Piše: Ante Tomić, Jutarnji list, 22.09.2019. Roditelji su pisali novinama da je nastavnik matematike u imotskoj gimnaziji neman koja nepotrebno, glupo, iz čiste zlobe muči njihovu pametnu i marljivu djecu. Roditelji su, naravno, ostali anonimni, a nastavnik je izašao na naslovnoj stranici s imenom, prezimenom i fotografijom. Izlazak u javnost njega ipak nije uplašio. Naprotiv, upitan da komentira svoje nemilosrdne navike, profesor Ante Trutin je otvoreno i bez oklijevanja priznao kako je u posljednjih nekoliko godina zaista srušio stotinjak đaka, ali kako žali jedino da ih je srušio premalo. U novinama se ne navodi što je to čudovište, taj luđak, taj sitničavi prosvjetni sadist tražio za dovoljnu ocjenu, kakvim je nerješivim zadacima zaskočio najmlađe. Pretpostavlja se samo da su oni čitavo ljeto bubali za rujanski popravni ispit. Nevoljni su se ubijali po najgoroj pripeci od učenja dok su se njihovi vršnjaci cičeći skakali u more. Vrijedna su djeca ostajala u sobi s knjigom u ruci i kad bi im stariji savjetovali da kratko odmore, odu na sladoled, nogometnu utakmicu ili koncert Seke Aleksić u disku u Ljubuškom. Kvragu i matematika, govorili su im, pa nije to nekakva teška znanost, nema se tu bogzna šta veliko učiti. Osim toga, savjesni i odgovorni imotski roditelji svakako su provjerili znanje svojih sinova i kćeri prije nego su oni izašli na popravni ispit i izvan svake sumnje su zaključili kako djevojčice i dječaci besprijekorno vladaju gradivom, iz matematike znaju sve što se u drugom gimnazije iz matematike treba znati. Do jedan je šesnaestogodišnjak, ljubi ga baba, tečno i bez zamuckivanja izbrojao od jedan do deset, zatvorenih je očiju čak umio nanizati jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset i dati ispravan odgovor na pitanje: ako imaš dvije jabuke, a ja ti dadem još jednu jabuku, koliko onda imaš jabuka? Što je preko toga potrebno da bi naše dijete prošlo u treći razred, pitaju se danas roditelji. Zašto, gospodine profesore, preklinju oni i očajno, i gnjevno i pravedno. Napokon, ako je koji đak i bio, objektivno, nešto slabiji na popravnom ispitu, ako je dijete bilo nenaspavani ili gladno, ili u žalosti jer mu je uginula zlatna ribica, ako ga je izdao najbolji prijatelj ili ostavila djevojka s kojom hoda od sedmog osnovne, zar profesor nije mogao biti popustljiviji? Treba biti oprezniji, napominju i roditelji, i psiholozi, i pedagozi, i socijalni radnici i vjeroučitelji, jer je u pitanju budućnost najmlađih. Čovječno je stoga, kršćanski i domoljubno, u najboljem interesu hrvatskog naroda i domovine, suosjećajno se osmjehnuti glupani i lijenčini, upisati mu dvojku i ispratiti ga riječima: “Ajde, brate, samo da te više ne gledam.” Znate i sami koliko je hrvatskih budućnosti na jednak način osigurano. Stotine je tisuća branitelja za koje se nitko živ ne sjeća kad su oni i gdje ratovali, a deseci tisuća među njima svakog mjeseca primaju velikodušne mirovine ratnih vojnih invalida iako im liječnička komisija nije utvrdila baš nikakav tjelesni ili duševni nedostatak. Bezbrojne su diplome ekonomista stekli dosjetljivci koji ne bi znali prepoznati zgradu ekonomskog fakulteta, prometni inženjeri koji su jedva savladali značenje boja na semaforu i veterinari koji ne razlikuju kozu od dobermana. Već i naši dekani i rektori su manjkavo pismeni. Vrlo polako i smotreno sriču ako riječ ima više od tri sloga. “Ajde, brate, da te ne gledam”, govori se valjda i besmrtnicima koje primaju u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Mjerila za sve funkcije, namještenja, svjedodžbe, diplome, uvjerenja i dozvole ovdje su došla jednostavna. Dosta je da je čovjek naš, ako razumijete što hoću reći, i da ima sve sakramente. I zbog toga valja razumjeti imotske roditelje koji su se javili u novine, ne shvaćajući zašto njihova uredno krizmana djeca imaju jedinicu iz matematike. Zaista, jednom davno, prije trideset ili četrdeset godina, u doba komunističkog mraka, kad Kolinda Grabar-Kitarović nije smjela reći da je Hrvatica, u novinama nismo čitali ovakve priče. Strogi nastavnici prolazili su nekažnjeno. Ako u cijeloj generaciji ne bi bila nijedna odlična ocjena ili ako bi tri četvrtine razreda palo na popravni iz matematike ili fizike, o tome se samo prestravljeno šaputalo. Nesretni su ponavljači stradavali u tišini, prešućeni i zaboravljeni, gotovo kao Vladimir Šeks i Dražen Budiša u zatvoru u Staroj Gradiški. Jedno je od najljepših postignuća samostalne Hrvatske da se tudume više ne smije diskriminirati. Blesani su ovdje zaštićeni. Onaj koji je jedva savladao zbrajanje i oduzimanje brojeva do dvadeset može se žaliti prosvjetnoj inspekciji i na kraju ipak doktorirati na strojarskom fakultetu. Propalice i ponavljači nemaju se čega sramiti. Osvjedočili smo se, napokon, da se i bez škole može. Vidjeli smo karijere koje su nam se jednom činile nezamislive. Poželite što god hoćete, ovo je zemlja u kojoj, bez obzira na talent i trud, doslovno sve možete. Jednom, kad se zauvijek riješimo gnjavatora poput profesora Ante Trutina, svi će ovdje biti menadžeri, direktori, dekani, generali, primarijusi, ministri, zastupnici i akademici. I nitko živ, u cijeloj Hrvatskoj, neće znati promijeniti žarulju.