Vijest o slabijem uspjehu naših maturanata poprima razmjere uragana. A dogodilo se samo ono što će se nastaviti nažalost i ubuduće iz razloga koje želim navesti. Što se promijenilo i mijenja se. Mi i samo mi. Od nekad je bilo poznato da su seljaci između svoje djece birali tko će u školu, tko u zanat, a tko će ostati na imanju. To je bila primarna selekcija s jednakom ljubavi prema svojoj djeci, ali je imala smisla. U gradu svako dijete mora ići u školu ne samo obveznu, već i dalje. A dalje je za roditelje samo nebo granica kad se radi o njihovom “pametnom” djetetu. Ako to pametno dijete zapne, profesor ga mrzi, ili djecu dobro ne podučava. No, tako je bilo oduvijek i tomu ne možemo pripisati sadašnji neuspjeh ove generacije na maturi. Promijenilo se nešto bitnije. Škola više nije svetinja koja te obrazuje i odgaja, ona je teret. Interes učenika veći je za internet i sve u svezi s elektronikom, nego za neku “tupež” koja se zove škola. Roditelji to blagonaklono dopuštaju, jer su sretni da su djeca nečim zabavljena. Sva je sreća da ima ipak više učenika privrženih školi i koji savjesno uče propisano gradivo unatoč pogrdnim nazivima “štreberi”. Današnje stanje u društvu bitno se razlikuje od ranijeg. Amerikanijada sve više prodire u Europu, umjesto obratno. A zašto? Zato što oslobađa od uglađenog ponašanja, zato što u život Europe unosi razulareniju zabavu priprostog puka, čak ubojstva, mijenja odnose, mijenja prehranu, oblačenje, šport joj je važniji od učenja. Najbolji studenti u SAD su i najbolji športaši koji stalno moraju trenirati, a onda se i odmarati. Kada onda uče?! Ono što je zapravo tragično na ovogodišnjoj maturi nije samo slabiji uspjeh od 3% u odnosu na prošlu godinu, nego to, da je tisuću maturanata predalo prazan papir iz vlastita jezika, hrvatskoga! Za razliku od toga, matematiku ili znaš ili ne znaš. Svi oduvijek znamo da su učenici nadareni za književnost i jezike bili nenadareni za matematiku, a nije ih ni zanimala. To bi jednom trebalo shvatiti i uvažiti, jer oni koji nisu matematičari ionako biraju zanimanja bez nje, i obratno. A to znači da su se jedni mučili s matematikom, a drugi nadareni za matematiku školskim sastavima iz hrvatskoga. Prihvatimo to jednom kao činjenicu. Oni koji ne mogu napisati esej iz hrvatskog najčešće ne znaju ni kako bi ga započeli. Zato oni prihvate struku gdje se to i ne traži. Ipak, da to što je tisuću učenika napravilo – da je umjesto eseja iz hrvatskoga predalo prazan papir treba fenomenološki istražiti, jer to je nikada viđeni presedan. Ako je taj podatak iz medija točan. I koliko god se kurikula sastavljalo, ako se ne uvaže ove činjenice, ostat će to kao stalna mora. Trebalo bi u svakoj gimnaziji formirati razrede po svemu jednake, ali po principu gdje će matematika biti više zastupljena od hrvatskoga jezika i obratno. Svi će učenici to pozdraviti, jer to odgovara njihovim sklonostima. Nisam rekao ništa što se ne zna, ali se ništa ne mijenja. Kako se mijenja društvo, tako se mijenjaju i ponašanja. Primjerice, kada je profesor ulazio u naš razred ni muha se nije čula, a sada se smire samo kad nastavnik drekne. Nema više ni onih odnosa prema profesorima koje smo nekad imali.

A o roditeljima da i ne govorimo. Njihov pritisak na nastavnike nije samo prevelik, nego oni koriste i svoj utjecaj i bez poštovanja prema osobi koja im odgaja i uči djecu, zahtijevaju bolje ocjene na kraju školske godine, jer su im potrebne za upis na fakultet. I zato kao anomaliju većih razmjera imamo poplavu odlikaša iz cijele Hrvatske.

A na maturi – fijasko. To je samo potvrda da su razredne ocjene često iznuđene. Profesorima treba dati dobru plaću i zajamčene ovlasti, da se ne trebaju nikoga bojati, kao bitno za ozdravljenje školskog sustava općenito i stvarno.