
■ Međutim, djeca su okružena mobitelima, tabletima...
✿ Naravno. I sigurno će na mobitelima visjeti kod nekih svojih prijatelja, susjeda, u školi. Ali i ta djeca, njihovi prijatelji, dolaze u vaš dom. Činjenicom da nemate takvih uređaja u svojoj kući pridonosite smanjenoj uporabi raznih ekrana u svome susjedstvu. A to je sjajna stvar.
■ To govorite iz osobnoga roditeljskog iskustva?
✿ A kako drukčije? Ja imam šestero djece, no u kući nemamo televizor. Kad su bili maleni, stalno su se svađali o tome što će tko gledati. Jednog smo dana to prekinuli – nema više TV-a u kući. Najednom smo imali više vremena za zajedničke aktivnosti, zabavne igre, najobičnije razgovore koji su nam nedostajali.
■ Mnogi su roditelji zabrinuti da će im djeca postati crne ovce u svome društvu ako nemaju mobitele, tablete, najnovije naprave. Što biste im poručili?
✿ Takvo uvjerenje je pogrješno i rezultat je lobiranja i reklama tehnoloških proizvođača, koji nas uvjeravaju da jednostavno moramo imati mobitel, da će nam djeca zaostajati ako se ne koriste tabletima
Što je digitalna demencija? Mnoga djeca nemaju potrebe pamtiti informacije, jer znaju da ih u svakom trenutku mogu „uguglati”. No, multitasking ili rad na nekoliko stvari istodobno, sumanuto klikanje od stranice do stranice, djeci jednostavno odvlači pozornost, rasipa energiju i remeti fokus na ono što je važno. Digitalna demencija zajednički je naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Elektronički mediji – pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – „oslobađaju” nas uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti sve su slabije. U konačnici, ako mozak razvijete najkvalitetnije moguće što ranije u životu, onda će vas demencija pod staračke dane sustići kasnije. Ili ne će stići uopće. Ali digitalne naprave ne razvijaju mozak i demencija dolazi ranije.■ Prodaju nam priču kako svako dijete ima mobitel… ✿ Upravo tako. A to nije istina. Nema svako dijete mobitel. Pa neka se vaše dijete sprijatelji s takvom djecom. Čak i ako bi bilo tako, da svatko radi nešto loše za svoje zdravlje, nemojte dopustiti da vaše dijete odrasta u takvim nezdravim uvjetima. Čemu ta logika vodi? Svi puše, pa neka onda puši i moje dijete?! To nema veze sa zdravim razumom. ■ Je li nekad bolje biti crna ovca? ✿ Gledajte, stvari su jednostavne. Ako je vaše dijete crna ovca u društvu, jer nema mobitel, to nije nužno loše. Vaše dijete nitko ne će moći zlostavljati putem mobitela, ne će sudjelovati u nekom virtualnom zlostavljanju putem društvenih mreža, ne će konzumirati nasilne i pornografske sadržaje putem svog mobitela. Budimo realni, 35 posto sadržaja na internetu jest pornografija. Kontroliramo li zaista što nam djeca gledaju i čitaju na svojim pametnim telefonima?! Mobitel je uređaj koji vam dopušta pristup najvećoj svjetskoj četvrti crvenih svjetiljka i najvećem svjetskom okupljalištu kriminalaca. Koji roditelj želi da mu dijete luta tim prostranstvima bez zaštite i kontrole? Takvo je ponašanje potpuno neodgovorno. ■ Djeci je, dakle, bolje bez mobitela, tableta, naprava…? ✿ U to sam potpuno siguran. A to su pak potvrdila i brojna znanstvena istraživanja. Mobiteli i digitalni sadržaji ometaju pravilan razvoj mozga i uzrokuju ovisnost. Primjerice, u Južnoj Koreji 30 posto mlađih od 21 godinu ovisno je o mobitelima. Čak 90 posto stanovnika je kratkovidno. Stalno gledanje sadržaja na kratku udaljenost – buljenje u mobitele i druge ekrane – uzrokuje kratkovidnost. Stoga je ta država donijela zakon koji propisuje da u svaki mobitel, kojim se koristi maloljetnik, mora biti instalirana aplikacija koja sprječava pristup pornografiji i nasilnim sadržajima, zatim aplikacija koja mjeri koliko se koriste mobitelom tijekom dana i upozorava roditelje, te softver koji sprječava igranje na mobitelu iza ponoći. Posebno je važno znati da je Južna Koreja najveći proizvođač mobitela na svijetu, ali su shvatili što ti uređaju rade njihovoj djeci. I poduzeli su korake da zaštite zdravlje svoje djece, odnosno zdravlje i budućnost svoje zemlje. Kina radi istu stvar, a drugi su svjetski proizvođač mobitela. Čak 80 posto Kineza je kratkovidno, visoka je ovisnost o igricama, pa su nedavno zakonski zabranili mobitele u svim školama. Francuska također, kao i njemačka pokrajina Bavarska. ■ Bi li Hrvatska treba slijediti te primjere i potpuno zabraniti uporabu mobitela u školama? ✿ Mislim da bi. Vjerujem da i u vašim školama djeca najviše koriste mobitele tijekom odmora između dva sata. I tako dolazi do kratkovidnosti. Ako tijekom sata gledate u knjigu ili bilježnicu, onda biste morali tijekom odmora izaći iz škole, prošetati, odmoriti oko tako da gledate prirodu, pod dnevnim sunčevim svjetlom, gledate udaljenije predmete oko sebe. Ako i tijekom odmora, a pogotovo tada, djeca bulje u mobitele, oko se strašno napreže i s vremenom dolazi do kratkovidnosti. Stoga bi primjer Kine ili Francuske trebale slijediti i druge zemlje. Svaka bi odgovorna vlast trebala brinuti o zdravlju svoje djece. ■ Navodite u knjizi istraživanja koja potvrđuju pozitivne strane zabrane mobitela u školama. ✿ Postoji niz uglednih istraživanja koja su dokazala da će djeca popraviti ocjene ako škole zabrane uporabu mobitela. Stoga bi svaka škola trebala napraviti slično. Djeca će početi međusobno razgovarati, razmjenjivati ideje, družiti se, šaliti. Ako ne koriste mobitel kod kuće, morat će izaći iz kuće, prošetati do prijatelja, pozvoniti na vrata, pozdraviti i razmijeniti koju riječ s prijateljevim roditeljima. Zar to nije bolje nego tipkanje poruka? ■ Postoji izreka „Telefoni nam postaju sve pametniji, djeca sve gluplja”. Što mislite o tome? ✿ Telefoni zapravo nisu ništa pametniji, već su postali kao švicarski vojni nožić – imaju mnoštvo funkcija. A svi ih koristimo jer nam je prikladno, jer stanu u ruku i jer su nam svojevrsni prozor u svijet. Ali moramo znati da ta prikladnosti, ta komocija nosi mnoštvo zdravstvenih rizika i nuspojava kojih nismo svjesni. To je bio glavni razlog zašto sam napisao ovu knjigu. ■ Koje su konkretne posljedice prekomjerne uporabe mobitela, tableta i drugih digitalnih sadržaja? ✿ Spomenuo sam kratkovidnost, no problematična je i pretilost kod djece, ortopedske smetnje, bolovi u vratu i leđima, učestaliji je dijabetes, visoki krvni tlak, nesanica. Događa se i više prometnih nesreća. Naime, alarmantan je podatak da su mobiteli pretekli alkohol kao najveći uzročnik prometnih nesreća mlade populacije. A digitalnim napravama ne ugrožavamo samo tijelo, nego i um, psihu. Dolazi do porasta ADHD-a kod djece, ovisnosti o igricama i internetu, agresije, depresije, naročito kod djevojčica. Smanjuje nam se potreba da budemo empatični, solidarni, postajemo nervozniji, nepovjerljiviji. Naposljetku, sumnja se da je više od 200 političkih izbora diljem svijeta manipulirano i lažirano mobitelima. Posljedica – Brexit i izbor Trumpa za predsjednika SAD-a. Do toga ne bi došlo bez mobitela i Facebooka. ■ Najranjivija skupina su upravo djeca i mladi. Kako im pomoći? ✿ Odrasli moraju staviti na papir sve argumente za i protiv. Tad će shvatiti da je mnogo više argumenata protiv uporabe mobitela u dječjoj i mladenačkoj populaciji. Odrasli su naposljetku sami odgovorni za svoje postupke, ali smo isto tako odgovorni za dobrobit i zdravlje djece. Neodgovorno je davati im pametne telefone u ruke. ■ Koliko se prati uspjeh djece u digitaliziranim školama diljem svijeta? ✿ Najbolji je primjer desetogodišnja analiza PISA testova, u više od 50 zemalja. Proučavala se potrošnja tih država na digitalizaciju školstva tijekom cijelog desetljeća. Istraživanje je dokazalo: u državama koje su na digitalne sadržaje i opremu u školama trošile najviše, djeca su imala sve slabije rezultate. Što više država ulaže u digitalizaciju, djeca su slabija u školi. ■ Hrvatski su učitelji ljuti, jer ih obrazovne vlasti ne slušaju. Ne slušaju njihove savjete, ni iskustvo, prijedloge, u aktualnom reformskom procesu zanemaruje se glas učitelja i struke. Bi li vlast trebala slušati učitelje i obrazovne stručnjake? ✿ Učitelji su stručnjaci, majstori poučavanja. Oni su ti koji s djecom rade na dnevnoj bazi i upravo oni najbolje znaju što je najbolje i kakve promjene u školstvo treba uvesti. Upravo zato većina učitelja jest protiv digitalizacije školstva. Jer znaju da to nije dobro za djecu. Djeca ne uče skidajući informacije s tableta, već koristeći se svojim mozgom. Ako umjesto mozga koristite računalo, što činite toj djeci?! Vrlo je važno znati da računalo pomaže ako je korisnik dobro obrazovan, ima određeno znanje i zna što potražiti, gdje i kako. Ali ako djeca matematiku ili jezik rade putem računala, a ne rukom, olovkom na papiru, gdje pritom razmišljaju o svakome potezu olovke, tada ne će naučiti ništa niti treniraju svoj mozak. A treniranje mozga misija je svake škole. ■ Koja su djeca ugroženija digitalizacijom – ona s lošijim ili odličnim ocjenama? ✿ I to je utvrđeno nizom studija. Računalima i digitalizacijom nastavnog procesa najviše su ugrožena djeca slabijeg znanja i ocjena. Odlični učenici ne će uvelike promijeniti svoje radnike navike i tempo učenja ako im date mobitele i tablete. Međutim, slabijoj će djeci koncentracija još više pasti, pozornost će im biti još manja i ocjene će im biti još slabije. ■ Može li se reći da su računala i mobiteli alati koji sprječavaju učenje? ✿ Upravo tako. Jer korisniku daju privid da ne mora koristiti mozak niti mentalne napore. Može li se učiti bez mentalnih napora? Nikako. Vlade, dakle, ne bi smjele trošiti novac na alate koje djecu zapravo ometaju u procesu učenja. ■ Kad gledamo dvogodišnjake koji samostalno koriste daljinske za TV ili se pak igraju na tabletima, dok istodobno djeca u petom razredu osnovne ne znaju pravilno držati olovku ili rezati papir škarama, jesmo li već sada otišli predaleko u digitalizaciji svijeta oko nas? Je li prekasno za promjene? ✿ Nikad nije prekasno za promjene. Vrijeme je da mi odrasli iznova analiziramo i procijenimo što se događa u našim školama, s našom djecom, i da shvatimo kako novu tehnologiju i u kojem omjeru koristiti. Digitalizaciju školstva odnosno upotrebu računala u nastavnome procesu proučavamo već 20 godina i zaključak je uvijek isti: stvar ne funkcionira. Sad smo okruženi pametnim telefonima i tabletima, no istraživanja opet dokazuju da štete djeci. Moramo se konačno početi ponašati odgovorno i zaštititi zdravlje naše djece prije nego što uništimo čitavu generaciju. Jednostavno nemojmo davati tablete bebama, mobitele osmogodišnjacima, nemojmo digitalizirati nastavni proces, jer sve to ima negativan učinak na razvoj i zdravlje. ■ Što nam onda preostaje učiniti? ✿ Moramo educirati javnosti, moramo osvijestiti sve odrasle o rizicima i opasnostima korištenja mobitela i drugih digitalnih sadržaja. Zato sam napisao ovu knjigu. Kad to shvate odrasli, onda će se pobrinuti da i najmlađi budu zaštićeni. Nema roditelja koji bi želio nešto loše za svoje dijete. Nema. Onda im prestanimo davati mobitele i tablete u ruke. Vrlo jednostavno! Razgovarao Branko NAĐ