Zabrinjavajuće je što je našim učenicima obrazovanje naporno i stresno jer je Hrvatska tek 112. od 137 zemlja po zadovoljstvu mladih kvalitetom obrazovanja. Ne, ovi podaci EK nikako ne znače da djeci treba još utrpati u školama više predmeta i veću satnicu nego ići za iskustvom iz razvijenih EU zemalja u kojima djeca više borave u školi, ali u njoj se bave i onim što vole, sportom, glazbom, umjetnošću, uz obvezne biraju izborne predmete i daleko su manje opterećena krutom i prevelikom satnicom predmeta. Stoga Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, za Večernji list analizira i podatke EK i što treba promijeniti u našim školama.
- Nitko pri zdravoj pameti ne može planirati u Hrvatskoj produljenje boravka djece u školama na način da im se poveća satnica predmeta jer su ionako opterećeni velikim brojem fiksnih predmeta, nego vrijeme u školi treba organizirati na drugačiji način. Točno je da naši učenici ne provede jednako vremena u školi kao njihovi vršnjaci u razvijenim zemljama Europe, ali koji nemaju toliko formalnih i fiksnih sadržaja kao naši, nego niz izbornih i dodatnih od sportskih aktivnosti, glazbenih, poučavanja umjetničkih vještina... – govori Burušić i dodaje: - Rješenje nije da se poveća broj provedenih sati u školi i daju se djeci isti sadržaju i tako vremenski produlji trajanje škole. Školski kurikul mora se strukturirati na obvezni, izborni, dodatni kao i u razvijenim zemljama i htjeli mi to ili ne nije pitanje hoće li to kod nas doći nego je pitanje vremena kada će to doći. Naš istraživački tim se zalaže da je rješenje u dodatnim i izbornim kurikulima. Vrijeme u školi od 8 do 12 sati trebalo bi biti ispunjeno nacionalnim kurikulom, zajedničkim za sve učenike u državi i pod nadležnošću Ministarstva obrazovanja. A nakon toga od 12 do 16 sati boravak u školi za djecu treba biti ispunjen sasvim drugim sadržajima koji mogu uključivati sportske, glazbene, kreativne sadržaje, poučavanje učenika vještinama za buduće razine obrazovanja. Također, djeca bi zadaću i u osnovnoj i u srednjoj školi trebala napisati u školi i kad se vrate doma u 17 sati trebaju zaboraviti na školu i obveze i posvetiti se sebi, igri, prijateljima i svojoj obitelji.
Dok u razvijenim EU zemljama djeca dulje borave u školi, ali u toj školi i ručaju i napišu zadaću i posvećuju se predmetima koje su sami odabrali, te sportu i glazbi, kod nas se još očekuje da nakon što provedu 7 sati u školi još doma uče i pišu zadaće. A za odrasle, primjerice zaposlene nitko ne očekuje da nakon osam sati provedenih na poslu još doma rade. Pa zašto to onda očekujemo od djece!? Da ne govorimo o tome da mnoge škole nemaju ručak za djecu u školi u kojoj borave gotovo puno radno vrijeme. Nije normalno, kaže, Burušić, da djeca nakon što dođu iz škole od 13 sati do navečer rade školske zadaće i uče umjesto da ostanu dulje u školi u kojoj će sve to odraditi i doma biti slobodni. Osobito postojeći sustav u nejednak položaj, kaže, dovodi djecu slabije obrazovanih i siromašnijih roditelja koji im pritom ne mogu pomoći. A da više borave u školama takvoj djeci bi se šanse izjednačile s djecom imućnijih i višeoobrazovanih roditelja koji im mogu i pomagati i plaćati instrukcije.
- Postojeći sustav krutog fiksnog kurikula kakav mi imamo za razliku od razvijenih EU zemalja pokazuje da na njega učenici reagiraju negativnim psihološkim reakcijama. Prirodna rekacija na to je nezadovoljstvo djece, stres, anksioznost i niz drugih negativnih posljedica. Nisu svi jednako zainterasirani za sve, niti su se jednako mogu baviti svime. To su razvijene zemlje odavno prepoznale i nude djeci više izbornih predmeta u školi, ali i sportske i kreativne sadržaje – govori Burušić. Da je postojeći školski sustav dobar ne bi bili ispod prosjeka na PISA testovima i ne bi i prema EK bili ispod prosjeka po znanju iz prirodoslovlja
- Produljavanjem boravka u školama, ali na način da djeca nakon 12 sati imaju izborne, kreativne sadržaje, sportske aktivnosti drži Burušić ostvarila bi se i veća demokratizacija škole, veći broj aktera bi bio uključen u osmišljavanje sadržaja, ali i liberlizacija školskog sustava jer nije moguće jedan kruti sustav nametnuti za sve škole i pod jednakim uvjetima. No, za drugačiji način organiziranja rada škola nalik onom u razvijenim zemljama koji će biti na korist i dobrobit djece, ali i njihovih roditelja i cijelog društva treba i učitelje i profesore bolje platiti, kaže Burušić. Obrazovni sustav, zaključuje, mora služiti učeniku, roditeljima ali i potrebama društva. I poslodavcima je u interesu imati kvalitetan školski sustav koji skrbi o djeci dok su im roditelji posvećeni poslu, jer neće biti podijeljeni između radnih i obiteljskih uloga.
‘Učenici bi zadaću trebali napisati u školi, a doma se posvetiti sebi i prijateljima!’
Piše: Dijana Jurasić, Večernji list, 30.09.2019.
"Učenici se od 12 do 16 sati u školi trebaju baviti sportom, glazbom, napisati zadaću, učiti ono što vole, a kad dođu doma zaboraviti na školu i posvetiti se sebi, prijateljima i obitelji!"
Hrvatski učenici u osnovnim i srednjim školama provode manje vremena nego njihovi europski vršnjaci. Tako naši osnovnoškolci prema podacima Europske komisije u prosjeku imaju 427 nastavnih sati u godini, a europski vršnjaci u školi provode čak 738 sati, hrvatski srednjoškolci sjede u školi 637 sati, europski u prosjeku borave u školi 877 sati.
Zabrinjavajuće je što je našim učenicima obrazovanje naporno i stresno jer je Hrvatska tek 112. od 137 zemlja po zadovoljstvu mladih kvalitetom obrazovanja. Ne, ovi podaci EK nikako ne znače da djeci treba još utrpati u školama više predmeta i veću satnicu nego ići za iskustvom iz razvijenih EU zemalja u kojima djeca više borave u školi, ali u njoj se bave i onim što vole, sportom, glazbom, umjetnošću, uz obvezne biraju izborne predmete i daleko su manje opterećena krutom i prevelikom satnicom predmeta. Stoga Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, za Večernji list analizira i podatke EK i što treba promijeniti u našim školama.
- Nitko pri zdravoj pameti ne može planirati u Hrvatskoj produljenje boravka djece u školama na način da im se poveća satnica predmeta jer su ionako opterećeni velikim brojem fiksnih predmeta, nego vrijeme u školi treba organizirati na drugačiji način. Točno je da naši učenici ne provede jednako vremena u školi kao njihovi vršnjaci u razvijenim zemljama Europe, ali koji nemaju toliko formalnih i fiksnih sadržaja kao naši, nego niz izbornih i dodatnih od sportskih aktivnosti, glazbenih, poučavanja umjetničkih vještina... – govori Burušić i dodaje: - Rješenje nije da se poveća broj provedenih sati u školi i daju se djeci isti sadržaju i tako vremenski produlji trajanje škole. Školski kurikul mora se strukturirati na obvezni, izborni, dodatni kao i u razvijenim zemljama i htjeli mi to ili ne nije pitanje hoće li to kod nas doći nego je pitanje vremena kada će to doći. Naš istraživački tim se zalaže da je rješenje u dodatnim i izbornim kurikulima. Vrijeme u školi od 8 do 12 sati trebalo bi biti ispunjeno nacionalnim kurikulom, zajedničkim za sve učenike u državi i pod nadležnošću Ministarstva obrazovanja. A nakon toga od 12 do 16 sati boravak u školi za djecu treba biti ispunjen sasvim drugim sadržajima koji mogu uključivati sportske, glazbene, kreativne sadržaje, poučavanje učenika vještinama za buduće razine obrazovanja. Također, djeca bi zadaću i u osnovnoj i u srednjoj školi trebala napisati u školi i kad se vrate doma u 17 sati trebaju zaboraviti na školu i obveze i posvetiti se sebi, igri, prijateljima i svojoj obitelji.
Dok u razvijenim EU zemljama djeca dulje borave u školi, ali u toj školi i ručaju i napišu zadaću i posvećuju se predmetima koje su sami odabrali, te sportu i glazbi, kod nas se još očekuje da nakon što provedu 7 sati u školi još doma uče i pišu zadaće. A za odrasle, primjerice zaposlene nitko ne očekuje da nakon osam sati provedenih na poslu još doma rade. Pa zašto to onda očekujemo od djece!? Da ne govorimo o tome da mnoge škole nemaju ručak za djecu u školi u kojoj borave gotovo puno radno vrijeme. Nije normalno, kaže, Burušić, da djeca nakon što dođu iz škole od 13 sati do navečer rade školske zadaće i uče umjesto da ostanu dulje u školi u kojoj će sve to odraditi i doma biti slobodni. Osobito postojeći sustav u nejednak položaj, kaže, dovodi djecu slabije obrazovanih i siromašnijih roditelja koji im pritom ne mogu pomoći. A da više borave u školama takvoj djeci bi se šanse izjednačile s djecom imućnijih i višeoobrazovanih roditelja koji im mogu i pomagati i plaćati instrukcije.
- Postojeći sustav krutog fiksnog kurikula kakav mi imamo za razliku od razvijenih EU zemalja pokazuje da na njega učenici reagiraju negativnim psihološkim reakcijama. Prirodna rekacija na to je nezadovoljstvo djece, stres, anksioznost i niz drugih negativnih posljedica. Nisu svi jednako zainterasirani za sve, niti su se jednako mogu baviti svime. To su razvijene zemlje odavno prepoznale i nude djeci više izbornih predmeta u školi, ali i sportske i kreativne sadržaje – govori Burušić. Da je postojeći školski sustav dobar ne bi bili ispod prosjeka na PISA testovima i ne bi i prema EK bili ispod prosjeka po znanju iz prirodoslovlja
- Produljavanjem boravka u školama, ali na način da djeca nakon 12 sati imaju izborne, kreativne sadržaje, sportske aktivnosti drži Burušić ostvarila bi se i veća demokratizacija škole, veći broj aktera bi bio uključen u osmišljavanje sadržaja, ali i liberlizacija školskog sustava jer nije moguće jedan kruti sustav nametnuti za sve škole i pod jednakim uvjetima. No, za drugačiji način organiziranja rada škola nalik onom u razvijenim zemljama koji će biti na korist i dobrobit djece, ali i njihovih roditelja i cijelog društva treba i učitelje i profesore bolje platiti, kaže Burušić. Obrazovni sustav, zaključuje, mora služiti učeniku, roditeljima ali i potrebama društva. I poslodavcima je u interesu imati kvalitetan školski sustav koji skrbi o djeci dok su im roditelji posvećeni poslu, jer neće biti podijeljeni između radnih i obiteljskih uloga.
Zabrinjavajuće je što je našim učenicima obrazovanje naporno i stresno jer je Hrvatska tek 112. od 137 zemlja po zadovoljstvu mladih kvalitetom obrazovanja. Ne, ovi podaci EK nikako ne znače da djeci treba još utrpati u školama više predmeta i veću satnicu nego ići za iskustvom iz razvijenih EU zemalja u kojima djeca više borave u školi, ali u njoj se bave i onim što vole, sportom, glazbom, umjetnošću, uz obvezne biraju izborne predmete i daleko su manje opterećena krutom i prevelikom satnicom predmeta. Stoga Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, za Večernji list analizira i podatke EK i što treba promijeniti u našim školama.
- Nitko pri zdravoj pameti ne može planirati u Hrvatskoj produljenje boravka djece u školama na način da im se poveća satnica predmeta jer su ionako opterećeni velikim brojem fiksnih predmeta, nego vrijeme u školi treba organizirati na drugačiji način. Točno je da naši učenici ne provede jednako vremena u školi kao njihovi vršnjaci u razvijenim zemljama Europe, ali koji nemaju toliko formalnih i fiksnih sadržaja kao naši, nego niz izbornih i dodatnih od sportskih aktivnosti, glazbenih, poučavanja umjetničkih vještina... – govori Burušić i dodaje: - Rješenje nije da se poveća broj provedenih sati u školi i daju se djeci isti sadržaju i tako vremenski produlji trajanje škole. Školski kurikul mora se strukturirati na obvezni, izborni, dodatni kao i u razvijenim zemljama i htjeli mi to ili ne nije pitanje hoće li to kod nas doći nego je pitanje vremena kada će to doći. Naš istraživački tim se zalaže da je rješenje u dodatnim i izbornim kurikulima. Vrijeme u školi od 8 do 12 sati trebalo bi biti ispunjeno nacionalnim kurikulom, zajedničkim za sve učenike u državi i pod nadležnošću Ministarstva obrazovanja. A nakon toga od 12 do 16 sati boravak u školi za djecu treba biti ispunjen sasvim drugim sadržajima koji mogu uključivati sportske, glazbene, kreativne sadržaje, poučavanje učenika vještinama za buduće razine obrazovanja. Također, djeca bi zadaću i u osnovnoj i u srednjoj školi trebala napisati u školi i kad se vrate doma u 17 sati trebaju zaboraviti na školu i obveze i posvetiti se sebi, igri, prijateljima i svojoj obitelji.
Dok u razvijenim EU zemljama djeca dulje borave u školi, ali u toj školi i ručaju i napišu zadaću i posvećuju se predmetima koje su sami odabrali, te sportu i glazbi, kod nas se još očekuje da nakon što provedu 7 sati u školi još doma uče i pišu zadaće. A za odrasle, primjerice zaposlene nitko ne očekuje da nakon osam sati provedenih na poslu još doma rade. Pa zašto to onda očekujemo od djece!? Da ne govorimo o tome da mnoge škole nemaju ručak za djecu u školi u kojoj borave gotovo puno radno vrijeme. Nije normalno, kaže, Burušić, da djeca nakon što dođu iz škole od 13 sati do navečer rade školske zadaće i uče umjesto da ostanu dulje u školi u kojoj će sve to odraditi i doma biti slobodni. Osobito postojeći sustav u nejednak položaj, kaže, dovodi djecu slabije obrazovanih i siromašnijih roditelja koji im pritom ne mogu pomoći. A da više borave u školama takvoj djeci bi se šanse izjednačile s djecom imućnijih i višeoobrazovanih roditelja koji im mogu i pomagati i plaćati instrukcije.
- Postojeći sustav krutog fiksnog kurikula kakav mi imamo za razliku od razvijenih EU zemalja pokazuje da na njega učenici reagiraju negativnim psihološkim reakcijama. Prirodna rekacija na to je nezadovoljstvo djece, stres, anksioznost i niz drugih negativnih posljedica. Nisu svi jednako zainterasirani za sve, niti su se jednako mogu baviti svime. To su razvijene zemlje odavno prepoznale i nude djeci više izbornih predmeta u školi, ali i sportske i kreativne sadržaje – govori Burušić. Da je postojeći školski sustav dobar ne bi bili ispod prosjeka na PISA testovima i ne bi i prema EK bili ispod prosjeka po znanju iz prirodoslovlja
- Produljavanjem boravka u školama, ali na način da djeca nakon 12 sati imaju izborne, kreativne sadržaje, sportske aktivnosti drži Burušić ostvarila bi se i veća demokratizacija škole, veći broj aktera bi bio uključen u osmišljavanje sadržaja, ali i liberlizacija školskog sustava jer nije moguće jedan kruti sustav nametnuti za sve škole i pod jednakim uvjetima. No, za drugačiji način organiziranja rada škola nalik onom u razvijenim zemljama koji će biti na korist i dobrobit djece, ali i njihovih roditelja i cijelog društva treba i učitelje i profesore bolje platiti, kaže Burušić. Obrazovni sustav, zaključuje, mora služiti učeniku, roditeljima ali i potrebama društva. I poslodavcima je u interesu imati kvalitetan školski sustav koji skrbi o djeci dok su im roditelji posvećeni poslu, jer neće biti podijeljeni između radnih i obiteljskih uloga.